Ušao je u autobus s velikom tamnom plastičnom vrećom, sjeo, a vreća ostala na prolazu u uglavnom praznom autobusu, pa tog trenutka nikome nije smetala. Ali muškarac koji je dobro zagazio u tridesete unervozio se, hto bi vreću skloniti, ali ne zna gdje bi s njom, a da ne smeta.
– Ma stavite kraj sebe, na sjedalo, dobrodušno kaže jedna putnica.
– Ma bi ja, ali uzet ću kome misto…
Ispostavilo se da se znaju iz viđenja.
– Idete raditi?
– Ne, gospođo moja, idem na plažu.
– Pa lipo…
– Nije baš lipo. Idem prodavat – pa bradom pokaže na vreću – ali otkako nema Žnjana… Ostale su s te strane samo dvije plaže – Trstenik i ona ispod Radissona… Ako dobijem dnevno dvadeset, dvajspet eura, dobro san dobio.
– Pa nije ni to loše – kaže gospođa.
– A nije loše, ali šta će čovik s tim? Ne mogu od toga živit… Posla nemam, godinama već po školama radim na zamjenama. Nikako dobit stalni posao. Obećaju, bit će, bit će… A onda zaposle nekoga drugoga. Ili s vezom ili s članskom.
Slušajući ga, sjetim se Antonija. I on je radio po zamjenama u školama, obećavali, a onda uleti netko s vezom/članskom. Sjetim se Nives – godinama zamjene, ali kad se objavi natječaj, ispostavi se da je za nečiju kćer ili sina posao bio rezerviran i prije nego što je ona počela raditi na zamjeni.
Sjetim se Marte i njezinog svakodnevnog rada na zamjeni u seoskoj školi u okolici Splita. Sviđala su joj se seoska djeca, “još imaju poštovanja”, i ona se sviđala njima; obećali joj, sve je bilo sigurno, ona sve isplanirala, reorganizirala život… A onda se sa studija vratio sin nekog seoskog člana. Ispostavilo se da mu je ona čuvala mjesto.
– Je, tako je to danas – ražesti se gospođa – bez članske ništa ne možeš!
– Znam ja to jako dobro! A ne triba mi puno. Zimi dajem repeticije, snalazim se nekako. I još živim kod roditelja. Ali nije to to…
Nije morao dalje, točno se znalo što misli: kako će netko bez stalnog posla, tko živi kod roditelja i očito nema člansku, pa, dakle, ni baš neku perspektivu – kako će takav netko oformiti život? Oženiti se? Imati djecu? Kako, gdje, s čim?
Što je bilo u tamnosivoj vreći, ne znam. Možda čovjek pravi nakit. Ili krafne. Ako na Trsteniku ili ispod Radissona naiđete na prodavača s tamnom vrećom u kojoj je nešto – kupite. To je nastavnik nečega, školovan čovjek koji ne pita, snalazi se. Nećete mu kupnjom pomoći da sustavno riješi svoj problem – ni po čemu originalan – ali ćete mu možda uljepšati dan.
Bar nešto.
