Poštar je, premda opis posla zvuči relativno jednostavno – otprema pismena i pošiljaka – zapravo daleko od običnog zanimanja. Pogotovo na otoku, i to dalekom, pučinskom škoju poput Visa u splitskom akvatoriju, kojemu ni Italija nije daleko. Poštar je tu nekoć bio skoro kao pomorac – jedini izvor informacija, onaj koji povezuje ljude, obale, kontinente.
Jasno, vremena su se promijenila, sad je tu “mreža nad mrežama” zvana internet, sve moguće aplikacije i pametni telefoni. Ipak, ono što je bilo i ostalo nezamjenjivo jest – čovjek, ljudski kontakt, živa riječ. Koju mnogi od starije čeljadi na otoku – hvala Bogu, ima ih – tijekom dana razmijene jedino s poštarom. K tomu, mnogi još primaju papirnate račune za režije, nažalost, bude tu i ne baš ugodnih “plavih kuverti” s pozivima za sud, život je, je li, vazda bio i ostao takav: slatko-gorak. I tu poštar odigra taktičnu ulogu onoga koji utješi primatelja, popriča s osobom, ohrabri je s nekoliko utješnih riječi prije no što po sili službe pohita dalje. Biti poštar na otoku zapravo je zahtjevan posao koji iziskuje praktičnu psihologiju, dok se čovjekoljubivost – podrazumijeva. Sve te osobine ima i protagonist ove priče, Matko Mirković (49), viški poštar.
– Najviše me vole kad donosim penzije i inkluzivne dodatke – namiguje simpatični Matko, kojega smo posjetili na radnom mjestu na otoku Visu.
– Bez obzira koliko iznos bio malen, ljudi mu se obraduju, pa onda nekako i mojoj malenkosti. A eto, s druge strane nisu kivni na mene ni kad donesem ono čemu se nitko ne veseli: račune i slično. To je neminovnost, šta ćemo, a ljudima bude lakše kad se i ja malo pojadam na skupoću i tako. Uobičajene batude, ali uvik ljekovite – mudro će Matko, djelatnik Hrvatske pošte već dulje od desetljeća.
Doduše, nije uvijek radio na rodnom škoju; devet godina proveo je u sortirnici HP-a u Hercegovačkoj ulici na Kopilici.
– To je bilo okej, ali stalno me vuka otok. Dok sam živija u Splitu, mašta sam o Visu, mojoj rodnoj kući u selu Marine zemlje blizu grada Visa. I evo, na Tri kralja ove godine mi se ispunila želja: vratija sam se tu, na otok. I niko sritniji od mene – povjerava Matko, kojemu terenski posao puno više leži od onog na jednom mjestu, uredskog tipa. Voli svoj škoj, svoje ljude, suprugu s kojom dijeli svakodnevicu kad ne radi. Ima i vlastiti OPG (obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo) u sklopu kojega se bavi pčelarstvom, vrca med, proizvodi maslinovo ulje i marmelade od otočnih plodova: smokava, naranača, maginja… Radi i poznatu slasticu, viški hjib. Sretan je kao nikad u ranijem, podstanarskom životu u velikom i lijepom Splitu. Svaka čast dalmatinskoj metropoli, njemu je miliji njegov daleki, pučinski škoj. Pogotovo uz posao poštara u kojemu dobro poznaje sve ljude s kojima komunicira, te uz fiksno radno vrijeme i slobodne vikende koji mu ostavljaju dovoljno prostora za rad na OPG-u. To je, kao i redovna plaća, jedna od važnih prednosti rada u poštarskoj službi. Kad se tomu pridoda i ugodno radno okruženje s kolegicama i kolegama, te mogućnost napredovanja – nitko sretniji od poštara Matka!
Pitamo ga kako izgleda jedan njegov običan radni dan.
– Posal započinje ujutro u sedam i po, tu se okupimo u najlipšem uredu na svitu – ovome suncem obasjanome na viškoj rivi, tik uz more – pa se dogovorimo, podilimo zaduženja. Sortira se materijal, zaduže paketi i pismena, i onda na teren. Inače, imamo dva poštanska ureda na otoku: ovaj u Visu i jedan u Komiži. Naš viški ured ima širi dijapazon zbog geografskih okolnosti; većina otoka je pod našom ingerencijom – približava nam neke okolnosti dobrodušni, mladoliki “pošćer”.
Onda slijedi – sjesti na motorin ili u kombi, ovisno o pristiglim pošiljkama – pa put zaobilaznice, južne strane, viških i komiških sela. Tri kolegice rade na šalteru u onom čarobnom uredu na rivi, dok Matko s kolegama Vedranom i Jurom “drži” teren; podijele se na lokalitete Kut, Polje i Luka. Dakako, po potrebi se i reorganiziraju, uskoče i na komiški teren ako zatreba. Hvala Bogu, posla ima jer je Vis sve življi otok, mnogim čak stranim državljanima mili novi dom. Pa tako i pošte uvijek ima, a tek paketa… Svakog blaga s interneta slije se u Hrvatsku poštu – ispostavu Vis.
Pitamo Matka što najviše “kuri”, koja vrsta pošiljaka.
– Temu! – odgovori odmah. – Izgleda da je to najpopularnija platforma za naručivanje, dogodi se da po pet paketa u jednom danu stigne na istu adresu! Inače bude općenito svega i svačega; doslovce od ledenice i mikrovalne pećnice do parfema i – traktora. Jednom sam morao odvest traktor kod naručitelja – veselo se prisjeća djelatnik Hrvatske pošte. Svima je počesto isplativije naručiti neku robu posredstvom Hrvatske pošte negoli otići osobno po nju automobilom ili kombijem. K tomu, ne gube dragocjeno vrijeme u udarnoj turističkoj sezoni (od koje mnogi prezimljavaju), jer znaju da će im Matko i njegovi kolege dotaviti štogod trebaju.
I tako naš dobri Matko obilazi naručitelje cijelo jutro, dijeli penzije i uplatnice, dogodi se čak da još netko nekome napiše i dobro, staro pismo. Ima i otočanki i otočana koji naručuju knjige putem Hrvatske pošte, e to je baš lijepo čuti. Primijetili smo i da u uredu HP-a na rivi postoji knjiški asortiman u ponudi, za one koji pak žele posebne naslove – nema problema. Da, ima na otoku i gospođa-pretplatnica na dobre časopise poput Glorije, tjednici su na otoku u tiskanoj formi zahvalnija roba jer dnevni listovi znaju kasniti budući da prate neumitni ritam trajekata, zimi prilično rijetkih. Poštar Matko s posebnim zadovoljstvom dostavlja od časopisa i knjiga, do, rekosmo, traktora!
– Drago mi je radit s ljudima, iskreno rečeno, najsritniji sam otkad ovako obilazim njihove kuće po skoro cilom otoku. Kad me oni stariji pitaju za zdravlje, pa progovore koju rič i o svojoj dijagnozi, da im bude lakše. Kad ih zanima kad je ko umra, a kad se neko ženi. I najvažnije “pitanje svih pitanja”: kad će više krešit ta penzija…
Sa svakim se proćakula, ponekad popije i sok, gutljaj kave ako nema puno posla. Kad dođe ura od marende, najčešće se ferman – na putu. Postoji gostionica “Aerodrom” (tako se zove) i “Gušti poja”, pa tu na miru po ure sidnem, popijem kavu i nešto prigrizem ako me ćapa glad. I onda dalje s poslom… Poznajem ne samo ljude u dušu, nego i njihove životinje, mačke i pase. Sva srića, i pasi poznaju mene, pa me još nisu ugrizli. Ali zato rado laju na mene i trče za motorom – smije se poštar.
Jednom mu se dogodila komična situacija kad su dva šarplaninca u Podhumlju (unutrašnjost Visa) probila zaštitnu ogradu i dobrano se ustrčala i uzlajala za Matkom. Srećom, mahali su repovima, nisu grizli.
– Oduvik su pasi bili žestoki na poštare; valjda ih žesti uniforma, zvuk motora, vjerojatno i ulazak na privatni teritorij. Čak i kad pomažemo prilikom unosa nekog tereta, laju ka da odmažemo – vedro primjećuje.
No, ne žeste se samo psi na poštarsku odoru; urbane legende poštare eksponiraju kao junake koji nisu mrski ni ženama, a stari vic ponekad kaže da dijete “sliči na poštara”. Pitamo Matka ima li istine u tome.
– Ne smin reć, žena će mi ovo čitat – oprezno veli, smijuljeći se. – Znan samo da su poštari sve zgodniji jer nose sve više tereta, pa nam to dođe ka teretana. A žene su u komunikaciji uvik bile i ostale posebno ljubazne; nekad ti ne daju otić a da ne uzmeš kolač ili komadić sira – otkriva.
I tako, po obavljenom udarnom terenskom poslu, natrag u ured oko 14.30 sati, da se garnitura djelatnika može razdužiti, i da poštanske službenice mogu zaključiti svoj radni dan. Ljeti, očekivano, ima puno više posla, naručuje se roba za privatne osobe i korisnike, čak i turisti koji na otoku guštaju na godišnjem naručuju online. … A s djelatnicima poput Matka i njegovih kolegica i kolega nema straha za budućnost poslovanja! Samo nek je zdravlja, “koji dinar” i čeljadi na škoju – za sve druge želje tu je Hrvatska pošta.
—
