Maksimirske tribine često su imale istančana nepca. Ako natjerate zagrebačku publiku na “standing ovation” i povike “javi se” dok koračate s travnjaka prema klupi, onda ste garantirano režirali upečatljivu večer u nogometnom uredu. Jedna od takvih scena u Dinamovom se domu odvijala na današnji dan prije točno sedam godina, kada je na teren stupio Tongo Doumbia, ali navijači su prije toga ovacije darovali – Izetu Hajroviću. “Modri” su mrežu Fenerbahçea zasuli s četiri “komada” (4-1), tom su partijom najavili novu prekretnicu i nova proljeća, a dva pogotka potpisalo je bosanskohercegovačko krilo, koje je u Zagreb kročilo toga ljeta, kada je maksimirski klub, također, odradio opsežnu rekonstrukciju svlačionice i rostera.
– Za to su mi rekli tek poslije utakmice, nisam ni shvatio da su mi skandirali i tražili da se javim ha, ha. Nisam znao što se događa, ni što trebam napraviti, morali su mi to kasnije objasniti. Neka dečki idući tjedan ponovno daju sve od sebe za klub protiv Fenera, svi zajedno, i onda će se ponoviti takva pobjeda – govori nam Hajrović, kojeg dugo nije bilo u medijima, a javio nam se iz “svoje” Švicarske, države u kojoj je rođen i u kojoj živi, iako je 27 puta nastupio za “zmajeve”.
Prije mjesec dana proslavili ste 34. rođendan, a u mirovini ste već dvije godine. Približite nam malo život u penziji, ali i otkrijte zašto ste tako rano objesili kopačke o klin?
– Znam da je neobično, svi me to pitaju. Jednostavno, bio je pravi trenutak. Htio sam se nakon Grčke vratiti u svoj klub, u Grasshopper, ali imali su drugačije planove, i odlučio sam da ću završiti karijeru i uživati kod kuće, da ne idem ponovno u inozemstvo. Živimo blizu Züricha, na 20 minuta vožnje, zaista sam sretan i imam vremena za sve.
Jeste li zaplovili poslovnim vodama?
– Naravno, prijatelji i ja smo prije pet godina otvorili dvoranu i imamo svoju akademiju, tu treniraju djeca, ali to mi je više kao hobi. Inače, investiram novac već godinama, ulažem u različite stvari. Htio sam se malo distancirati od nogometa, ali nikada ne znate što će biti u budućnosti. Jednog dana sigurno ću se vratiti u taj posao, ali u obliku hobija, ne da budem sto posto unutra.
“Kada sam dolazio u Maksimir, znao sam da je Dinamo jak i moćan, tek sada, kada odlazim, znam koliko je velik”. Citiramo vašu objavu s Instagrama prije četiri godine, kada ste se opraštali od Zagreba. Objasnite nam malo svoje riječi…
– To je tako. Dinamo je uvijek bio jako poznat u Europi, znao sam kakav je to klub, ali ipak je drugačije kada igrate u Dinamu i živite u Zagrebu. To je jedno od najljepših vremena za mene. Puno je lijepih uspomena, puno titula, igrali smo Europsku ligu i Ligu prvaka. Jako je puno trenutaka koje ću zauvijek pamtiti.
Što je bio ključ te momčadi?
– Ma, imali smo kemiju, timski duh. Dinamo je tog ljeta napravio sjajne transfere, Bjelica je sastavio ekipu na pravi način, i sve je bilo “top”. Što je moglo bolje? Pa, ona večer protiv Šahtara je bila baš bez veze, to je bila baš najgora utakmica za emocije.
Pratili ste što se događa u Maksimiru prethodnih mjeseci?
– Naravno, pratim sve otkako sam otišao. Puno je novih igrača, ali Dinamo je Dinamo, i ne brinem se da će to biti loše. Znaju što rade, ekipa je sada malo mlađa, ali sve to ima smisla. Naravno, najljepše bi bilo da igrači poput Ademija i Petkovića ostanu u klubu do kraja karijere, volio bih da su svi još tu, ali jednostavno u nogometu ne možete planirati i ne znate što vas čeka u budućnosti. Oni su među najboljim Dinamovim igračima u povijesti.
Ususret derbija na Poljudu, dočarajte nam malo svoja sjećanja iz tih utakmica. Kome dajete prednost?
– Svaki derbi je specijalan, ali taj ambijent i atmosfera… Već nekoliko dana ranije osjećali ste da dolazi ta utakmica, bila je prisutna i nervoza, ona pozitivna, i samo ste čekali da krene. Naravno, dajem prednost Dinamu, i vjerujem da će pobijediti. Izgubili su sada protiv Gorice, ali derbi je drugačija utakmica, i najbolja prilika za iskupljenje.
Kada biste morali izabrati najboljeg suigrača iz Dinama, to bi bio…
– Ha, najpoznatiji su sada Olmo i Gvardiol, ali ima ih još puno koji su tada igrali: Gavranović, Ademi, Petković, Oršić, Livaković… Ma, bili su to sve “top” igrači.
Vratimo se nakratko na dvojicu “klinaca” jer, ipak, iz prvih ste redova svjedočili odrastanju budućih igrača Barcelone i Manchester Cityja.
– Olmo je već bio u prvoj momčadi kada sam došao, a Gvardiol je tek tada došao kod nas. Ma, odmah se to vidjelo… Sjećam se da smo išli u Tursku na pripreme, imao je 16 ili 17 godina, ali na prvom se treningu odmah vidjelo da je to zvijer te kako će biti igračina. Njih dvojica još će napredovati, a obojica su mentalno na jako visokoj razini, zato su i uspjeli.
“Klanjam ti se Izete! Dobro došao u pravu raju! Joj bombe!”, izvukli smo samo dio citata bosanskohercegovačkog komentatora nakon vašeg debija za reprezentaciju i spektakularnog gola u Slovačkoj. Je li vam to najdraži pogodak u karijeri?
– Za reprezentaciju sigurno jest. Koliko sam ga puta pogledao? Puno ha, ha. Ljudi to pamte kao da je bilo danas, to se nikada neće zaboraviti, jer nas je taj gol jednom nogom odveo na Svjetsko prvenstvo. Eto, Bosna i Hercegovina je sada dobro krenula u kvalifikacije, ponovno imamo dobre izglede i dobre igrače, nadam se da će se kvalificirati.
Za kraj, da se možete ponovno vratiti na jednu utakmicu u karijeri, bi li to bio okršaj s Argentinom na Maracani u Brazilu?
– Ma, vjerojatno. Svaka utakmica na Svjetskom prvenstvu je specijalna, ali ta nam je bila prva, još protiv Argentine, i na tom stadionu. To se doživi jednom u životu. Utakmica koju nikada neću zaboraviti – zaključio je Izet Hajrović.
