– I meni su mnogi pomagali kad je trebalo, Željko Kerum najviše, a sad je red na meni, da i ja uzvratim ljudima – jednostavno sažima svoju životnu filozofiju 50-godišnji Zdravko Jeličić iz Gornjeg Muća, o kojemu se u posljednjih dva tjedna Splitom pronio glas kao o dobrotvoru koji besplatno dijeli domaću blitvu.
I sutra će agilni Zdravko podijeliti posljednjih 50-ak kilograma vlastite verdure na Peškariji. Ukupno će to, zbraja, biti 250 kilograma blitve koliko je u nekoliko navrata darivao njegovom gestom zatečenim građanima Splita. Vrijednost?! Četiri-pet eura po kilogramu, pa računajte…
Je li to realna cijena za domaću blitvu?
– Je, ali mene novac ne zanima – brzo na upit uzvraća Zdravko dok sjedimo u kuhinji njegove obiteljske kuće u Muću Gornjem u društvu majke mu Kaje (83). Otkako je prije šest godina ostao udovac, nakon što mu je supruga preminula u prometnoj nesreći pored HEP-ove zgrade u Splitu gdje ju je, jureći na motociklu, ‘pomeo‘ motorist, život se Zdravku okrenuo naglavačke. Kad je malo došao sebi, prije dvije godine je i on životu odlučio pokazati zube, pa se sa splitske Visoke, gdje je nakon pogibije supruge ostao u podstanarskom stanu s danas 13-godišnjom jedinicom Emom, odlučio vratiti u obiteljsku kuću na selu. Trebalo se vratiti u normalu… Mic po mic kuću je dodatno uredio kako bi kćeri, koja je za naše posjete bila u školi, i slabo pokretnoj majci omogućio boravak u što ugodnijem životnom prostoru.
Nekoć je, priča Zdravko, radio u Cestara kao pomoćni radnik. S tvrtkom je zbog ozljede na radu i neosnovanog raskida ugovora završio na sudu i taman kad je dobio spor dogodila se tragedija sa suprugom. Danas prima njezinu mirovinu, radi raznorazne poslove za nadnicu po selu, bavi se poljoprivredom, kuha i pere. Sve po sistemu ‘uradi sam‘. Bori se, ne želeći se prepustiti tuzi zbog djeteta. Sada osjeća kako je opet pohvatao životne konce, pa je njemu samome dijeljenje besplatne blitve došlo kao dio terapije.
– Ma ta vam priča ide ovako… Izvadio sam s njive krumpire i posijao blitvu. Četiri kilograma. Nije bilo manjeg pakiranja sjemena, pa sam uzeo dvije velike kutije. Kad je to krenila kiša… Sve nabujalo. Kako neće, samo sam stajski gnoj koristio. I onda mi došlo na pamet da odem u Split i podijelim je ljudima. Šteta da propadne – rezonira Zdravko. Prethodno je pozivao Splićane da sami dođu kod njega u Gornji Muć i, slobodno i besplatno, naberu blitve koliko im srce hoće. Javilo mu se puno njih željnih domaćeg povrća, ali nitko zbog toga nije bio spreman potegnuti do Gornjeg Muća. Radije bi dostavu, pa je Zdravko isprva odlučio samostalno dijeliti blitvu po gradu. Navečer bi je ubrao i spakirao, a ujutro se sa susjedom (jer automobila nema) s vrećicama punim blitve prebacivao do grada i onda žurno, pješice, upućivao na adrese od Krstarice do Sućidra, Poljuda… Nahodao se Zdravko i shvatio da mu organizacija nije dobra i da će mu puno lakše biti ukoliko stane na neku od gradskih lokacija i blitvu dijeli. Odluka je pala na Peškariju i parking uz pazarić na Primi 3. Naravno, sve što bi donio, planulo bi, a reakcije ljudi bile su mahom pozitivne, iako je bilo i sumnjičavih…
– Jedna žena mi je rekla da u svojih 88 godina nikad nije doživjela da joj netko nešto dariva. Neki su bili začuđeni:”Stvarno mukte?!” Neki drugi pitali je li ‘polivana‘… Treći nudili pare. Rekao sam:”Ne, pare spremi u džep”. I to je to – govori Zdravko, koji je ovih dana, posredstvom udruge Empatija, odlučio donirati i 200 kg krumpira. Jesu, kaže, sitniji, ali opet će nekome dobro doći.
– To se prodati ne more, a ako proklijaju meni je problem.
Zdravku je, jednostavno, žao da nešto propadne. Tako je bilo i s blitvom. Kad je izrasla u ogromnim količinama isprva ju je, otkriva, svakodnevno davao kokošima.
– Ali, vidio sam da to za njih nije dobro. Onda sam odustao od toga. Bolje pokloniti ljudima. Još domaće, ničim prskano – prisnažuje Zdravko, kojemu nije bilo mrsko i da se za to sazna.
– Ja sam vam s novinarima uvijek… Ma nije to, nego kad sam već toliko puta izlazio u javnost, neka idem i dalje – objašnjava dodajući kako ga, zbog njegovih poteza, što s dijeljenjem verdure što zbog komunikacije s medijima, ne zanimaju komentari dežurnih dušobrižnika. Pogotovo onih iz susjedstva.
– Rugaju sa mnom, govore mi:”Blitvu daješ mukte”. Ovo i ono. To su moja posla… Ali da, ne daj Bože da Željku Kerumu treba bubreg, donirat ću mu ga. Taj je čovjek učinio puno za mene – ne prestaje hvaliti nekadašnjeg splitskog gradonačelnika naš sugovornik, koji je za života doživio brojne tragedije. Pokopao je oca, dva brata, dvije sestre i suprugu. No, nije se dao slomiti. Kad mu je, priča, bilo najpotrebnije pomagali su mu mnogi, neznani i znani, ali jedan mu je, među njima, osobito u srcu.
– Željko Kerum! Najviše mi je bio pri ruci. I to koliko puta. Pomagao mi je u svemu. Bili smo podstanari, davao mi je za stanarinu… Znao sam ga još kad je osnovao stranku, došao bi tamo, pitao ga mogu li zaraditi koju kunu, pa bi dijelio letke, skupljao potpise… – govori Zdravko ne krijući kako voli biti blizu lokalnih političara.
– Dobar sam ja i sa Šutom (op.a. splitskim gradonačelnikom Tomislavom), baš me zvao prije neki dan, kad sam bio kod liječnika, i rekao mi:”Ako što treba, reci”. Samo nisam bio dobar s Puljkom i Bojanom Ivoševićem, koji je mojoj obitelji prije godinu i pol dana htio odnijeti gradski stan, a zapravo ćaćin, i to nakon 40 godina. Koristili smo ga kao socijalno ugrožena obitelj… I tu mi je Kerum puno pomogao, našao odvjetnika i to zaustavio – ističe Zdravko.
Dobar je, dodaje, ne samo s Kerumom i Šutom nego i s Thompsonom i Jolom. I njihovu je podršku imao kad je u tragičnom događaju izgubio suprugu. A njegovu podjelu blitve, pohvalio se, zamijetio je i gradonačelnik Sinja.
– Miro Bulj mi je rekao:”Da si ti ovo donio u Sinj, ja bi ti dao povelju”. Kao i onome djedu što je besplatno ustupao parking na svojoj zemlji kad je bio Thompsonov koncert.
Zdravko Jeličić smatra da je povratkom na selo povukao pravi potez. Je li mu sada bolje u Gornjem Muću nego u gradu?
– Dašta nego bolje. Uvijek nešto radim… Što ćeš?! Moraš živjeti dalje. Nisam više mogao podnijeti život dolje. Bio bi skroz otišao. Držao sam se radi male, ali… Sad je i ona ovdje zadovoljnija – završava Zdravko Jeličić priču o svojoj potrazi za mirom.