Kada bi u Maksimirskoj 128 poželjeli “plavog devet” s lokalnih, hrvatskih travnjaka, igranje na “slavonski inat” bila je sigurna oklada u protekla četiri desetljeća. Nakon Osijeka, Nove Gradiške i Davora, “modri” su na zlatnim ravnicama ugledali najnovije rješenje za to prestižno, plavo ruho. Dres koji je, kao i maksimirska “desetka”, barem par kilograma teži od svih ostalih brojeva jer je ta brojka sinonim za pogotke i za uredno korigiranje golgeterske statistike.
U njemu je, prije raspada bivše države, Davor Šuker odjurio do titule najboljeg strijelca jugoslavenske lige, na njegovu topničku seriju uskoro se nadovezao Goran Vlaović, koji je dvaput u plavom dresu bio najbolji strijelac hrvatske lige, a taj je pothvat, početkom stoljeća, s istom brojkom na leđima u Maksimiru režirao i Ivica Olić.
Ako Dinamovim “devetkama” iz Osijeka, Nove Gradiške i Davora, pak, pridružimo i Igora Cvitanovića, “killera” iz Osijeka – koji u zagrebačkom klubu nije bio “plavi devet”, ali je po golgeterskim navikama imao takav status – kao i, recimo, Ivana Bošnjaka, Vinkovčanina koji je, također, kroz Dinamo odjurio do titule najboljeg strijelca lige, onda je jasno da postoji neka tajna veza između Slavonaca i Dinamovog napada.
Najsvježija premisa za tu teoriju servirana je u srijedu navečer, kada je Dion Drena Beljo – dijete Cibalije, koje je preko Osijeka zakoračilo u Bundesligu, a zatim se preko Augsburga vratilo u Hrvatsku – potpisao autorstvo na dva pogotka za rušenje Fenerbahçea na premijeri (n)ovog Dinama na europskoj pozornici. Za upečatljivu večer bila su mu potrebna dva sitna dodira vrhovima kopačka. Prvo špicom desne kopačke, kada je bio najspretniji pored šeprtljavog Söyüncüa, odnosno šlampavog Škriniara, a zatim i špicom lijeve kopačke, kada je dodatno izdužio svojih 195 centimetara i klizećim startom opet ugurao loptu u mrežu pored Edersona.
U prvih osam nastupa za Dinamo je zabijao šest puta, a zbrojimo li udaljenosti s kojih je tresao mreže, suma bi nas dovela do brojke od otprilike – 36 metara. Naime, protiv Rijeke je na Rujevici jednom pogodio s 11 metara, a preostalih pet pogodaka spakirao je s pet ili manje metara od suparničkih vrata sa samo jednim, zlatnim dodirom, prerušivši se tako u “kralja peterca”. Iako ovakvi, jednostavni opisi pogodaka zvuče kao bezbrižni dani u nogometnom uredu, u Maksimiru se taj profil napadača nije pojavljivao godinama.
Beljo možda nema atribute prethodnog “plavog devet”, Brune Petkovića, koji je, primjerice, uglavnom bio onaj koji je suigračima servirao takve, lagane golove, a njegove lopte s očima i proigravanja petom su nerijetko bili materijali za uvodne špice nogometnih emisija, zbog čega se i kristalizirao u jedno od zaštitnih lica povijesne generacije. Po staturi, Petkovića i Belju razlikuju samo dva centimetra visine, zbog čega imaju slične predispozicije za zadržavanje lopte, za dominaciju u skoku i duelu, ono što je napadač iz Metkovića prvoklasno odrađivao godinama. Beljo, usporedbe radi, u prvih osam nastupa ove sezone osvojio je 42 posto duela (28/66), ali šest pogodaka na kontu jasno ilustriraju da marljivo odrađuje posao za koji je plaćen.
U pretprošloj sezoni, kada su “modri” posljednji put podignuli pehar državnog prvaka, Petković je s ukupno 18 pogodaka (u svim natjecanjima) režirao najefikasniju sezonu u Dinamovom dresu, a Beljo je već do kraja rujna – iako ima još jednu utakmicu, protiv Slaven Belupa – već pokrio trećinu tog učinka. Ono što, pak, spaja dvije “devetke” jest privrženost “haklerskim” potezima jer obojica izuzetno kontroliraju loptu, naročito s obzirom na svoju visinu, a tomu svjedoči i činjenica da se Beljo u mladosti, uz nogomet, aktivno bavio i futsalom u Vinkovcima.
Najubojitiju sezonu “plavog devet” u recentnijoj povijesti je potpisao Ángelo Henríquez, koji je prije deset godina sletio s Old Trafforda i u premijernoj sezoni zabio 29 “komada”, a zatim odjurio do titule na Copa Américi s Čileom. Hoće li i Belju golovi u Dinamovom dresu vratiti u dres nacionalne vrste, u kojemu je upisao dva nastupa?
Zlatko Dalić je u prošlosti tvrdio da su “europske utakmice mjerilo”, Dinamovi su igrači u srijedu na spavanje otišli kao lideri Europske lige, a Beljo kao njen najbolji strijelac, zbog čega bi ta izbornikova izjava mogla biti znakovita u idućim tjednima i mjesecima. U ponedjeljak je svjetlo dana ugledao popis od 36 (!) imena za listopadski ciklus protiv Češke i Gibraltara, a drugi put u mjesec dana, na listi nije bilo članova “modrih”. Nastavi li Dinamo u ovakvom ritmu, sa savršenim učinkom u derbijima, ali i s glavom i repom na međunarodnoj sceni, u studenom bi se u Maksimiru, sve je jasnije, mogli roditi i novi “vatreni”…
