Za nekoliko dana će tri godine od kako je predsjednik Rusije Vladimir Putin 30. rujna 2022. godine, četiri proruske ukrajinske oblasti na istoku i jugu zemlje proglasio „suverenim teritorijem Ruske Federacije“. Optužio je tada „zapadnu bratiju“ da „još od raspada Sovjetskog Saveza 1990-tih želi po svaku cijenu Rusiju vidjeti na koljenima…“
Prethodno su u Donjeckoj i Luganskoj oblasti na istoku Ukrajine, kao i u Zaporoškoj i Hersonskoj na jugu, održani proforma referendumi koje Ukrajina i zapadni saveznici, naravno, nikada nisu priznali smatrajući takav plebiscit nezakonitim i lažnim.
Iako su objavljeni rezultati glasanja na referendumima uvjerljivo išli na ruku Putinu, ni ovoga puta na ovom mjestu ne bi bilo profesionalno ne ponoviti kako svaka aneksija bilo kojeg teritorija jedne suverene države od strane druge države, koja je rezultat prijetnje ili uporabe sile, predstavlja kršenje načela Povelje UN-a i međunarodnog prava. Takvom se stavu ni formalnopravno ni zdravorazumski ne može, ne treba i ne bi smjelo proturječiti.
Medvedev: Aneksija ukrajinskog teritorija bit će “nepovratna”
Ipak, ništa više nije isto
Toga 30. rujna ruski predsjednik je najavio „slom zapadne hegemonije i početak nepovratnog procesa stvaranja nove sigurnosne arhitekture ne samo na tlu Europe već i globalno“. Naglasio je kako na „dosadašnjoj nepravednoj globalističkoj pozornici ništa više neće biti kao prije“.
Računajući na novonastali geopolitički moment, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je istog dana potpisao ukaz kojim je od zapadnih saveznika zatražio „ubrzani postupak prijema Ukrajine u NATO“. Iako je Ukrajina od 2014. de facto bila u aktivnom procesu natoizacije u svakom pogledu – od naoružanja i vojne opreme, preko vojnog planiranja, obuke i zapovijedanja, do inkorporiranja ukrajinskih sigurnosno-obavještajnih struktura u istovjetne sustave zapadnog vojnog Saveza, svojim zahtjevom za ubrzani prijem Ukrajine u NATO Zelenski je očito namjeravao obezvrijediti upravo najvažniji ruski razlog za intervenciju – eventualnu nazočnost NATO-a na preko 1500 kilometara ukrajinske granice s Rusijom i sva NATO-ova vojna tehnika i tehnologija na vratima Rusije.
Svojim prenagljenim zahtjevom prema NATO-u, Zelenski je svjesno ili nesvjesno opravdao Putinovu logiku prema kojoj u svakoj tuči veće šanse na uspjeh ima onaj tko udari prvi.
Zelenskom je u tom trenutku išla na ruku činjenica kako je dan uoči ruske invazije na Ukrajinu, 23. 2. 2022. godine, dakle sedam mjeseci ranije, tadašnji glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg odlučio još izravnije izazvati Putina: „Tražili ste, kao što znamo, manje NATO-a na svojim granicama. Uskoro ćete na svojim granicama dobiti više NATO-a“.
Tada se u dobro obaviještenim krugovima u Bruxellesu znalo za već zgotovljene savezničke planove o proširenju Saveza na područje Skandinavije, kao i o slanju „do 30.000 vojnika, časnika i vojnih instruktora u Ukrajinu pod maskom „zajedničkog vojnog planiranja, obuke i humanitarne pomoći“. Znalo se također kako je, uz Veliku Britaniju, Francuska u tim operacijama već tada bila najdosljednija. O tome mi je tokom čestih boravaka u Francuskoj osobno svjedočilo čak nekoliko dugogodišnjih pripadnika Legije stranaca porijeklom sa Zapadnog Balkana koji su se u tim operacijama periodično rotirali, a među takvima su i neki od mojih nekadašnjih školskih drugova i poznanika.
Zoran Meter: Samo se idioti i geopolitički slijepci mogu veseliti Trumpovom pomaku po Ukrajini
Buđenje iz medvjeđeg sna!
Tri godine od navedenih događaja evo nas tu gdje smo, na korak od totalnog rata NATO-Rusija, a to znači i do potpunog sumraka ljudskog uma, razuma i diplomacije, do apokalipse s nezamislivim posljedicama poglavito za Europu.
Rat između Rusije i NATO-a je iivan svake sumnje istodobno posredni ili neposredni rat između Rusije i Sjedinjenih Američkih Država. NATO je američki vojni savez koji je od osnivanja isključivo, i isključivo, služio američkim nacionalnim interesima. Zbog toga je sve do prvog Trumpovog dolaska na vlast, čak s oko 80% godišnjeg proračuna i financiran dolarima američkih poreskih obveznika. Istina, s takvom konstrukcijom financiranja SAD su u konačnoj računici bile gubitnik jer su vlastito oružje kojim se opremalo NATO prodavali zapravo sebi. S drugim Trumpovim mandatom, a Trump je uz ostalo i bivši veliki trgovac oružjem, jalova trgovina je završena. Zauvijek, ili dok Europska unija, hipotetski, vojno-tehnološki ne prestigne SAD!
Na najnoviju odluku američkog predsjednika da europskim saveznicima prodaje američko oružje u neograničenim količinama i uz dozvolu da ga mogu preprodavati ili poklanjati kome god žele i koliko god hoće – prije svega bi se moglo gledati kao na možda najvažniji Trumpov poslovni potez u ovom predsjedničkom mandatu. Predanost vojnoindustrijskom lobiju zasigurno je sada, i ostat će, najvažniji segment njegovog biznis-portfelja sve dok je glavni u Bijeloj kući, jer zna kako se na oružju u vrijeme globalnog kaosa basnoslovno zarađuje. Razbuktavanje rata u Ukrajini i u Gazi zbog toga trenutno nema alternativu na vidiku.
Iako u gornjoj Trumpovoj odluci znakovitu težinu imaju i drugi čimbenici poput narcističke sujete, navodnog zahlađenja odnosa s Putinom, njegove ‘pupčane’ povezanosti sa židovskim financijskim i vojnim lobijima i td., činjenice ipak ukazuju na to da su Trumpove verbalne akrobacije o ratu i miru samo na prvi pogled naivne i djetinjaste, a u svojoj biti su vrlo lako izračunljive. Za dvije godine genocida u Gazi poginulo je više od 65.000 civila, oko 170.000 civila je teško ranjeno, svaki četvrti stradalnik je bespomoćno dijete! Trump se u proteklih sedam mjeseci svog drugog mandata nebrojeno puta javno hvalio kako SAD Izraelu donira više od 45 milijardi dolara godišnje ne računajući oružje i vojnu tehnologiju po vrsti i u količinama koje Izrael poželi. Genocid u Gazi je, dakle, prvenstveno američki genocid!
Da hoće i da smije odlučivati neovisno od svojih „čuvara“ Trump bi genocid u Gazi mogao završiti u trenu. S Rusijom je mnogo teže. U Gazi su Amerika i Izrael odlučili istrijebiti dva milijuna nenaoružanih autohtonih civila. Velesili Rusiji je Zapad naumio nanijeti strateški poraz. Poniziti je i uništiti njenu tisućljetnu povijest, tradiciju i kulturu!
Kako ukrajinska kriza gura Europu u financijski hazard i krah liberala na vlasti
Čovjek čovjeku vuk!
Svi koji su možda ranije i sumnjali u to da je najveća opasnost čovjeku čovjek koji je po svom prirodnom stanju nepredvidljivo agresivan, sada bi se morali otrijezniti i propitati osobnu ulogu u nadolazećoj kataklizmi. U zaustavljanju kazaljki simboličkog Sata sudnjeg dana (Doomsday clocka) po kojem nas ovog trenutka samo sekunde dijele od nuklearnog Armagedona – od te posljednje, odlučujuće bitke po čovječanstvo. Bitke koja nije mitološka, eshatološka, već bitke protiv sve brojnijih pomahnitalih snaga zla i sve beskrupuloznijih samoproglašenih „kraljeva zemlje“.
Najvidljiviji među takvim „kraljevima“ je nedvojbeno već spominjani aktualni američki predsjednik, kojem, prema zakonomjernostima upravljanja neoliberalnim zapadnim svijetom, nema drugog izbora doli da, kao i do sada, nastavi žonglirati između osobnog narcizma i nemilosrdnog geopolitičkog racionalizma režiranog u laboratoriju globalističke duboke države utemeljene, kao što je znano, na financijskom (pretežito židovskom) lobiju. Zbog toga su sve nade u Trumpa–spasitelja svijeta iluzija, njegova javna hvalisanja o završetku sedam(!) ratova je neistina. Istinita je jedino njegova želja da postane nobelovac.
Nije aktualni američki predsjednik najvidljiviji među „kraljevima svijeta“ samo po tome što je vođa još uvijek vjerojatno najmoćnije države na Planetu, već zbog toga što (zbog svoje patološke vehementnosti i nepredvidljivosti) njegove odluke, realno, mogu biti vrlo opasne. Zbog vlastitog ega i za interese onih koji upravljaju njegovim javnim narativom spreman je, potpuno sam u to uvjeren, ne samo obmanjivati druge državnike, globalnu javnost i samoga sebe, već je kao umišljeni vladar Planeta spreman na svaku, pa i na (samo)ubilačku odluku protiv onih koji diraju u njegovu narcističku sujetu. Zbog toga se često mnogima koji se bave geopolitikom čini kako Trump zapravo ne zna strategijski upravljati ni Amerikom, a pogotovo globalnim procesima! Štoviše, on svojim nelogičnim retoričkim akrobacijama i prečestim demantiranjima samoga sebe dovodi druge državnike, diplomate i geopolitičke analitičare čak i do zaključka da on zapravo ne zna da ne zna upravljati globalnim procesima. A „onaj tko ne zna, a ne zna da ne zna, opasan je!“ (Konfucije).
Upravljati svijetom – milom ili silom, Trumpova je, međutim, jedina istinska opsesija. Zbog toga što od drveta ne vidi šumu njegove su odluke, često i sudbinske, umjesto na argumentima, faktima i istini utemeljene na stereotipu američkog pogleda na svijet (Amerika je uvijek prva!) i na predrasudama (svi su drugi manje vrijedni!).
Evo što je Trump rekao u svom govoru u UN-u i koga je najviše kritizirao
Trumpov retorički veleslalom
Trumpovi retorički preobrati, retorički veleslalom svojstven samo njemu, toliko su učestali da su i logički i semantički i politički postali neuhvatljivi. Ovotjedni njujorški salto-mortale u vezi s ratom u Ukrajini i navodnoj vojnoj (ne)moći Rusije („Rusija je tigar od papira“, „Prava vojna sila bi rat u Ukrajini dobila za manje od tjedan dana“ i sl.) – toliko je šokantan da ni njegovi najbliži suradnici (jasno se to vidjelo po TV snimcima) nisu povjerovali vlastitim ušima. Pa i kako bi kad je nakon prošlomjesečnog susreta s Putinom na Aljasci, želeći valjda prestrašiti Zelenskog, Trump osobno izjavio da je ruska vojska nepobjediva čak i kada bi američka vojska sudjelovala u ratu protiv nje! Nešto ranije njegovi najbliži vojni savjetnici su ga izvijestili kako Rusija raspolaže „s najmanje 5 milijuna vrhunski obučenih ratnika, i čak s 25 milijuna aktivnih rezervista“!?
Ne radi se o promjeni predsjednikova stava o ratu u Ukrajini, Putinu ili Rusiji. Radi se o priznavanju stvarnog stanja situacije na terenu“, pojasnio je govorljivi američki potpredsjednik JD. Vance novinarima u četvrtak i nastavio: „Predsjednik stalno govori Putinu da prestane s ubijanjem. Isto govori i Zelenskom. Predsjednik uistinu želi da se ovaj rat završi i čini sve što je u njegovoj moći. Međutim, ako Rusi i dalje budu odbijali da nastave pregovore u dobroj vjeri, uvjeren sam da će to biti vrlo, vrlo loše za njihovu zemlju. Predsjednik je to vrlo jasno ovih dana dao do znanja“.
Prenagljeno Trumpovo prihvaćanje ukrajinskog i briselskog narativa o ratu u Ukrajini kojim se anuliraju korijeni ruske vojne intervencije (ugrožavanje strateške ruske sigurnosti)? Njegov uvježbani politički egzibicionizam? Ili možda progresivna demencija propraćena sve brojnijim javnim neistinama? Ili sve to skupa, nisu opasnosti samo po njega i njegovu političku karijeru i osobnu sigurnost. Opasnost su po Europljane jer ih se svjesno dovodi u zabludu da u ratu s Rusijom, s američkim oružjem koje će morati sami plaćati, Ukrajina može lako pobijediti Rusiju! To je isti onaj narativ kojim Zelenski manipulira europske lidere od početka rata. I kojim je vrlo vješto manipulirao Trumpovim prethodnikom Joeom Bidenom.
Usprkos potencijalno ogromnoj moći koju kao predsjednik najmoćnije države ima, i usprkos samopercepciji o „Trumpu mirotvorcu“ i „Trumpu nobelovcu“, stvarni ugled američkog predsjednika na globalnoj sceni nitko nije jasnije oslikao od njegovih kolega, predsjednika država i vlada iz većine članica UN-a koji su, kao i Trump, upravo ovog tjedna sudjelovali u radu 80. zasjedanja Opće skupštine UN-a u New Yorku. O svim ključnim pitanjima za čovječanstvo svi drugi su govorili drugačije od Trumpa. Pred svjetskim liderima i glavnim tajnikom UN-a govorili su s poštovanjem drugih i drugačijih. Govorili su odgovorno, bez prijetnji, nadmenosti i arogancije. Trumpov govor je bio anti-liderski. Zagonetan čak i njegovim zapadnoeuropskim saveznima koje toliko često i žestoko kritizira i izvrgava ruglu praveći od njih demone, od sebe anđela.
Ova država može postati nova nuklearna sila: SAD možda neće imati ništa protiv
Potencijalna kontra snaga 1: ustanak novih lidera i neovisnih intelektualaca
Za izlazak iz velikih kriza nekada su bili potrebni veliki lideri. Mahatma Gandi je, primjerice, u svoje vrijeme hladno, liderski, duhovno nadmoćno nad kolonizatorom pokazao Englezima put kojim će zauvijek napustiti Indiju!
U naše vrijeme – u vrijeme globalnih medija i trenutačnog uvida u planetarna zbivanja veliki lideri nisu više nužnost za izlazak iz velikih kriza. Za to su potrebni pravi ljudi na pravom mjestu. Ljudi s čistom prošlošću i vještinom komuniciranja s masama. Jedan od takvih je nedavno mučki ustrijeljen s leđa, prominentni američki konzervativni aktivist Charlie Kirk. Sklon sam vjerovati da je ovim umorstvom svjesno i planski upućena snažna i mnogoznačna poruka i samom Trumpu što je tema za drugu priliku.
Iz stoljećima potlačene Afrike, sa sličnom karizmom nedavno se pojavio 37-godišnji kapetan Ibrahim Traore, vođa hunte u Burkini Faso. Svojim vatrenim govorima o medijskim obmanama zapadnog mainstrema, kolonijalizmu i neokolonijalizmu, slobodi i lažnoj slobodi, nepravdama i dostojanstvu čovjeka i nacije – u zadnjih nekoliko mjeseci osvaja umove i srca širom svijeta (https://youtu.be/h2XayddEcuY?si=). Kao već prepoznati panafrički vođa koji je odlučan osloboditi svoju naciju i cijelu Afriku od onoga što naziva „kandžama zapadnog imperijalizma i neokolonijalizma“ postao je zvijezda čak i u zapadnim medijima uključujući i one koji čine glavnu polugu kolonijalne javne svijesti (www.bbc.com/news/articles/c1egely9v3go).
Ovo o čemu govorim nije nimalo lak i a priori optimističan put. Jer novostvoreni geopolitički definitoriji se i na Istoku i na Zapadu, u Africi i u Aziji, logično, predstavljaju zaštitnicima najsvetijih milenijskih stečevina ljudske civilizacije u vlastitim zemljama, a suštinski se zapravo još uvijek u većini slučajeva radi o dvije strane iste autoritarne kovanice. Svakoj slobodnoumnoj osobi svijeta je jasno kako između Vladimira Putina i Trumpa, ili Trampa i kamenotvrdog kineskog vođe Xi Jinpinga, primjerice, nema suštinskih razlika u njihovim geopolitičkim aspiracijama i strateškim namjerama. Između bilo kojeg aktualnog lidera zapadnoeuropskih zemalja i bilo kojeg visokorangiranog čelnika ili birokrata u EU institucijama, a koji pripada takozvanom neoliberalnom civilizacijskom krugu – također nema razlike. Ursula von der Leyen, iako čelnica zajedničke institucije svih 27 članica Unije, suštinski je isto što i Emmanuel Macron ili Friedrich Merz kada je riječ o globalističkom gledanju na Europu i svijet. Nijanse su samo u taktici, metodici i retorici. Šansa je u potpuno novoj liderskoj snazi. Mentalitet i politička kultura većine istočnoeuropskih lidera je suštinski drugačija, ali samo poneki od njih iz ovog dijela Europe ipak ima hrabrosti oduprijeti se globalističkom okovu usprkos snažnim verbalnim udarcima i pravno-financijskim sankcijama iz Bruxellesa. U slučaju Mađarske takve kazne iznose čak milijun eura dnevno od kako je vlada u Budimpešti odbila prihvatiti europske kvote za prihvat ilegalnih migranata!
Usporedivši administraciju Europske unije s „lošom GPS navigacijom koja konstantno mijenja planove i nikada ne ostvaruje ciljeve“, konzervativni mađarski premijer Viktor Orban (koji tvrdi da mu je ideologija patriotizam) u utorak je u nacionalnom parlamentu ustvrdio kako je EU „na pragu kolapsa zbog svoje nesposobnosti da se promijeni – kao Rimsko carstvo“ (koje su u petom stoljeću također iznutra razorili plemenski imigranti i doseljenici svakojakih naravi i gena). „I Rimski vladari su dugo vjerovali kako njihovo carstvo nije ugroženo i da postoji na svojim negdašnjim teritorijama, iako , zapravo, već odavno tu više nije bilo“, rekao je Orban.
U ekstremno opasnim vremenima, a suvremenici smo takvog zapleta zbog neizbježne modifikacije višestoljetnog zapadnoliberalnog poretka –istinski, a ne poslušnički intelektualci bi, kao i uoči i za vrijeme robovlasništva, kolonijalizma, nacizma/fašizma, staljinizma i svih drugih vrsta autoritarizma –također morali napokon progledati i prepoznati osobnu odgovornost. I učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi se svijet i zemlje u kojima djeluju, spasili od katastrofe. Nije riječ ovdje samo o povjesničarima, filozofima, sociolozima, politolozima, novinarima… već čak prije svega o intelektualcima iz sfere kulture. I ne samo zato što živimo kako živimo zato što je svijet već desetljećima u kulturnom kolapsu zbog ugnjetavanja obrazovnog sustava i ljudi u njemu, već što svijet odveć dugo srlja prema civilizaciji nemorala i ispraznog doživljaja kojeg, naravno, kreiraju glavni globalni mediji koji su u rukama privatnih interesnih krugova. Svijet se mora preusmjeriti k civilizaciji znanja, činjenica, etike i racionalizma jer su to čimbenici zbog čijeg podcjenjivanja su mnoge države i društva propadali.
Charlie Kirk – junak našeg doba: Poticao razgovore s ljudima s kojima se nije slagao
Potencijalna kontra-snaga 2: buđenje globalne populacije, masovni prosvjedi
Buđenje globalne populacije i masovni prosvjedi širom svijeta vođeni istom idejom, idejom sloma ideološko-politički koloritnog autoritarizma – mogli bi također biti protu snaga sve okrutnijim silama zla. Takvi protesti su se već pokazali učinkovitim na primjeru vrlo složne ali brzopotezne promjene svijesti većine zapadnoeuropskih lidera o genocidu u Gazi. Među rijetkim zapadnoeuropskim liderima koji ovih dana nisu priznali palestinsku državnost (mada je riječ o pukoj formalnosti sve dok to ne učine i SAD) ostala je i talijanska premijerka Giorgia Meloni. Zato se ovih dana i suočava s bjesnim reakcijama građana širom zemlje uključujući i demoliranje čitavih kvartova i javnih ustanova.
Bijes prema vlastitoj državi koju građani ne doživljavaju kao zaštitnicu progresivnog poimanja svijeta, već kao svoga otuđenog mučitelja, jedan je od realnijih scenarija koji bi mogao obilježiti aktualni stadij izumiranja dosadašnjeg unipolarnog svjetskog poretka i geopolitičkog prestrojavanja u nastajućem multipolarizmu. Takvi bi masovni pokreti bili najučinkovitiji ako bi poticali iz epicentara globalističkog Zapada –Bruxellesa, Pariza, Londona, Berlina, Rima. Prag, Varšava, Bukurešt, Ljubljana, Atena, Tirana, Beograd, Zagreb, Sarajevo, Podgorica…nisu, naravno, na prvoj crti obrane liberalno-globalističkog poretka, već su vrlo odani, čak ironijski primjeri vazalstva. Štoviše, ove zemlje su vazali u bescjenje – za mrvice političke kurtoazije sa Zapada i za šaku dolara/eura koji uglavnom nisu namijeni prosperitetu građana već modernizaciji onih poluga državne vlasti koje su zadužene za diktaturu demokracije: podjarmljivanje, nadzor, prisluškivanje, zastrašivanje … ‘običnih ljudi’. No i ove države su dio Europe koja je na milimetar do rata s Rusijom, a i njihovi građani zamrlo šute.
Imajući u vidu kako u mozgovima zapadnih lidera, osobito u neraskidivoj angloameričkoj koaliciji koja je po svojoj biti antieuropska rat nije samo „politika vođena drugim sredstvima“, već put i način za primoravanje na takozvanu zapadnu demokraciju – nezadovoljne mase širom svijeta kojima su autoritarnost „kraljeva svijeta“, njihova bahatost i dupli standardi u poimanju demokracije i tzv. zapadnih vrijednosti upravo glavni uzroci nezadovoljstva, mogle bi se u bliskoj budućnosti možda početi sjedinjavati u jednu plahovitu rijeku koja bi iznudila ovovremeni New Deal između slobodnoumne mladosti, progresivnog konzervativizma i vojske zašutjelih intelektualaca širom svijeta. Slično New Dealu između dva svjetska rata. Cjelokupna trezvena svjetska javnost, poglavito mladi lideri, trebali bi ustati protiv ratnohuškačkih vođa.
Zoran Meter: Europa i Rusija na rubu rata. Tajni sastanak u Moskvi s predstavnicima europskih sila
To bi eventualno moglo otrijezniti, ili čak spriječiti, usijane glave aktualne geopolitičke pozornice koja je u stadiju preopasne zapaljivosti. Poput sporogorećeg štapina koji vodi do eksplozivne naprave i sve brže dogorijeva!
