Sedmi od sedmorice trenera koji su imali čast u karijeri sjediti na klupama dva najtrofejnija hrvatska kluba, zagrebačkog Dinama i splitskog Hajduka, već je skoro dvije godine stanovnik glavnog grada Rumunjske. Nasljednik popisa na kojem su uz njega Branko Zebec, Vlatko Marković, Tomislav Ivić, Joško Skoblar, Nenad Gračan i Miroslav Blažević, od prosinca 2023. sjedi na klupi Dinama iz Bukurešta.
– Zadovoljan sam, sve je dobro. U klubu i oko kluba je pozitivan trend, otkad sam došao Dinamo je u svim segmentima narastao. Kad osjetiš tu pozitivnu energiju u velikom klubu, naravno da osjećaš zadovoljstvo s onim što radiš – priču otvara Željko Kopić, od 10. rujna 48-godišnji hrvatski trener.
Puno se promijenilo otkako je stigao. Preuzeo je klub u trenutku kad je bio pretposljednji na ljestvici, kilometrima daleko od zone ostanka. Stabilizirao je momčad, ali potom se u završnici sezone jedva spasio od ispadanja, prvo u posljednjem kolu Lige za ostanak, potom i u play-outu.
– Ne bih se bacio sa zgrade da smo ispali, ali sigurno bi to promijenilo kompletnu priču, i klupsku i, jasno, moju. Bilo je teško, najzahtjevniji trenutak u mojoj karijeri, ali nikad nisam prestao vjerovati. No s obzirom na sve što smo odradili, i klub i ja, zaslužili smo ostati u eliti. Na cijelom mom nogometnom, čak i životnom putu, dolazak u Bukurešt bilo je najveće kockanje. Da nismo uspjeli ostati u ligi, bio bi mi to ozbiljan minus u CV-u. Uspjeli smo i sad je sve puno ljepše.
Prošle sezone napravljen je iskorak, izborili su nakon osam godina Top 6, Ligu za prvaka. Na kraju su u njoj malo posustali, što zbog umora, što zbog izostanka motiva jer Europu nisu mogli izboriti zbog ranije suspenzije vezane uz financije i nekih drugih faktora. Treća Kopićeva sezona je počela u srpnju, krenuli su rezultatski sporije, ali se onda zahuktali i u posljednjih šest kola najbolja su momčad lige. Odigrano ih je ukupno devet, U Craiova je prva s 23 boda, Rapid drugi s 19, Dinamo treći s 18.
– Korak po korak pokušavamo napredovati i vratiti se u borbu za trofeje, koje je ovaj klub nekad redovito uzimao (18 prvenstava, 13 kupova, op.a.). Cilj je opet biti u top 6 i napraviti sve što možemo da izborimo Europu.
Navijači se nadaju i nečemu većem. Cainii rosii, iliti ga Crveni psi, zadnji put su prvaci bili 2007.
– Kad smo u 4. kolu, 2. kolovoza, prvi put nakon pet godina u derbiju svladali FCSB, bivšu Steauu, sve je proključalo, sve se posložilo. Na valu tog trijumfa krenuli smo prema vrhu. Ovo je ogroman klub, drugi najtrofejniji u državi, po povijesti, igračima, trenerima, trofejima, broju navijača… apsolutno u rangu dva hrvatska velikana, Dinama i Hajduka. Ne zaboravite da je Rumunjska država od 19 milijuna stanovnika s bogatom nogometnom prošlošću. Steaua je 1986. bila prvak Europe, 1989. igrala finale Kupa prvaka, dok je Dinamo 1984. u polufinalu ispao od kasnijeg osvajača Liverpoola. Naravno da navijači sad sanjaju naslov prvaka i mi ćemo napraviti sve kako bismo im ga ispunili. No pritiska nema, svi su prezadovoljni s razvojem događaja u klupu, a što se mene tiče, ne gledam tako daleko. Svi smo svjesni da postoji još puno prostora za napredak u svim segmentima. Radimo dan po dan, pripremamo utakmicu po utakmicu pa ćemo vidjeti gdje ćemo stići.
Kopićev taktički trademark dobro je poznat u cijeloj Rumunjskoj. Nema momčadi u Super ligi koja se može pohvaliti većim posjedom lopte od njegovog Dinama, koji je trenutačno na prosjeku od 59,33 posto. Rumunjska je ipak balkanska zemlja s vrućim temperamentom, česte smjene trenera su najnormalnija pojava. No Kopić se ne da. Nitko na klupi Dinama tako dugo nije izdržao već dva desetljeća, a od stranih trenera su u ligi još samo dvojica, Talijan Andrea Mandorlini kojem je CFR Cluj već dugo kao drugi dom te Cipranin Elias Charalambous, za kojeg će rumunjski novinari reći da je u FCSB-u on samo pomoćnik vlasnika kluba, Gigija Becalija, koji vuče sve konce. U čemu je tajna Kopićevog preživljavanja?
– Ključan trenutak bio je ostanak u ligi. Nakon toga se sve okrenulo na pozitivu, vidi se stalni rast momčadi. Malo po malo zaslužio sam taj kredit, do sad nismo imali ozbiljniju krizu koja bi me mogla koštati posla. Klub stabilno plovi, time je osigurana i sigurnost mog posla. Mnogo je trenera koji ciljaju na moju poziciju, kažem, Rumunjska je ogromno tržište, zato moram biti na najvišoj mogućoj razini kako bih uspio. Ne, apsolutno nikakvih problema nisam imao jer sam stranac niti se tu osjećam kao stranac. Osjećam da prihvaćaju ono što radim, da sam time zaslužio respekt kolega trenera kao i medija te naših navijača. U Rumunjskoj je sve nekako otvorenije nego kod nas, treneri i čelnici puno više komuniciraju s medijima nego što je to slučaj u Hrvatskoj pa smo svi češće u kontaktu. Ogroman je broj televizijskih emisija u kojem se analizira svaka sitnica.
Nogometni velikani Mircea Lucescu i Gheoghe Hagi predvode niz rumunjskih trenera koji javno hvale Kopića i njegov rad. Kaže poslovica da je najteže biti pop u svom selu. Nit‘ je Hrvatska selo, nit‘ je Kopić pop, ali to je ta priča. Činjenica je da se javna slika njega kao nogometnog stručnjaka u Rumunjskoj u odnosu na domovinu mu, razlikuje kao Van Goghovi Suncokreti u odnosu na Picassovu Guernicu.
– Bio sam u Hajduku gdje smo bili blizu trofeja u Kupu i mogli ući u borbu za naslov, ali to nije bilo u mojim rukama. Iz Dinama sam otišao nakon dvije pobjede u tri europske utakmice i u trenutku kad smo bili prvi, vodio sam ukupno šest hrvatskih prvoligaša… Kad pogledam otkud sam krenuo i gdje sam došao, generalno moram biti zadovoljan s onim što sam dosad napravio. Naravno da postoje situacije u kojima sam mogao napraviti nešto bolje, ali to je sve dio trenerskog posla i mog sazrijevanja. Sam sa sobom sam dobar, ne mogu utjecati na mišljenje nekog drugog. Znam što se događalo i znam da sam radio najbolje što je u tom trenutku bilo za klub u kojem sam bio. Ne mogu sebe staviti u poziciju da se osjećam loše zato što netko tko ne barata sa svim informacijama o meni nema dobro mišljenje. S time se ne želim opterećivati.
Odaje možda dojam tvrdog, neemotivnog tipa, ali to je samo maska…
– Sve su to opet površni zaključci. O tome kako se osjećam, što proživljavam u sebi, ni s kim, osim sa svojim najbližima, nemam potrebu razgovarati pa niti to iznositi u javnost. Da bih došao tu gdje jesam, s obzirom na moju startnu poziciju, bila je potrebna bila ogromna mentalna snaga, stjecanje otpornosti na stresne situacije. To ti donosi iskustvo. Nije bitno radim li u Hrvatskoj, Cipru, Bugarskoj ili Rumunjskoj, bitno je da se s problemima mogu nositi.
Glavni povod za razgovor ipak je onaj s početka teksta. U subotu na Poljudu igraju dva bivša Kopićeva kluba.
– Pratim naravno sve rezultate SHNL-a, pročitam vijesti, kad stignem nešto i pogledam. Tek smo na početku sezone, i Hajduk i Dinamo dosta su se promijenili, od trenera pa nadalje, i teško je donositi neke ozbiljnije zaključke uoči derbija. No nakon što su obje momčadi u posljednja dva kola osvojile samo bod, odnosno izgubile proteklog vikenda, jasno je da za obje ulog na Poljudu u subotu ogroman bez obzira na početak sezone.
Lani je prvak bila Rijeka, je li ga to iznenadilo?
– S obzirom na sve viđeno, Rijeka je to i potpuno zaslužila, no naravno da je iznenađenje što Dinamo nije bio prvi s obzirom na svoju moć.
Je li realno da se i drugu sezonu zaredom dogodi da se u Maksimiru ne slavi titula?
– Ne, nije realno, teško da se to može dogoditi. Dinamo vidim kao izrazitog favorita za naslov prvaka s obzirom na kadar igrača i sve što se u Maksimiru događa.
Događa se i to da je novi predsjednik kluba postao Zvonimir Boban.
– Ako netko ima legitimitet za tu funkciju, ima ga Boban. Sve što je dosad napravio ide u skladu s njegovim karakterom, viđenjem nogometa i Dinama. Sigurno će inzistirati da se sustav posloži na ozbiljan način po njegovoj slici. Velika količina pozitivne energije sada je u i oko kluba, što je još jedan razlog zbog kojeg sam uvjeren da će Dinamo imati dobru sezonu.
I Hajduk vode novi ljudi, Ljubo Pavasović Visković, Goran Vučević, Ivan Rakitić…
– Nakon europskog neuspjeha opet im je fokus na prvenstvu. Promijenili su momčad, treba vidjeti kako će se adaptirati Ante Rebić i svi ostali koji su došli. Prerano je još za donošenje ikakvih ozbiljnih zaključaka, i o treneru i o igračima.
Oba najveća rivala u lipnju su postavili nove trenere za svoja kormila. Gonzalo Garcia i Mario Kovačević imaju neke sličnosti s Kopićem. Ni kao seniorski igrači niti kao treneri nisu imali dodira s tako velikim klubovima, kao što ni Kopić nije imao prije dolaska na Poljud iz Slavena Belupa 2017.
– Sigurno je za njih sve drugačije nego što je bilo, to je velika promjena. Ne govorim tu o trenerskom poslu, samom terenu, nego kompletnom okruženju jer si pod stalnom analizom svega što radiš. No, generalno, u Hajduku sam do trenutka kad je krenulo s odlascima predsjednika Ivana Kosa i sportskog direktora Marija Branca, radio jako, jako uspješno. To što je Kovačeviću i Garciji to prvi takav posao, ne smije se odmah prvi neuspjeh pripisivati njihovom neiskustvu rada u tako velikim klubovima. Treba, jasno, i njima dvojici neki period adaptacije, ali ako svi u klubu vjeruju u ono što rade i kvalitetu, ne vidim razloga da priča ne ispadne dobra.
Koji im savjet može dati?
– Obojica su puno toga prošli, Kovačević više toga, posebno životno, vezano uz njegovu borbu s bolešću, tako da mi je teško im dijeliti neke savjete. No ono što je bitno jest da ostanu svoji, provode svoje ideje u djelo i maksimalno rade na tome. Ne smiju se osvrtati na stvari koje se okolo događaju. Nije to lagano, ali da nemaju kvalitetu, ne bi ni došli do prilike koju su dobili. To su zaslužili svojim radom i vjerujem da će se uspjeti snaći u tome.
Da je Kopić čelnik Hajduka ili Dinama, njih dvojica bi mu bili na skraćenom popisu za preuzimanje klupe?
– Apsolutno. Obojica inzistiraju na igri prema naprijed, na ofenzivnoj organizaciji što mi je super. Protiv Garcije sam igrao, on je potpuno drugačiji trener od Gennara Gattusa, ali naravno da su u Hajduku potpuno drugačija očekivanja nego u Istri i problem je ako te rezultat ne prati za vrijeme tvojeg slaganja igre. Kovačević je, pak, izuzetno pozitivan faktor u svlačionici, igrači ga poštuju, što je iznimno bitno. I tu su stvoreni svi preduvjeti za uspjeh, ali polako, trebamo vidjeti što će biti. Ipak je to jedna druga dimenzija klubova od njihovih ranijih.
Tko je favorit u subotu?
– S obzirom da se igra na Poljudu, to je utakmica 50-50. Nije da ne želim nešto dublje komentirati o igri, nego smo jednostavno još uvijek u fazi sezone kad tek počinjemo uviđati tko, što, kako, kad i gdje.
Okvirno ipak može zaključiti na čemu bi u subotu inzistirao da je trener Hajduka, a na čemu da je trener Dinama?
– Hajdukov ključ je dobar ulazak u utakmicu, s dobrim gardom i pravim pristupom, da dođe do povezanosti s tribinama te tako dobije dodatnu energiju. Iz Dinamovog kuta, jasno, sve kontra. Sve ono što će Hajduk preko te agresivnosti pokušati dobiti te se tako nametnuti, Dinamo mora probati neutralizirati smirenošću. Bit je da uspostavi stabilnost u igri i nametne svoju ideju igre s ofenzivnim gardom i pristupom. Kontekst je uvijek sličan, vidjet ćemo što nas čeka u subotu – zaključio je Kopić.
