Treće izdanje memoarsko-anegdotskog djela i najvažnijeg književnog ostvarenja zadarskog pjesnika, prozaista i arheologa Josipa Berse (1862. – 1932.) predstavljeno je u dvorani Svetog Vlaha u Sponzi. Izdanje je objavljeno u nakladi dubrovačkog Ogranka Matice hrvatske, a u njegovom predstavljanju sudjelovali su povjesničar, akademik Stjepan Ćosić, predsjednica Ogranka Ivana Grkeš Tošović te radijska novinarka Jelena Obradović Mojaš. Najavljeni povjesničar umjetnosti Ivan Viđen nije mogao sudjelovati iz objektivnih razloga.
Uvodno je okupljene pozdravila Grkeš Tošović koja je navela kako je Ćosić novom izdanju dao novi predgovor, a Obradović Mojaš je puno pomogla da uopće izađe treće izdanje. Podsjetila je na lanjsku 70. obljetnicu od obnove rada dubrovačkog Ogranka Matice i održani festival “Grad od riječi” koji se povodom toga održao u Lazaretima. Isto je tako podsjetila na projekt “Stara libra, nova vibra” u sklopu kojeg se rade reizdanja popularnih naslova Matice hrvatske a među kojima je i djelo “Dubrovačke slike i prilike”. Ove godine se obilježava 70 godina od objave prvog časopisa Dubrovnik.
– U trenutku kad je objavljeno da je knjiga ponovno tiskana, stigli su silni telefonski pozivi i to je pokazalo koliko je knjiga nedostajala našim sugrađanima. Važno je ovakvim knjigama dati novi život, tražimo i objavljujemo nove baštinske naslove…, istaknula je Grkeš Tošović.
Predstavljanje je bilo koncipirano kao razgovor između Obradović Mojaš i urednika djela te autora ovaj put proširenog predgovora. Ćosić je urednik ovog ali i izdanja koje mu je prethodilo, onog iz 2002.
– Ovo je jedna od najpopularnijih knjiga o Dubrovniku uopće, a napose o dubrovačkom 19. stoljeću. Ima kultni status zbog svoje vrijednosti, svog sadržaja i svoje sudbine, a izašla je 1941. Dio koji je došao do Dubrovnika je tad raspačan, ali veliki dio naklade ostao je u Zagrebu pa je knjiga čekala neko bolje vrijeme… Nije imala nikakve veze s NDH, nije uopće politička knjiga niti ima veze s tim razdobljem. Njezin autor preminuo je u Zadru. Berse nisu Dubrovčani, potječu iz Branika kod Nove Gorice, doselili su se u Zadar početkom 19. stoljeća, a otac od Berse doselio se u Dubrovnik gdje je autor završio osnovnu i srednju školu, gimnaziju, maturirao je u Gradu, a Dubrovnik tog vremena je na njega ostavio najjači pečat. Obitelj Bersa bila je u rodbinskim vezama s Rešetarima, Milan Rešetar bio im je prvi rođak, a svi iz obitelji su njegovali odnos s Dubrovnikom… Bersa je napravio svoje prve književne korake upravo u Dubrovniku, počeo je studirati medicinu ali nije završio studij, kasnije se počeo baviti arheologijom…, ispričao je Ćosić.
– Knjiga je zaista specifična, nema linearni tijek, bavi se pojedinačnim ili skupnim biografijama… Kao maturant se Bersa družio s Kazalijem koji je bio puno stariji od njega, razgovarali su o klasicističkim, klasičnim temama… Tu ima povijesti, biografike, povijesti svakodnevnog života, knjiga nema bilježaka, ali je Bersa bio potkovan. Čitajući knjigu više puta, nisam našao neku veću faktografsku pogrešku… O njegovoj interpretaciji se može diskutirati… Čitav život se Bersa bavio dubrovačkom prošlošću i literaturom, bavio se arhivskim istraživanjem u Zadru što se može vidjeti u knjizi. Nemamo nikakvu sintezu dubrovačke povijesti 19. stoljeća, imamo periodiku, neke knjige, članke i to se odnosi na stariju dubrovačku povijest, ali ne na ovu suvremenu, postrepublikansku… Na kraju stoljeća se javljaju monografije o Dalmaciji i Dubrovniku iz vremena 19. stoljeća. Posebno se Bersa oduševio “Padom Dubrovnika” Luja Vojnovića, a sastajao se i razgovarao s Ernestom Katićem, Nikom Nardellijem i sve to je ušlo u ovu knjigu. Taj emotivni pasatizam, taj žal za bogatom prošlošću želi u građanskom svjetlu prikazati kao neku novu šansu Dubrovnika, što je ona i bila, posebno krajem 19. stoljeća kad Dubrovnik više nije bio na samom rubu te monarhije, stigla je željeznica, tramvaj, ponovno je uspostavljeno pomorstvo, parobrodarsko pomorstvo, Dubrovnik je postao pomorski centar te nove države i to je Bersa prepoznao, naglasio je Ćosić.
Spominju se u knjizi brojne poznate osobe.
– Bersa kaže da piše ‘govorom srca‘, a u knjizi spominje pripadnike svih društvenih slojeva. Svi oni su dionici te iste kulture i povijesti u tom republikanskom duhu. Spominje se Androvićeva butiga, spičarije, književni krugovi, stranci koji su posjećivali Dubrovnik, Arthur Evans, Andrew Archibald Paton… Takve knjige su rijetke, takve knjige nemaju drugi gradovi, takvu knjigu nema Split koji je puno veći od Dubrovnika. Pronašao je Bersa pismo Iva (Điva) Natalija koji je krajem 1815. i početkom 1816. pisao sestri a u kojem je napisao da nema više nade za Republiku… To pismo nikad nije stiglo, bilo je zaplijenjeno, a Bersa ga je pročitao i objavio, otkrio je Ćosić.
Dugo je trajalo putovanje rukopisa iz Zadra do Zagreba, a Bersa ga je namijenio upravo Matici hrvatskoj. Poslao je rukopis 1932., neposredno prije smrti…
– Rukopis je bio golem, on je za trećinu opsežniji od ovog koji je objavljen u našem izdanju. Objavljivanje se dugo čekalo, nije bilo novaca, a recenzenti su zahtijevali neke male izmjene jer je Bersin jezik bio jezik 19. stoljeća. Rukopis nije bio koherentan nego dosta razvučen. Prvi dio je bio jako dug, prvih 100 stranica je razdoblje neposredno pred slomom Dubrovačke Republike. Izvorni tekst je dug, izdavači i recenzenti su zahtijevali da se skrati, ali nije bilo urednika, čovjeka koji je nešto znao o tom razdoblju dubrovačke povijesti… Rukopis je tako kolao okolo… U to vrijeme je Tias Mortigjija bio profesor povijesti u Zagrebu, bio je asistent na današnjem Ekonomskom fakultetu, dobio je rukopis 1940. te je sve svoje zahvate dokumentirao, zapisao je sve promjene koje je napravio, držao se uputa izdavača i recenzenata, skratio je knjigu za trećinu. Učinio je neke leksičke izmjene, knjiga nije nacionalno identitetska niti je politička, Bersa je pisao “naški”, spominjao “naški jezik”, “srpskohrvatski” ili “hrvatskosrpski”, a Mortigjija je umjesto toga stavio “hrvatski”. Smatrao je da je to preciznije. Bersina sestra Danica i njegova supruga Lidija su to nerado prihvatile… Razmišljalo se čak da se rukopis pošalje Matici srpskoj, Srpskoj akademiji, ali oni nisu bili zainteresirani…, naveo je povjesničar ispričavši što je bilo s autorom predgovora prvog izdanja “Dubrovačkih slika i prilika”:
– Mortigjija je bio urednik “Spremnosti”, emigrirao je u Austriju ali su ga Englezi vratili u Zagreb gdje 1947. osuđen na smrt, ne zna se gdje mu je grob. Kontaktirao sam mu sina koji je u to vrijeme bio dijete, sin mu se sjeća da su sve očeve stvari bile izbačene na ulicu tijekom pretresa… Njegovi rukopisi tako nisu sačuvani, tako ni njegov tekst o Bersi… Pripremio je tekst i o Patonu i uopće o Dubrovniku 19. stoljeća… Šteta što to nije sačuvano i objavljeno, ali ove njegove zahvate imamo dokumentirane bez obzira što sâm Bersin rukopis nije sačuvan. Jedan primjerak je sigurno sačuvan. Očito je sačuvan još jedan jer je objavljen u Beogradu. Priređivačica je neka docentica iz Niša, nije obrazložila odakle joj rukopis, pretpostavljam da je taj drugi rukopis isto putovao okolo, vjerojatno su ga Bersina sestra i supruga davali i drugim izdavačima u to vrijeme, a potom je završio kod Danice koja je preminula 1965. Kako je završio u Beogradu, to je pitanje…, kazao je Ćosić.
Osvrnuo se na Matičino izdanje s početka 2000-tih.
– Godine 2002. smo priredili drugo izdanje, tad su u Matici bili Vlaho Benković i Luko Paljetak, a zadužili su me da to napravim. Napravio sam istraživanje oko rukopisa, oko tog prvog izdanja, razmišljali smo hoćemo li nešto mijenjati… Luko je ‘presjekao‘ rekavši da nećemo! I sad sam bio ‘prisiljen‘ dodati nešto uz treće izdanje. Naime, nakon našeg izdanja neki čovjek je izdao fototipsko izdanje u Čakovcu, to je privatni izdavač koji se zove Ljudevit Krmpotić i koji je tada imao nakladničku kuću koja se zvala “Hrvatski zapisnik”. Očito je bio u emigraciji u Njemačkoj, liječnik po struci, sâm je to financirao, vjerojatno je aplicirao za sredstva Ministarstva. Očito je bio oduševljen Bersom, shvatio je da je to u nacionalnom smislu važna knjiga. No, spoznao je da je Bersa ‘Slovinac‘… Na vrlo se ružan način potom obračunao s čovjekom koji je tad bio mrtav već 70 godina, napao je cijelu obitelj, Berse označio kao ‘izrode‘… Na neki način sam mu odgovorio ovim mojim predgovorom, a napisao sam nešto i o beogradskom izdanju i o priređivačici koja mistificira neke stvari na svoj način… Navodi “srpski kulturni krug u Dubrovniku”… Naime, oni su mislili da će, objavljujući “Dubrovačke slike i prilike” naći dokaze za srpstvo Dubrovnika ili Bersino srpstvo. On jest na neki način bio srbofil i to ništa nije neobično za to vrijeme… Ali, Bersa se nije bavio politikom niti je naglašavao tu identitetsku pripadnost… Konzervirao je svoja mladenačka, identitetska stajališta koja su bila slovinska, pojasnio je Ćosić.
Povjesničar je prokomentirao i autorov odnos s Vojnovićem i njegovim bratom.
– Lujo Vojnović je utjecao na Iva, a Ivo je crpio građu iz “Pada Dubrovnika”, on je to poetski preradio. Ključno je bilo Lujovo poznavanje fakata jer Ivo nije volio povijest, on je bio ‘u oblacima‘! (smijeh) Njemu je to sve priredio Lujo, a sâm Bersa bio je opčinjen i Lujom i Ivom i on je to utkao u ovu knjigu. To je poetski vrlo bliski tekst s “Padom Dubrovnika” i “Dubrovačkom trilogijom”. Bersa se napaja svim dijelovima Trilogije jer historiografsko-esejistički pokriva to razdoblje… Ovo što on radi je kultura sjećanja, a iznio je to prilično razumljivo. To je ta mikrohistorija, sve je to u knjizi, tako su pisali mnogi drugi pisci u drugim razdobljima. Ernest Katić bio je njegov prijatelj, Bersa se uvijek smatrao Dubrovčaninom, a Katić mu je pokušao pomoći oko izdavanja, Katić je također prikupljao i prikupljao… To je veliko bogatstvo – njegova zbirka… To je ista poetika kao Bersina. Svi ćemo ovo ponovno čitati, uzimati u ruke, svatko će to doživljavati na svoj način, svaka knjiga ima svoju sudbinu, ova je imala zanimljivu sudbinu a tako ćemo i mi, čitajući, nešto novo otkrivati… Autor će ostati u drugom planu, a mi ćemo tekst doživljavati na svoj način. Priređivačica beogradskog izdanja optužila je Mortigjija za krivotvorenje, nije to tako rekla, ali implicira da je on ‘krivotvorio‘ Bersu i to uopće nije tako. On je izvršio uredničke zahvate koje su od njega tražene… Svi koji su izdavali knjigu znaju kolika je uloga urednika i koliko može poboljšati tekst. Već time što ga je skratio, tekst je napravio puno prohodnijim, homogenijim, a te leksičke trice nisu bitne. Priređivačica beogradskog izdanja nije shvatila koliko je to bitan posao, koliko je on kao urednik poboljšao knjigu, ali čitajući ponovno, shvatit će to… Mortigjija je napravio izvrstan posao, obrazložio je Ćosić.
Za kraj je govorio o naslovnici knjige koja prikazuje ‘palac Bona‘ kako ga u svojoj knjizi “Pripovijesti o Gradu” spominje Nada Skatolini koja je tu živjela. Obradović Mojaš upravo je spomenula Skatolini kao prvu asocijaciju…
– Zadnjih godina je objavljeno dvadesetak knjiga o 19. stoljeću, ali uvijek je Bersa, uvijek se spominje Bersa… Potrudio sam se i napravio kazalo imena, nema ga ni u srpskom izdanju i to je vrlo bitno, lakše se snalazimo, vidimo tko se, gdje i koliko spominje. Sad knjiga izgleda malo i deblja! (smijeh) Naslovnica prikazuje kuću u kojoj je živio pjesnik Dživo Bunić Vučić, kasnije je tu bio trebinjsko-mrkanski biskup, a fotografija odnosno razglednica je bila lijepa. Kad smo radili drugo izdanje u Muzejima nije bila sređena zbirka fotografija, a u Arhivu je bilo nešto fotografija…. No, gospar Vladimir Šarić je pomogao sa svojom zbirkom da nešto nađemo. Zbirke fotografija u Muzejima i u Arhivu su danas izvrsne, a tad nije bilo toga pa smo odlučili ponoviti fotografije iz prvog izdanja te da umjesto ovih koje nemamo, stavimo nešto novo. Prebirali smo fotografije i odlučili smo se za ovu kao naslovnu, a odlučili smo se i za zelenu boju korica kao što je imalo ono staro, prvo izdanje. Također, kao autora prvog predgovora naveli smo Mortigjija koji nije bio potpisan u prvom izdanju. Imala je tad knjiga dobar odjek. No, ima jedna pogreška upravo vezana za fotografije. Pogreška je u prvom, drugom i sad u trećem izdanju… Od važnih osoba tu su slike Nika i Meda Pucića. Tražili smo one iz prvog izdanja i što se tiče Meda to je to, a što se tiče Nika Velikog Pucića… Dakle, naš sugrađanin Ivan Bete, koji radi u Ministarstvu kulture i medija, me zvao rekavši mi da to nije Niko Veliki Pucić nego njegov pranono koji se zvao Mato Vitez Radovani! To mi je rekao dok je treće izdanje bilo u tisku! (smijeh) Iako, jako su slični! Rekao mi je da ga je otac uputio na tu pogrešku već za prvo izdanje! Hvala Jeleni koja je igrala važnu ulogu, gurala me i da me nije poticala, ne znam bi li ovo bilo objavljeno! Bilo je problema oko drugog izdanja, napravljeno je tad dosta grešaka jer smo ga napravili dosta brzo, a greške su se događale tijekom prepisivanja jer Bersa koristi specifičan leksik… Najzaslužnija za ispravljanje grešaka upravo je Jelena Obradović Mojaš! Zahvaljujem Matici, a u četvrtom izdanju ćemo Mata Viteza Radovanija zamijeniti s Nikom Pucićem, zaključio je Ćosić.
