Kada je Charlie Kirk ubijen, odlučio sam ne posvetiti cijeli nedjeljni tekst njemu, jer nisam bio njegov veliki pratitelj. Najviše o njemu saznajem nakon njegove smrti, i nisam smatrao moralnim ili ispravnim davati neki pregled ili ogled o osobi kojoj se nisam toliko posvetio. Osvrnuo sam se na posljedice toga čina, jer poznavali mi Kirka ili ne, svjesni smo kako se dogodila promjena u redovitom političkom diskursu.
Ovaj tekst dodatak je na sve što sam iznio u svom prošlom tekstu, jer sam kao i mnogi ostao zgrožen i razočaran onim što sve objavilo o Kirkovoj smrti. Razočaran sam pogotovo našim lokalnim (ili regionalnim, kako vam je draže) praćenjem cijelog slučaja, jer izlazi na vidjelo golemo nerazumijevanje onoga što se dogodilo u SAD-u, kao i velika ideološka podijeljenost koja postoji i kod nas.
Nepoznavanje prilika
Internet i društvene mreže omogućuju nam neprocjenjiv uvid u ono što se događa preko Atlantika, ali opet je potreban naš osobni trud kako bismo iščitali situaciju tamo. Ono što je primjetno kod mnogih analitičara (profesionalnih ili ne) je da spomenuti trud uopće nije uložen. Ono što se servira u našim glavnim medijima i ono što se uzima kao uvriježeno mišljenje ima svoje korijene u velikim medijskim kućama poput CNN-a i MSNBC-a koje same stvaraju ideološke pogodne karikature. Svaka devijacija od toga narativa predstavlja zalazak u ‘teorije zavjere’. Kako je društvena svijest i dalje dobrim dijelom oblikovana tim narativima, u nas se nisu razvile političke koncepcije koje su već u američkom ‘mainstreamu’.
Prva je greška je bila izjednačavanje Kirka s određenim političkim pojavnostima u našem podneblju. Bio je poistovjećen s onim što čini desnicu u našem podneblju, kao i kršćanstvom ovoga podneblja. Iako je svima jasno da postoje paralele, sličnosti i točke na kojima bi se ljudi s desne strane spektra mogli poistovjetiti s Charliem Kirkom, nama mora biti jasno kako je njegov brend desnice specifičan za američku socio-političku situaciju. Jasnije paralele postoje između kirkovskog oblika desnice i one desnice u Velikoj Britaniji primjerice, nego li desnice u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini (ako u njoj uopće može postojati nešto poput desnice ili ljevice).
Prelijevanje političkih i ideoloških previranja u Americi u naše podneblje nije ništa čudno, jer smo u njezinoj sferi utjecaja. Naša politika i društveni pogledi primarno se ugledaju na svjetskog hegemona, i politički oblici u Americi nama nisu sasvim strani. Problem je kada se izjednačavaju i poistovjećuju, jer se radi o različitim podnebljima i različitim izazovima koje to podneblje ima. Tu se također očituje razlika i o političkoj kulturi, koja je u Americi razvijena, dok je kod nas opterećena teretom iz prošlosti.
Ovdje dolazimo do drugoga problema koje ovako pojednostavljen narativ donosi, a to je paušalno i često nesmotreno etiketiranje. Osobno sam uvjerenja kako je velikoj većini ljudi jasno kako neće dobiti potpunu sliku priče ako se budu držali isključivo vijesti s televizije. Kako nam te vijesti ipak još uvijek diktiraju koncepciju, to se mora opet naglasiti. Pošto se narativ preuzima iz velikih medijskih kuća koje danas praktički operiraju kao propagandni strojevi, tako se preuzimaju isključivo i njihove kategorije.
Tako se moglo vidjeti na pojedinim našim medijima kako je Kirk označen kao ‘homofob’, ‘radikal’ i slično. Također doživljavamo relativizaciju bizarnih reakcija na Kirkovu smrt. Povezanost Kirkova atentatora s desničarskim krugovima, priča koja i u Americi ne pije vode, ovdje iz nekog razloga još pije, a brojne pozitivne reakcije na atentat jednostavno su otpisane kao tek rubna pojava. Takav okvir cijeloj situaciji nije samo skandalozan, nego i opasan po našu društvenu zbilju, jer time sudjelujemo u zabludi koja zanemaruje situaciju na terenu. I vjerujte mi, situacija na terenu je alarmantna.
Krajnja desnica = dehumanizacija
Posljednjih godinu dana vidimo kako se mediji razbacuju etiketom ‘krajnja desnica‘. U svjetskim medijima možemo vidjeti i razbacivanje etiketama poput ‘fašist’, ‘autoritaran’, itd. Ovakvim govorom se prije svega zamagljuje osoba koja se etiketira. Sintagma ‘krajnja desnica‘ nema nikakvo drugo značenje nego ‘zla osoba koja ide protiv službenog narativa i poretka’.
Tom etiketom označavani su svi političari i sve stranke koje zastupaju veću nacionalnu suverenost, otklon od woke ideologije i nekontroliranog liberalizma, i prekid masovne imigracije i početak deportacije brojnih migranata. To su poglavito političari koji su počeli reagirati na impuls većine stanovništva koji su zbog globalizacije, nasilne ideologizacije i popratne migracije počeli osjećati štetu prije svega na njihovom novčaniku, a zatim i u njihovim domovima i susjedstvima. Nekome je u interesu diskreditirati takve pokrete, te stoga posežu s za etiketama poput ‘krajnja desnica‘ jer se time delegitimizira sve ono što te osobe zastupaju. Godina Gospodnja 2025. pokazala je neodrživost toga narativa.
Kontekst američke desnice
Američka desnica oštro je reagirala na atentat na Charliea Kirka. Usprkos svoj razumljivosti i logičnosti takve reakcije kod nas se mogu pročitati pasusi poput ovih:
Mehanizam djelovanja radikalnih američkih desničara nije ništa novo. Najpoznatiji sličan primjer je paljenje njemačkog Reichstaga, što je Adolf Hitler iskoristio za preuzimanje vlasti i izgradnju sustava koji je prouzročio najveća stradanja u povijesti čovječanstva.
Ovo je upravo zamagljenje i stigmatizacija o kojima sam govorio. Autor ovih redaka ili ne poznaje nedavnu povijest američke desnice ili odbija ući u polemiku s njom.
Nažalost, nije osamljen. Mnogi stavljaju reakciju Trumpa i šire američke desnice koja se obrušila na zaluđene ljevičare rame uz rame s Putinom i Hitlerom. Čak idu toliko daleko i relativiziraju sami Kirkov atentat, izjednačavajući ga s ubijanjima koja su se događala po školi.
Osvrnemo li se na posljednje desetljeće, američka desnica (bilo da je pripadala MAGA pokretu ili ne) morala je istrpjeti stalne medijske napade i klevete, koji su se godinama pojačavali. Počeli smo s Hilary Clinton koja je cijelu trumpovsku frakciju označila kao ‘košaru jadnika’, i došli do Bidena koji je označavao MAGA republikance prijetnjom temeljima Republike.
Dok je širi medijski aparat blagoslovio nerede oko Georga Floyda, oni koji su propitivali narativ oko njega i prozivali razaranje mahom bi nestajali s društvenih mreža ili bili isključeni iz normalnog društva. Dok je nasilna woke ideologija počela u vidu ‘drag’ performansa i politizacije svakog aspekta pop-kulture utjecati na normalni američki život, obični ljudi nezadovoljni stanjem u zemlji bili su ušutkivani, a disidenti su strahovali od cenzure i otkazivanja. Charlie Kirk je u svemu tome nastupao kao osoba dijaloga. On je jasno i bez zadrške artikulirao svoje stavove, ali je uvijek nastupao s ispruženom rukom, uvijek spreman za dijalog. Bio je uvjeren u to da se politička razdioba može riješiti dijalogom.
Takva osoba stradala je na organiziranom skupu odgovarajući na pitanja ljudi ispred sebe. Nije stradao od provalnika u svoj dom ili od ubojice koji ga je na nekom ćošku sačekao. Ustrijeljen je u akciji koja otvara brojna pitanja. Službeni narativ oko samog ubojstva sam ima nedosljednosti, puno rupa u priči i nakon iskustva pokušaja Trumpa na atentat koje nikad nije više načeto, ne možemo sa sigurnošću reći što se dogodilo. Ono što je sigurno jest kako atentat nije plod psihotičnog hira. Samo ubojstvo natjeralo je brojne političke komentatore da se zabrinu.
Primjerice, jedan od snažnijih glasova centra, Tim Pool, morao je otkazati niz javnih nastupa, jer je sada sasvim jasno da bi time sebe i bilo koga prisutnog doveo u opasnost. Tim Pool i brojni oni koji se okreću protiv dominantnog narativa u Americi već dugo vremena koriste oružane zaštitare, jer je postalo opasno govoriti protiv ljevice.
Zašto je onda čudno što desnica pokušava otkazati ljevicu koja slavi smrt Charliea Kirka? Prešutjeti takvu provokaciju značilo bi legitimizaciju političkoga nasilja, a time i sebe kao buduće žrtve.
Svjesni ljudi ili korisni idioti
Paušalne etikete obezvrjeđuju politički dijalog. Obezvrjeđuju svaki pokušaj pomirenja i rješenja naših društvenih napetosti. Paušalno etiketiranje i ideološko karikiranje nije proizvelo probleme samo u pojedinim zemljama, nego je utjecalo na geopolitičko sazviježđe.
Primjerice, nije li logično da će Rusija zadržati svoje protuzapadno raspoloženje ako stalno sluša optužbe da je instalirala američkog predsjednika s namjerom da uništi SAD? To je teorija zavjere koja je ‘mainstreamom’ barem četiri godine, bez imalo svijesti o geopolitičkim implikacijama iste. To je samo jedan primjer takvog pogubnog pristupa politici, ali i stvarnosti generalno.
Mi živimo daleko od politički polarizirane Amerike, ali nismo imuni na dinamiku koja tamo postoji. Ne samo da nismo imuni, nego je olako preuzimamo, i naš već ionako polarizirani kontekst dodatno opterećujemo. Osvješćivanje političkog trenutka u kojem se nalazimo imperativ je nakon atentata na Charliea Kirka. Ideološke prozivke i držanje uz mrtvi narativ vodi u još više podjela. Sagledati drugu stranu ne znači podleći joj, nego spoznati ju. Ljevica to nije uvidjela, i zbog toga je nastao jaz koji je nakon ovoga događaja postao vjerojatno nepremostiv. Moramo li i mi pratiti taj trend? Biti svjesni ljudi ili korisni idioti – to je pitanje koje je trenutačno ispred nas. I koji je naš odgovor na njega? Vrijeme će pokazati.
Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
