Pretjeranim avangardizmom, svečanost otvaranja OI se pretvorila u beskrajno razvučenu bezidejnu gnjavažu koju je obilato deprimirala i neumoljiva olujna kiša, pokazujući valjda da se i sami Bog usprotivio tolikoj oholosti na Zemlji
Biti sudionikom Ljetnih olimpijskih igara, pa i ovih 33. po redu u Parizu, neupitno je velika čast i privilegija za svakog predstavnika iz svijeta sporta, medija ili show-biznisa. Biti dio publike na otvaranju ovog sedam godina pripremanog „spektakla stoljeća“ u Parizu, nije ipak bio veliki prestiž.
Samoproglašeni „čuvar europskih vrijednosti“, „jedinstvenog europskog identiteta“, „europske strateške autonomije“ i čega li još sve ne – francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji se po osobnom priznanju o svemu pitao, iznevjerio je u petak uvečer većinu „normalnog“ čovječanstva. Osobito je razočarao onu tradicionalnu Europu, Aziju i Afriku uključujući, primjerice, i ogromnu alžirsku populaciju u Francuskoj, ogromnu marokansku populaciju u Belgiji i ogromnu tursku populaciju u Njamačkoj. Svi su se oni na svoj način već oglasili službeno ili putom društvenih mreža. Neki od mojih marokanskih prijatelja u Bruxellesu su mi u subotu ujutru pokazali i kopiju „zajedničkog prosvjednog pisma“ svoje nacionalne zajednice u Belgiji namijenjenog francuskom predsjedniku.
Sve do jedne osobe s kojom sam u subotu razgovarao povodom pariške verzije otvaranja olimpijskih igara rekli su mi da bi francuski predsjednik, njegova vlada i olimpijske strukture Francuske morali biti svjesni da je svečanošću kakva je viđena prošloga petka postignut suprotan efekt– postigli su ono što su najmanje željeli: od veličanstvenog Grada svjetlosti napravili su zonu sigurnosnih izazova stoljeća i to upravo sada kada je i Francuskoj i Europi to najmanje trebalo.
Macronovi prsti u svemu
I uistinu! Ako je svečanost otvaranja 33. ljetne olimpijade u Parizu bila baš takav „spektakl stoljeća“ kako su izvijestili svi francuski i većina svjetskih srednjestrujaških medija, ili ako je to bio „spektakl za pamćenje koji je ponudio sve ono najbolje što su gledatelji i sudionici mogli očekivati od otvaranja olimpijskih igara“ kako su izvijestili pojedini hrvatski mediji – onda se zbilja o ovom neupitnom svjetskom događaju ne može ne promišljati i iz kuta mentalnog zdravlja današnjeg čovječanstva. Ili makar onog njegovog dijela koji se odavno samonaziva „zapadnom civilizacijom“, „zapadnom hemisferom“, ili „cvjetnim vrtom“ s tisućama cvjetova nasuprot “zapuštene džungle“ kojoj se treba suprotstaviti takozvanim zapadnim vrijednostima.
Oko četiri sata defilea brodovljem niz rijeku Seinu (umjesto na stadionu kao uvijek do sada), francuski je predsjednik očigledno želio iznova i iznova pokazati svijetu svu tu doista prebogatu i preraznoliku francusku kulturu i povijest uključujući i neke od zadivljujućih spomenika arhitekture u neupitno očaravajućem glavnom gradu Francuske. (Veliko je, naravno, pitanje kako na ta fascinantna pariška zdanja sagrađena u epohi francuskog kolonijalizma poput palače Trocadero, nadrealno veličanstvenog kompleksa Louvrea, glasovite katedrale Noter Dame i drugih monumentalnosti Pariza, gledaju mladi suvremenici današnje Afrike čiji su prapreci ugradili dio, ili cijele živote, u sve ove raskoši.)
Dosadni i dugi defile brodovljem
Ali, pretjeranim avangardizmom u scenariju velikog francuskog redatelja Thomasa Tollya i pogrešnim izborom aktera sa zabavno-glazbene scene, svečanost otvaranja OI se pretvorila u beskrajno razvučenu bezidejnu gnjavažu koju je obilato depresirala i neumoljiva olujna kiša, pokazujući valjda da se i sami Bog usprotivio tolikoj oholosti na Zemlji.
Sve osim veličanstvene Kanađanke Celine Dion u propratnom glazbeno-plesnom programu imalo je karakteristike globalnog cirkusa i drag-showa. Nakon nedavnog Eurosonga održanog od 7. do 11. svibnja u Švedskoj bila je to još jedna globalna promocija zapadne novokulture i nezaustavljivo narastajuće ideologije LGBTQ zajednice.
Otvarajući Olimpijadu, francuski predsjednik Macron je naglasio da su ovo „sportske igre, a ne politika“, ali cijela višesatna svečanost otvaranja u Parizu protekla je u znaku geopolitičke suptilnosti, višeznačne simbolike i političko-filozofskih predskazanja s metaforikom sotonizma. Dakle vidjeli smo upravo sve ono što sa sportom nema i ne bi smjelo imati nikakve veze.
Rijetki zapadni mediji protiv „spektakla“ kojeg nije bilo
U izvješću londonskog Daily maila iz Pariza, posebno se ukazuje na „kritike europskih kršćana povodom parodije na likovno remek-djelo Leonarda da Vincija „Posljednja večera“.
„Ismijavanje Kristove posljednje večere sa svojim učenicima prije njegovog raspeća kao uvod u otvaranje Olimpijskih igara, mnogi su kršćani doživjeli kao nepoštovanje kršćanske vjere“ navodi britanski list. Među onima koji su se tim povodom oglasili je i najbogatiji američki i svjetski poduzetnik i osnivač Tesle, Elon Musk, koji je na svom X-profilu kratko napisao: “Ovo je bilo krajnje nepoštovanje prema kršćanstvu.”
Žučne rasprave se na društvenim mrežama vode i povodom nastupa francuskog glumca i pjevača Phillippea Katerina. Oskudno odjeven i obojan u plavo onako zaokrugljen i bucmast pojavio se na divovskom tanjuru s umjetnim voćem i grančicama. Njegova je maska predstavljala Dioniza, grčko božanstvo vina, plodnosti, ekstaze i vegetacije.
Dok su rijetki zapadni i još rjeđi regionalni mediji takav nastup vidjeli još jednim iskazom “woke” politike, Francuzi su svog popularnog pjevača dočekali s oduševljenjem. Njegovo predstavljanje svjetskoj publici na ovaj „domišljati način“ francuski mediji i dužnosnici smatraju „umjetničkim izrazom francuskog estetskog genija“.
U odgovoru na prigovore ove vrste, predstavnici francuskog Olimpijskog odbora i press-služba Olimpijade neuvjerljivo su na platformi X napisali da je „burleskna izvedba Phillippea Katerina bila reinterpretacija grčkog boga Dioniza kako bi gledatelji bili svjesni apsurdnosti nasilja među ljudskim bićima“. Idejno dobro, izvedbeno promašeno!
Bizarnosti jedna za drugom
Bizarnosti su se redale jedna za drugom, sve do one apsolutno neprimjerene scene u kojoj je pjevačica obučene kao velika francuska kraljica iz druge polovice 18. stoljeća Marie Antoinette, koja vlastitu „odrubljenu glavu“ drži u stisku vlastitih šaka. Ili one u kojoj se plesačice i plesači u završnoj sceni kao pokošeni prostiru po podu, uz milijun zagonetnih militarističkih asocijacija, poruka i mogućih pitanja.
Pored loše kvalitete zvuka i velikog broja tehničkih poteškoća izazvanih kišom i preširokim opsegom događaja, bilo je tijekom svečanosti i drugih gafova kao primjerice onaj kada su sportaši Južne Koreje predstavljeni predstavnicima Demokratske Narodne Republike Koreje što je puni naziv za toliko Zapadu omraženu Sjevernu Koreju. Ili kada je na samom kraju svečanosti olimpijska zastava na jarbolu izvješena naopako.
Da nije bilo onolikog poštovanja publike prema onima zbog kojih se Olimpijade i otvaraju, i da nije bilo već spomenute kanadske glazbene legende koja je na zatvaranju svečanosti otpjevala “Himnu ljubavi” francuske glazbene ikone Édith Piaf, otvaranje ovogodišnje Olimpijade u Parizu bilo bi spektakularno samo po rizicima koji su realno mogli ugroziti ovaj prvorazredni svjetski događaj, ali i njegove ni krive ni dužne sportske sudionike.
Kuda ide ovaj svijet? Sramotno glasanje u Europskom parlamentu koje je izazvalo šok
Pokušaj stvaranja „jedinstvenog iskustva za sve sudionike i gledatelje“ – kako je službeno najavljivano uoči svečanosti otvaranja OI, očito je bila više reklama radi što veće posjećenosti, nego što se to moglo doživjeti u stvarnosti. Srećom, sportska natjecanja su već sutradan počela pa će kontroverze u vezi s otvaranjem 33. olimpijade u Parizu biti brzo zaboravljene – barem u sportskim krugovima. Jer u sportu se pamte samo rezultati.
