Ako ste ikad željeli testirati granice nečijeg strpljenja, onda probajte mjesec dana snimati promotivni film u Dubrovniku. Moj prijatelj, kamerman, čovjek beskrajnoga strpljenja za vrućinu, gužvu i moje kreativne upute i moja malenkost proveli smo zadnjih nekoliko tjedana jurcajući kroz labirinte Grada i okolice – od izlaska sunca na Srđu pa do večernjih snimki po Gružu. Mislim da smo pokrili više lokacija nego što je skaut za lokacije Igara prijestolja napravio u duploj smjeni.
I znate što: Dubrovnik nije zahtjevan. Dapače, on je toliko fotogeničan da kad bi čovjek zavitljo kameru u zrak, gdjegod bi sletila iznjedrila bi slike za razglednicu. Kamene ulice, blještavo Jadransko more kao da konkurira za reklamu za nakit, barokne fasade koje kao da zovu “slikaj me, slikaj me!”
Sve skupa savršeno je pripremljen kadar. Naša dnevna rutina postala je pomalo nadrealna. “Hoćemo li danas snimat oko Kneževog dvora,” pitao sam, kao da je upitno hoće li kadrovi biti dobri. Dubrovniku ne trebaju filteri, obrade niti digitalne čarolije. Svojom ljepotom i zadivljujućim prizorima svakom režiseru daju osjećaj talentiranosti i da samo trebaju doć’ sa stativom u rukama.
Nije čudo što međunarodne filmske kompanije u nas ili bolje rečeno na nas slijeću ko galebovi na ribarski brod. Grad sa svojom srednjovjekovnim postavom je spreman! Trebate dramatiku zidina? Imamo. Tvrđave? Ma koliko hoćeš – s mora, s kopna, izaberi! Pitoresknu luku u kojoj statisti gledaju u daljinu. Ma i to imamo, samo reci s koje ti strane treba? Hollywood je ovu ljepotu već odavno prepoznao.
Stigle su kamere, novci su tekli u potocima, Dubrovnik je bio glavna uloga mnogih filmskih uspješnica. Gotovo je nemoguće proći Stradunom, a da negdje ne hoda neki asistent režisera s walkie-talkijem. Sve to svakako je pridonijelo slavi Dubrovnika, pod cijenu toga da lokalno stanovništvo po stoti put turistima objašnjava da ovo nije Kraljev grudobran, već Dubrovnik, stoljetni grad slavne povijesti i kulture.
Može li Grad privući još filmskih produkcija? Apsolutno! Sve je tu: prizori od kojih ostaneš otvorenih usta, sunčana razdoblja na koja se možeš osloniti i aerodrom za dolazak filmskih ekipa i pripadajuće im opreme. Svemu tome dodajmo snimanje srednjovjekovnih bitaka na moru i uživanje na popodnevnom suncu uz čašu šampanjca. Čudi me da navalija na Grad nije i veća.
Logično bi bilo otvoriti u Gradu ured za filmaše u kojem bi bez problema i na jednom mjestu mogli ishoditi sve potrebne dozvole, naći načine da izbjegnu zatvaranje Vrata od Pila za vrijeme najveće gužve i sve potrebno za snimanje na lokaciji. Jel bi to pomoglo? Pa, ako se sjetimo kroz koje kafkijanske procese prolaze svi oni koji trebaju neki papir, čini se da je odgovor potvrdan. Međutim, kvaka je u tome, lako za sve, važno je je li lokacija “fotogenična”, a Dubrovnik, blagoslovljen nam bio, to jest! Čak i u danima “loše frizure” (toga u kolovozu ima u obilju), on sja poput najljepšeg dragulja.
I tako smo moj prijatelj kamerman i ja prošli mjesec postali eksperti za dubrovačke kantune. Snimali smo Grad odozdo, odozgo, s raznih strana; snimali smo kako brodovi uplovljavaju u porat, mačke kako se lijeno istežu na toplom, glatkom kamenu, konobare kako savršeno balansiraju s gvantjerama punima kafe između turista sa selfie štapovima.
Danima bismo čekali savršeno svjetlo da bi shvatili da je u Dubrovniku svako svjetlo savršeno jer se Jadran poput reflektorske ploče odbija od gradskih mira, a čak i sjene izgledaju kao da su pomno izrežirane.
Snimajući tako, posumnjao sam da se Grad “namješta” da ispadne bolje na slikama. Ali, zapravo je tajna, tj. prava istina da nas Dubrovnik uopće ne treba. Promotivni video koji smo snimili bit će ispoliran, dotjeran i s prikladnom glazbenom podlogom, međutim esenca Grada je u načinu kako ga grli more, šušur sa Straduna, duge sjene na Stradunu – sve je tu, pred našim očima (kad ste zadnji put bili “onako” u Gradu?).
Istina je da smo mi samo kustosi – usmjerimo kameru, stisnemo pucu, nadajući se da nećemo past preko zamantranog goluba. A Grad odradi ostatak. Osvjestimo da je najbolja promocija pustiti da stvari i slike govore same za sebe. Što sam naučio iz ovog snimanja? Dubrovnik je radost i izazov. Radost je jer je tako genijalan na snimkama, a izazov? Zato što koliko god snimaka i fotografija napraviš znaš da je iza sljedećeg kantuna sigurno neki bolji prizor. Neka nam ga!
