Foto:MVEP RH
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na spomen obilježju u katoličkom gradskom groblju te svetom misom za poginule, odvedene i nestale Hrvate Bugojna u tamošnjoj župnoj crkvi svetog Ante, obilježena je 31. godišnjica stradanja i progona Hrvata Bugojna od strane Armije R BiH. Ovu godišnjicu obilježavaju u ozračju kada se sudi po njima glavnim krivcima za stradanje Bugojanskih Hrvata Dževadu Mlaći i Selmi Cikotiću.
Srpanj 1993. mjesec je najvećeg stradanja Hrvata Bugojna. Za 15-ak dana, pripadnici Armije R BiH napravili su etničko čišćenje. Hrvatsko stanovništvo je prognano, ubijeno ili odvedeno u logore, a njihova imovina i svetinje opljačkane ili uništene. Vlado Ivoš na današnji dan ostao je bez noge. Teški su, kaže, ovo dani za sve Hrvate Bugojna, objavila Televizija Herceg-Bosne.
Od 16.000 Hrvata iz Bugojna te 1993., prognano ih je 15.000. Dubravka Gavranović jedna je od rijetkih Hrvatica koja je u Bugojnu ostala cijelo vrijeme rata.
Konačno, nakon tri desetljeća pokrenut je sudski proces protiv, po njima najodgovornijih osoba za stradanje Hrvata Bugojna, Selme Cikotića i Dževada Mlaće.
“Žao mi je što često budemo razočarani presudama pravosudnih institucija, ali ohrabreni smo da je nakon desetljeća čekanja pokrenut neki proces”, kazao je predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović. “To je stavljanje soli na rane koje još nisu zarasle”, dodao je.
Uvijek posebno bolna tema su nasilno odvedeni Bugojanski Hrvati, a od njih 21, za tijelima 15 još se traga.
U ime Vlade RH hrvatskim žrtvama Bugojna već petu godinu došao se pokloniti i ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman.
On je izjavio kako se u srednjobosanskoj općini Bugojnu pokušava zatrti identitet Hrvata i pozvao vlasti te općine da slijede primjer Mostara u kojemu su hrvatska i bošnjačka zajednica jednakopravne.
“Nakon rata na sceni je pokušaj zatiranja identiteta hrvatskog naroda ovdje jer ovdje više nema ni ulica koje se zovu po Hrvatima”, rekao je Grlić Radman.
Dok čekaju pravdu da netko odgovara za etničko čišćenje Bugojna od Hrvata, danas ih tamo živi tek oko 2.000. Nisu zadovoljni kako su zastupljeni u javnim institucijama u toj općini, no kažu da pokušavaju život organizirati najbolje što znaju, želeći ostati na svom ognjištu
