Rat je nasilni čin kojemu je cilj prisiliti protivnika da izvršava našu volju – to je slavna definicija pruskog vojnog teoretičara i generala Karla von Clausewitza iz 18. i 19. stoljeća. Definicija je i danas aktualna jednako kao u trenutku pisanja. Rat kao društveni čin pretpostavlja sukobljene interese, tj. sukobljene političke zajednice. Svaka od njih želi poraziti onu drugu. „Nasilje, to jest fizičko nasilje jest, dakle sredstvo, cilj je nametnuti našu volju.“
Ratovi su redovito okrutni
Iz te definicije Clausewitz izvodi tendenciju rata da se razbukta do krajnosti ili pak dobije apsolutni oblik. „Rat je čin nasilja i ne postoje granice očitovanju toga nasilja. Svaki od protivnika nameće svoju volju drugome, iz čega proizlazi međusobna akcija koja se, kao koncept, mora razviti do krajnosti“, napisao je slavni pruski general. Ratovi između civiliziranih država nisu manje okrutni od ratova između divljih plemena. Zato što je temeljni uzrok rata neprijateljska namjera, a ne osjećaj neprijateljstva. Namjera je politička, a ona može ciljati na osvajanje teritorija, resursa ili želi se postići neki viši cilj.
Gotovo uvijek kad postoji neprijateljska namjera s obje strane, strasti i mržnja zahvaćaju borce, ali u teoriji može se zamisliti veliki rat bez mržnje. U najboljem slučaju može se reći da kad je riječ o civiliziranim narodima, inteligencija zauzima veće mjesto u njihovu vođenju rata jer ih je naučila upotrebljavati silu na efikasniji način nego što je grubo očitovanje nagona. Međutim, želja da se uništi neprijatelj, inherentna pojmu rata, nije nipošto zapriječena ili potisnuta napretkom civilizacije. To su dobro pokazali Drugi svjetski rat kao i suvremeni terorizam i posljedični rat protiv terorizma.
Rat kao natjecanje
Postoji teorija i praksa rata. Cilj vojnih operacija, apstraktno gledano, jest razoružati protivnika. A budući da neka zaraćena strana želi prisiliti protivnika ratnim činom da izvršava njenu volju, mora ga ili stvarno razoružati ili dovesti u takav položaj u kome je jako vjerojatno da će se razoružanje dogoditi. No, protivnik nije mrtva masa već živa snaga. Rat je dobiven tek u onom trenutku kad jedna strana nametne drugoj svoju volju. Dvije strane odmjeravaju snage i tako prilagođavaju svoje napore. Razvija se natjecanje do krajnjih mogućnosti. Takva dijalektika borbe posve je apstraktna ali ne primjenjuje se često na stvarne ratove. Ona pokazuje što bi se događalo kod protivnika koje vodi isključivo uzajamno neprijateljstvo i želja za pobjedom.
U stvarnom svijetu rat nije izdvojeni čin koji izbija iznenada i nema neke veze sa životom države. Itekako ima veze i ne izbija preko noći. On se ne sastoji u jednoj jedinoj odluci ili u više simultanih odluka. Sukobljene strane se poznaju od ranije, imaju približnu predodžbu jedna o drugoj. Snage protivnika nikad nisu u cijelosti spremne niti okupljene kao niti vlastite postrojbe. Namjere neprijatelja u slučaju pobjede ne uzrokuju uvijek nepopravljiv slom za pobijeđenog. Rat je igra. On zahtijeva istodobno i hrabrost i računicu. Računica u njemu nikad ne isključuje rizik, a na svim razinama prihvaćanje opasnosti nameće se kao oprez i smjelost. U rat se otpočetka upliće igra mogućnosti i vjerojatnosti, dobre i loše sreće koja se provlači kroz sve pore rata.
Politički čin
Uz sve ostale elemente, rat je naposljetku politički čin koji izbija iz neke političke situacije i posljedica je nekog političkog motiva. Rat po prirodi pripada čistom razumu jer je instrument politike. Strastveni element rata tiče se običnog naroda, slučajni element rata zapovjednika i njegove vojske, a intelektualni element rata tiče se vlade. Upravo je taj posljednji element presudan i on treba upravljati cjelinom rata. Uvijek tako i biva. Rat planiraju, organiziraju i provode političari dok su tzv. obični narod i vojnici tek izvršitelji svojih nadređenih. Ipak, rat se ne može voditi bez vojnika i generala jer upravo se oni moraju svakodnevno boriti i žrtvovati za ratne odnosno nasilne političke ciljeve svojih vlada.
Instrument politike
Glasovita Clausewitzova formula „rat nije samo politički čin nego pravi instrument politike, nastavak političkih odnosa, njihovo ostvarenje drugim sredstvima“, nije nipošto izraz neke ratoborne militarističke politike. Radi se o običnoj konstataciji očite činjenice: rat nije svrha sam po sebi, vojna pobjeda nije cilj sam po sebi. Odnosi među narodima ne prestaju onoga dana kada progovori barut, ratna faza uklapa se u kontinuitet odnosa, kojima uvijek upravljaju namjere zajednica jednih prema drugima. Rat je nasilan odnos među zaraćenim narodima i predstavlja krvavi kontinuitet odnosa. Ispravno je rekao Mao Ce-tung i njegova izjava sve lijepo objašnjava: „Politika je rat bez prolijevanja krvi, a rat je krvava politika.“
Rat je uvijek bio i ostao politički čin koji je stupao na sceni kad su diplomatska sredstva podbacila, tj. nisu ostvarila željene ciljeve. Rat je stvorila politika, ona ga pokreće i zaustavlja kada to hoće i sve dok je politici u interesu ratovi traju. Politička namjera je ključna u svakom ratu. Ratovima u novije vrijeme ne upravljaju samo države već i nedržavni čimbenici poput terorističkih organizacija, narko kartela i drugih organizacija koje imaju moć. U ratu je uvijek nazočan primat politike, jer je rat tek jedno od sredstava koje utvrđuju politički čimbenici. U doba rata politika ne daje otkaz diplomaciji, trgovini i drugim čimbenicima, već se radi o tome da rat postaje primarno sredstvo ostvarenja političkih ciljeva.
Oblici ratovanja
Ratovanje na nalog politike može biti mirnodopsko i agresivno. Možda čudno zvuči, ali doslovno to jest tako. Mirnodopsko političko ratovanje uključuje instrumente kao što su politike meke sile, promidžba, sankcije, demonstracije vojne sile u svrhu zastrašivanja, itd. Agresivno političko ratovanje je naravno ratovanje na koje svatko pomisli kad se spomene rat. Oblici agresivnog ratovanja mogu uključivati atentate, diverzije, sabotaže, paramilitarno djelovanje, pučeve, revolucionarne ustanke, partizansko/gerilsko ratovanje i naravno potpuni rat. U novije vrijeme metode obojenih iliti narančastih revolucija itekako dobro prolaze i služe kao sredstvo promjene vlasti u nekoj zemlji za račun i korist neke druge zemlje. Izvrsni primjeri su Egipat i Ukrajina. Narančaste revolucije nisu priznate kao ratno sredstvo, ali bi u budućnosti trebale biti priznate jer predstavljaju sofisticirano vođenje rata koji je manje krvav ali ostvaruje jednake ciljeve naposljetku.
Rat je u svakom slučaju kombinacija prisile, nasilja, ekonomskih sankcija, subverzije, diplomatskog pritiska kako bi se postigli politički ciljevi neke države ili nedržavnog čimbenika. Ipak, agresivno i nasilno ratovanje je najstrašniji izum kojeg je čovjek ikada izmislio. Agresivno ratovanje u suštini znači da legalizira masovna ubojstva, uništenja infrastrukturnih objekata, materijala, fizičkih i drugih sredstava u ime nekog uzvišenijeg i/ili svetijeg cilja. Zbog toga su države koje su počinjale ratove, tj. agresori uvijek pokušali naći opravdavanje kako bi pokušale naći izgovor zašto su pokrenule rat. I to često ne zbog druge strane koju napadaju nego radi sebe samih kako bi umirile svoju savjest.
Ratovi – vječna konstanta
U apsolutnom/totalnom ratu u kojemu je nasilje dovedeno do krajnjih okrutnih granica završetak rata označava razoružanje ili uništenje protivnika. Ipak, u većini ratova nema apsolutnog pobjednika niti gubitnika već se ratovi završavaju mirovnim sporazumima i ugovorima u kojima dvije strane pristaju na kompromise i umjerena rješenja. Ratovi će se voditi sve dok postoje vojske, naoružanje i iznad svega ostalog, politički interesi. A oni će postojati uvijek. Na kraju treba spomenuti izreku Sun Tzua koji je savršeno rekao: „Vrhovno umijeće ratovanja je podčiniti neprijatelja bez borbe.“
Za još ovakvog sadržaja pratite autorov portal Actualitica.com
