– Ma virujte mi, ja bi vam se priplatila na ovaj posal do kraja života – kazuje mi telefonski Kristina Goreta, poštarica u Jezerima, dok dogovaramo susret.
Mo‘š mislit – pomišljam u tom trenutku, dok nisam upoznala Kristinu i provela jedan radni dan s njom. I sad vi meni vjerujte na riječ, Kristina svoj posao – živi.
– U životu nisam upoznala nekoga tko toliko voli svoj posao – kazujem kolegici na putu natrag za Šibenik.
– Ni ja – odgovara mi.
No krenimo ispočetka.
Kristina Goreta obavlja posao poštarice posljednjih deset godina. Devet je godina išla po županiji “od pošte do pošte” na ispomoć, kako bi gdje zatrebalo, a prije godinu dana, kada se otvorilo radno mjesto poštara u Jezerima, Kristina ga je preuzela i ne skriva svoje zadovoljstvo njime. Na ovaj ju je posao, kaže, najviše privukao rad s ljudima, a to joj je, usput budi rečeno, i struka, budući da je pohađala Prometno-tehničku srednju školu u Šibeniku.
– Moj radni dan počinje u 5 sati ujutro, popijem svoju kavu, spremim djeci doručak, prošetam psa i dođem ovdje rano, oko 6 ipo. Onda tu “običnu” današnju poštu podijelim kad uđem u selo, pa sam od 8 do 11 na šalteru u poštanskom uredu i kasnije odlazim na dostavu. Inače je razvozim biciklom, ali, evo, posljednjih je par dana na popravku pa obavim sve pješice – kazuje nam Kristina, dok u međuvremenu stranke dolaze po svoje pakete, plaćaju račune, a ova ih poštarica zna sve poimence. Ma zna i bolje od njih zašto su došli.
Njezin dobar duh i predanost poslu itekako su prepoznali i Jezerani, koji za Kristinu imaju samo i isključivo riječi (za)hvale. A kako i ne bi kad im, osim što je neviđeno ljubazna i što im poštu donosi bez dana kašnjenja, nesebično po potrebi i pomogne.
– Ovdje u selu ima dosta starosti, a ja sam na starost slaba. Imamo tu jednu gospođu koja je sama i bolesna i nema jadna nikoga da joj pomogne pa smo se svi pomalo oko nje angažirali; neko joj nešto skuva, ja joj donesem spize, ako triba, lijekove ili bilo što iz grada. Ostarit ću i ja jednog dana, nikad ne znaš kad ti šta može zatribat – iskreno će Kristina.
Nakon dolaska u Jezera, najteže joj je u početku bilo, veli, pohvatati sve ulice i gdje tko živi, no sada već zna svaku kuću, svako lice, svaku adresu.
– Stvar je u tome što se oni svi ovdje znaju po nadimcima, a ja inače slabo pamtim imena, iako sam njima svima zapamtila, ali da još i nadimke pamtim, e to bi mi bilo previše. I malo-pomalo, trebalo mi je možda nekih mjesec i pol dana, ali sve sam pohvatala, sad znam svaku kuću i tko u njoj živi i ne živi. Moram ovim putem zahvaliti i svojim voditeljicama Tei, Valentini i Ljubi, koje su mi puno pomogle u prilagodbi i koje su uvijek spremne uskočiti ako negdje zapne. Pravi smo tim – ističe naša sugovornica.
– Ona kad hoće dojti, svaku bužu traži da mene najde; adrese koje su već triput prošle vlasnika, i neki iskusniji poštari ne znaju ako im ja sam ne kažen, al‘ zato Kika zna – govori barba Ljubo o Kristini dok plaća svoje račune.
– Ja san njima ode ko patronaža, znate. Trebate vidit kad su mirovine, kad im ih ja donesem na kuću. Dakle, ne možeš otići bez da nešto pojideš, popiješ, bez keksa, kave, a ako odbiješ, to smatraju uvredom. Nemam puno mirovina, njih 17, i tako sam ih najviše i upoznala, ali ja ne idem tako da pozvonim i ostavim, nego vičem “poštarica je”, kucam, ulazim – kroz smijeh će Kristina.
Posao poštara kao takav, kaže, nije se znatno promijenio, operateri imaju svoje ciljeve i godišnji plan koji se treba ostvariti, a u svemu tome, dodaje Kristina, treba dati i malo od sebe. Ono što ga razmjerno mijenja jest, naravno, napredak tehnologije, zbog čega svako malo pohađa razne edukacije, uči nove programe, no to joj, dodaje, ne predstavlja izazov jer to vidi samo kao dio svog posla, a koji ju nedvojbeno zadovoljava.
– Najveći izazov mi je zaista naći te nove adrese, ima ljudi koji kupuju terene, grade vile i apartmane i nemaju svoj poštanski sandučić. Onda ja preskačem ograde, guram poštu u škure, bude i kiše i ružnog vrimena, ali svi oni svoju poštu dobiju, ja je moram dostaviti. Nikad mi nije dosadno, svaki mi je radni dan drugačiji, svaki dan vidimo nekog novog, čujem nešto novo, a najviše me, zaista, ispunjavaju moji Jezerani. Oni su mi najveći poklon – ističe Kristina, koju mještani neprestano nagrađuju. Zahvaljujući njima ima, kaže, zalihe maslinova ulja za iduću godinu, ni rođendan joj ne zaborave, a najviše ju je ganulo, govori nam, kad ju je za Badnjak ispred vrata njezina poštanskog ureda dočekala hrpa cvijeća, bombonijera i jedna kuverta. Kuverta s božićnicom koju su Jezerani skupili samo za nju.
– I eto, šta da vam više kažem – zaključuje Kristina.
I slažemo se. Što više dodati, osim da bi svijet zasigurno bio bolje i ljepše mjesto kad bismo svi pristupali poslu kao Kristina.
