Drugog dana prvog Ilirikona, sudionici su u jutarnjim satima posjetili veličanstvenu ilirsku gradinu iznad Grohota. Savršene vremenske prilike dodatno su naglasile značaj ove lokacije s koje pogled obuhvaća Split, Mosor, Biokovo i Čiovo. Sama šetnja drevnim zidinama izazvala je kod mnogih sudionika osjećaj povezanosti s davnim vremenima, a atmosferu je upotpunio Goran Mikas, poznati glazbenik i čuvar tradicije iz Poljica. Njegova izvedba na gajdama, u kombinaciji s pjevanjem dalmatinskih i istarskih napjeva, pretvorila je posjet u pravi povijesno-glazbeni doživljaj. „U tom trenutku činilo se da je vrijeme stalo i da smo na trenutak ušli u svijet Ilira“, kazao je jedan od sudionika.
Nakon što su se prisjetili duha davnih vremena, gosti konferencije prošetali su Grohotama, gdje su im domaćini, načelnik Nikola Cecetić Karuzić i predsjednica Općinskog vijeća Nataša Blagić, otkrili manje poznate detalje o mjestu. Tako je naglašeno da je u Grohotama pokopana legendarna hrvatska pjesnikinja Vesna Parun, a u planu je i uređenje spomen sobe posvećene njezinu stvaralaštvu. Uz crkvu Sv. Stipana, posjetitelji su vidjeli temelje starije kršćanske crkve te obnovljeni antički mozaik koji svjedoči o dugoj kontinuitetu života na ovom području. Time je šetnja dobila i dodatnu dimenziju – spoj kulturne baštine i poetske ostavštine koja Grohotama daje poseban pečat.
Kliknite za pregled
Beronić: Ilirski ukrasi kao korijeni glagoljice
U Bratskoj kući nastavljen je program konferencije predavanjem Tomislava Beronića, organizatora Ilirikona, pod naslovom:
„Nakit i ukrasi ilirskih žena kao preteče glagoljice“
Beronić je na samom početku podsjetio kako je naziv glagoljica u upotrebi tek od 18. i 19. stoljeća, dok se prije toga koristio termin Jeronimica, a u narodu je bila poznata i kao bukvica. „Na freskama u Vatikanu zapisano je da je autor ilirskog pisma upravo sveti Jeronim. Sva pisma svih naroda razvijala su se postupnim pojednostavljivanjem znakova, pa tako i glagoljica. Zanimljivo je da se već u vinčanskoj kulturi, pet tisuća godina prije Krista, pojavljuju znakovi samostalne kružnice i samostalne crte, koji se mogu smatrati korijenima pisma“, istaknuo je Beronić.
Govoreći o vlastitom istraživačkom radu, naveo je kako je proučavao sva pisma svih kontinenata i zaključio da su u Europi u prvom stoljeću dominantna četiri pisma: grčko, latinsko, rusko i glagoljica. Uspoređujući oblike, posebno je naglasio da znak „fi“ u grčkom pismu u glagoljici postoji tek od 12. stoljeća, što ukazuje na poseban razvojni put. „Promatrajući keramiku i nakit od Istre pa sve do Crnog mora, jasno se vide elementi koji se pojednostavljivanjem pretvaraju u oblike glagoljičnih slova. To je proces koji pokazuje da je glagoljica izrasla iz svakodnevnog života naroda, a ne iz apstraktne učenosti“, kazao je.
Poseban naglasak stavio je na ulogu žena u oblikovanju znakova. Na ukrasima haljina iz drugog tisućljeća prije Krista mogu se prepoznati oblici slova glagoljice, dok su tetovaže na ženama u Bosni i Hercegovini sve do početka 20. stoljeća imale zaštitnu funkciju i u svojim motivima čuvale simbole koji se nalaze i na stećcima. „Niti jedna od četrdesetak teorija o postanku glagoljice nije uspjela objasniti sve znakove. Ako pogledamo spirale, fibule i posude, shvaćamo da su to bili prvi kodovi – znakovi koji su označavali vlasništvo ili sadržaj, a širenjem tih šifri dobili smo pismo“, objasnio je.
Nadalje, upozorio je na fascinantnu činjenicu da u glagoljici čak 25 znakova ima oblik „oka“, dok niti jedno drugo pismo u Europi i Sredozemlju nema toliku zastupljenost tog simbola. Po njegovu tumačenju, obline, ženstvenost, posuđe i alati iz svakodnevnog života poslužili su kao motivi u nastanku znakova. „Iliri su prije svega bili poljoprivrednici, a hranu su skladištili u posudama, svaka s različitim znakom. Iz te prakse rodilo se šifriranje, a šifre su se s vremenom razvile u pismo“, rekao je Beronić.
Usporedio je i filozofije naroda: dok je kod Vikinga prevladavala filozofija osvajanja, glagoljica je, prema njegovim riječima, bila žensko pismo – pismo onih koji čuvaju dom. Posebno se osvrnuo na narod koji je uzeo ime Hrvati, a koji je, pristupajući papi i zapadnoj crkvi, preuzeo obvezu da neće napadati druge narode, što smatra važnom odrednicom hrvatskog identiteta.
U zaključku je podsjetio na povezanost glagoljice i svetog Jeronima, kojeg Katolička crkva smatra tvorcem pisma, potvrđeno i od strane osmorice papa. „Glagoljaši su bili puno bliži pravoslavlju nego latinskoj tradiciji, ali su istovremeno čuvali narodni duh. S obzirom na migracije naroda s juga prema sjeveru, potrebno je uvijek gledati širu sliku. Nalazi poput ulomka iz Župe dubrovačke s 105 glagoljskih znakova dokazuju da je glagoljica starija nego što se misli i da je nastala prije Ćirilova vremena“, zaključio je Beronić.
Tomislav Beronić je istraživač povijesti pisma i kulturne baštine, organizator Ilirikona i autor više studija o glagoljici i ilirskoj kulturi. U svojim istraživanjima povezuje arheološke tragove, svakodnevni život i duhovnost kako bi pokazao da su Iliri i Hrvati ostavili pismenost i simbole koji su itekako važni i u suvremenom kulturnom identitetu.
Princi: „Tradicija kamenovanja – Rotne gomile“
Nakon predavanja o glagoljici, sudionici su imali priliku poslušati izuzetno intrigantno izlaganje Natalije Princi.
Tragom jedne riječi s karte iz 1501. godine
Princi je svoje predavanje započela naglaskom da deset godina njezinog rada sada dobiva krunu: „Stvorila se kritična masa slobodnih istraživača koja može nastaviti dublje proučavanje naših drevnih predaja i običaja.“ Kao polazište iznijela je interpretaciju karte iz mletačke arhive iz 1501. godine, na kojoj se spominje neobična brežuljkasta tvorevina. „Čitajući jedan talijanski putopis, pronašla sam zapis da se Franjo Josip na svom putu iz Sinja prema Drnišu zaustavio kod mjesta nazvanog humulo di dejeramenti. Jedna jedina riječ na staroj rukopisnoj karti bila je dovoljna da se otvori cijela priča o rotnoj gomili.“
Prema njezinim riječima, rotna gomila se nalazi na granici Muća i Drniša, u današnjem selu Crivac, nekada Krivac. Ondje je upoznala starosjedilku gospođu Anu, koja ju je, kad je čula da traži gomilu, upitala: „Tražite li kunu ili zlato?“ Sama gomila je kolosalni kameni krug promjera četrdesetak metara i predstavlja kultno mjesto na granici Crivaca i Čavoglava. „To nije samo hrpa kamenja. To je prostor na kojem se sudilo, zaklinjalo i, prema narodnom predanju, izvršavala presuda nad kraljem Dmitrom Zvonimirom“, istaknula je.
Dmitar Zvonimir između zakletve papi i naroda
Princi je detaljno opisala kontekst Zvonimirova doba. Podsjetila je da je 1075. godine u Solinu okrunjen za kralja od strane papinog legata i tada se obvezao davati 200 bizancija godišnje crkvi, kao i niz vrijednih darovnica. „Od dvadeset kraljevskih darovnica koje su sačuvane, čak deset potpisuje Zvonimir, što pokazuje njegovu darežljivost, ali i vezanost uz papu i Katoličku crkvu. No, u isto vrijeme narod ga doživljava kao nekoga tko je ušao u dobrovoljni posluh, a ne kao samostalnog vladara“, objasnila je.
Kada je 1089. godine predložio narodu odlazak u križarski rat, naišao je na snažan otpor. Prema predaji, upravo je na rotnoj gomili doživio tragičan kraj – kamenovan od vlastitog naroda. Princi naglašava: „Rotna gomila postaje prijelomna točka – mjesto gdje se zaustavila ideja da Hrvati sudjeluju u vjerskim ratovima. I to joj daje svjetsku važnost.“
Rota kao zakletva i kletva
U svom izlaganju Princi se osvrnula i na značenje same riječi rota. Ona se pojavljuje u djelima Belostenca, Vrančića, Mažuranića, u Vinodolskom i Poljičkom statutu. Ujedno je i naziv najviše sudske instance Katoličke crkve, Rota Romana, koja postoji i danas. „Rota znači zakletva ili kletva. U drevnim suđenjima na gomili 12 rotnika svjedočilo je o karakteru optuženika, a tada je časna riječ značila sve. Zakletve su se potvrđivale samoproklinjanjem – što je ostalo u našoj kulturi sve do danas“, pojasnila je.
Na gomile se dolazilo bez oružja i novca, samo u odjeći, a u vrijeme dvojevjerja zaklinjalo se pred različitim božanstvima – u Peruna i Velesa, kasnije u kršćanske svece. Time su rotne gomile bile istinsko javno sudište i mjesto traženja istine.
Od Prgometa do Poljica – tragovi kamenovanja
Princi je iznijela i primjere drugih rotnih gomila: u Prgometu, spomenutu u listini iz 1397., ali devastiranu prilikom izgradnje autoceste; u Perun Dubravi, gdje se na gomili promjera 60 metara 1180. godine dogodilo kamenovanje splitskog nadbiskupa Arnira; te u Poljicima, gdje su sukobi zbog rudnih i solnih bogatstava dovodili do krvavih događaja. „Za Poljičane su solane, rudnici asfalta i tvrdo gvožđe iz Kotlenica bili strateška bogatstva. Kada je Arnir pokušao prisvojiti ta područja za splitsku crkvu, Kačići su ga zasuli kamenjem. Od tada je postao suzaštitnik Splita, ali i simbol sukoba između narodne slobode i crkvene vlasti“, kazala je.
Tradicija kamenovanja, istaknula je, nije iščezla ni u novije doba. Tako u Poljicima 1920. godine nalazimo slučaj skupnog kamenovanja zabilježen u statutu, kada je stanovnik Božo, zbog zlostavljanja žena, bio pogubljen na dan sv. Stjepana. „To pokazuje koliko je ta praksa bila duboko ukorijenjena u kolektivnoj svijesti“, zaključila je.
Rotne gomile – izgubljeni stup hrvatske državnosti
U završnom dijelu izlaganja Princi je naglasila da su rotne gomile namjerno potisnute iz kolektivne memorije jer predstavljaju model zrelijeg društva u kojem je lider bio odgovoran narodu. „Što mora biti sveto onome tko se deklarira narodnim vođom? On ne može raditi za interese Franaka, Bizanta ili Rima. On mora raditi za interese vlastitog naroda. Ako ne, čeka ga – rotna gomila“, poručila je.
Svoju misao završila je snažnim prijedlogom: „Upravo bi se na rotnim gomilama trebala obnavljati tradicija ustoličenja hrvatskih vladara – jer su ona izvorna mjesta narodne zakletve i odgovornosti.“
Natalija Princi rođena je u Rijeci 1974., a obrazovanje je stjecala u Splitu i Italiji. Diplomirala je ekonomiju u Splitu, a radila je i u Francuskoj prije nego što se zaposlila u Lučkoj upravi Split. Autorica je niza knjiga, među kojima se ističu Osmi grijeh Posluh, Teslina frekvencija mira i Arduba – dokaz iz tišine. Gostovala je u kultnoj emisiji HRT-a Na rubu znanosti s čak šest tema, uključujući i ono o rotnim gomilama. Njezina istraživanja povezuju ekonomsku logiku, povijest i duhovnost, a cilj joj je, kako kaže, „vratiti narodu sjećanje na zaboravljene temelje identiteta“.
Kliknite za pregled
Drugog dana Ilirikona u Bratskoj kući na Šolti, treće predavanje održao je Andrija Pećar, profesor povijesti i arheolog, pod naslovom „Baćina“.
O porijeklu imena i prvim nalazima
Pećar je istaknuo da mu je od svih tumačenja porijekla riječi Baćina najdraže ono koje je povezuje s pojmom pastirskog stana. „Na području Bačine nisu provedena sustavna arheološka istraživanja, već se najviše radilo o slučajnim nalazima tijekom gradnje. Sustavno istraživanje neretvanskog kraja krenulo je zahvaljujući djelovanju udruge Obličevac i Miška Eraka. Zato ću se osvrnuti na tri dijela Bačine“, započeo je.
Već 1964. godine, prilikom miniranja jame u Pločama, pronađene su kosti divljih životinja koje potječu iz mlađeg paleolitika, starog oko 19.300 godina. „Tada je neretvanski kraj izgledao potpuno drugačije – ušće Neretve bilo je iza Korčule. U mlađem kamenom dobu dolazi do preokreta u načinu života ljudi. Na području Neretve nemamo nalaza iz tog razdoblja, ali ih ima na makarskom području, što potvrđuje da se ovdje živjelo i tada“, objasnio je.
Pozvao se i na misao Radoslava Stipčevića, koji razlikuje predilire, protoilire i Ilire. „Tko su bili Iliri? Oni su spoj autohtonog stanovništva i indoeuropskih doseljenika. Donijeli su gradinska naselja, gomile i način života koji je opstao gotovo do danas. Iliri nisu jedan narod, već brojna plemena na prostoru od Istre do Albanije, povezana sličnom kulturom i jezikom“, rekao je Pećar.
Iliri, Grci i kraljica Teuta
Govoreći o stanovnicima Donje Neretve, istaknuo je da u Jadransko more Grci uplovljavaju još od 7. stoljeća pr. Kr. i uspostavljaju komunikaciju s domaćim stanovništvom. „To je bio komunikacijski faktor između Jadrana i zaleđa, prava žila kucavica, koja duboko seže u prapovijest.“
Spomenuo je i Majke i Manijski zaljev, kao i zanimljivost da su „Iliri voljeli piti“. Nakon pritiska Kelta, Ardijejci su se spustili na Jadran i započeli širenje sve do Epira u Grčkoj. „Onda dolazimo do kraljice Teute, za koju postoji priča da je na Baćinskim jezerima imala svoje dvore. Zbog toga se jezerca i danas nazivaju biserima kraljice Teute“, rekao je Pećar.
Posebno je istaknuo i sv. Iliju, gdje se pretpostavlja da je postojalo ilirsko svetište. Gradine poput Kolivertske nadzirale su put iz primorja prema Zabiokovlju, dok je Stražbenica, izvidnica iznad Ploča, uništena nakon Drugog svjetskog rata jer su je Talijani pretvorili u bunker. „S nje se nadzirao cijeli ulaz u Pločanski zaljev“, kazao je.
Gradina Striževo na tom području ima najveći broj gomila – više od 35. Njihova je svrha bila da se promatra tko prilazi Baćinskim jezerima. „Na ulazu u Pločanski zaljev nalazi se i Višnjica – Požar, gdje je JNA nakon rata izgradila objekt koji i danas dominira pogledom na cijeli Neretvanski kanal i otoke. Tu su i gradine Bukočica, Kstina i druge“, dodao je Pećar.
Gomile i gradine kao svetišta i refugiji
Druga skupina gradina nalazi se uz samo more – Tribunj, Mirci, Jasen, Stražanica… „Uz većinu gradina nalaze se i gomile. Često ih gledamo isključivo kao groblja – što u većini slučajeva i jesu – ali neke su nastajale i na vrhovima gradina ili na križanjima puteva. Po njima možemo odrediti jesu li iz brončanog ili željeznog doba“, rekao je.
Na podlogama gradina pronađena je željeznodobna keramika, grublje izrade. Na Željudgradskoj gradini na poluotoku Pijavica, na Baćinskim jezerima, ljudi su tražili sklonište u slučaju opasnosti. Najveća gomila na području Bačine, visoka pet metara i široka pedeset, uništena je prilikom izgradnje magistrale.
„Gradine su Ilirima služile kao refugiji – mjesta bijega. Imale su koncentričnu gradnju, s kućicama – bunjama – koje su imale samo jedan ulaz. Uvijek su nastajale kraj izvora vode, a one uz more imale su i mali porat. Većina gradina se nije pretvorila u trajna naselja, iako je bilo i takvih primjera“, pojasnio je Pećar.
Od Delmata do rimskog osvajanja
Nakon Ardijejaca na povijesnu scenu stupaju Delmati, koji su bili „možda najratobornije ilirsko pleme“. Za razliku od Daorsa, koji su bili helenizirani, Delmati su preuzeli kontrolu nad područjem i gotovo 200 godina vodili krvave ratove s Rimljanima. Posljednji od njih bio je Oktavijanov pohod u kojem su poraženi i Delmati i Japodi. „Konačno ih je 9. godine poslije Krista slomio Batonov ustanak“, podsjetio je Pećar.
No, Iliri nisu nestali. Povukli su se u unutrašnjost poput Zabiokovlja, a plodna područja prepuštali su italskim narodima. „To je slično onome što se dogodilo i s Hrvatima. Ilirski element i svi oni narodi koji su se doseljavali tijekom velikih seoba duboko su utkali svoj trag u naš nacionalni identitet“, kazao je.
Sladinac – ključna točka rimskog doba
S dolaskom Rimljana zavladalo je vrijeme pax romana. Gradine više nisu imale obrambenu funkciju, pa se stanovništvo spuštalo u doline. „Tako se razvija područje Sladinca, gdje su se račvali trgovački putevi. Tamo je bila i lučica, kroz koju se plovilo prema Naroni, tada najvažnijem gradu rimske provincije Dalmacije“, rekao je Pećar.
Kod crkve sv. Jure pronađeni su ostaci vile rustice, a u naselju i ostaci vile urbane, što pokazuje da se razvijalo bogatije naselje. Upravo iz Sladinca potječe i ilirskog novac kralja Monunija iz 3. stoljeća pr. Kr.. „Svi ti nalazi potvrđuju da je Sladinac imao kontinuitet života od prapovijesti do srednjeg vijeka. Možda je upravo odatle nastala Baćina“, zaključio je.
U Sladincu se nalazi i starokršćanska crkva sv. Andrije iz 5. ili 6. stoljeća. Riječ je o velikom objektu kompleksnog tipa, pod utjecajem arhitekture s područja Egejskog mora. „U kasnijem razdoblju, kada je trebalo ojačati krov, dodana su tri pilona. Pronađen je i mali poganski žrtvenik, što ukazuje da je ondje prvotno bio rimski hram, na čijim je temeljima nastala crkva sv. Andrije“, pojasnio je.
„Sladinac je primjer kontinuiteta života od prapovijesti, preko rimskog doba, do srednjeg vijeka, a spominje se i u pisanim izvorima iz 16. stoljeća“, zaključio je svoje izlaganje Andrija Pećar.
Andrija Pećar je profesor povijesti i diplomirani arheolog. Još od studentskih dana sudjelovao je na arheološkim iskapanjima Sveučilišta u Zadru i Arheološkog muzeja u Zadru, a nakon studija radio je i na istraživanjima tijekom gradnje autoceste A1. Već 18 godina predaje povijest u Srednjoj školi fra Andrije Kačića Miošića u Pločama, a poseban interes posvetio je istraživanju i prezentaciji lokalne i zavičajne povijesti Neretvanskog kraja.
Živaljić: Ilirski novac u Dalmaciji
Nakon arheoloških slojeva Bačine i pogleda u prapovijest, publika se upoznala s jednom posve drukčijom dimenzijom ilirske baštine – svijetom novca. Tema „Ilirski novac u Dalmaciji“ koju je predstavio Božen Živaljić otvorila je pitanje koliko su Iliri zapravo bili razvijeni i kakvu su poruku slali vlastitim kovanicama.
Od grčko-ilirskih kovnica do kralja Baleja
Predavanje je započelo podsjetnikom na prve grčko-ilirske emisije, nastale u kolonijama na Visu i Hvaru. „Ondje je interakcija starosjedilaca i grčkih doseljenika stvorila jedan novi izričaj, koji je sve više poprimio ilirsku osobitost. Grci su donosili mitove svojih polisa, ali su lokalne kovnice preuzimale i stilske momente Ilira“, pojasnio je Živaljić.
Središnje mjesto posvetio je kralju Baleju, za kojeg se smatra da je kovao srebrni i brončani novac na dvije lokacije – na Hvaru i u Risnu. „U Risnu nalazimo i autonomne emisije bakrenog novca, što pokazuje snagu i samostalnost lokalnih zajednica“, rekao je. Posebno intrigira jedna serija srebrnih otkova iz risanskog zaljeva (Sinus Rhizonicus), koja se tipološki razlikuje od standardnih Balejevih izdanja, ali sve više teorija povezuje upravo s njim.
Daorsi i propagandna moć kovanica
Sljedeći primjer su Daorsi, čiji brončani novac, zajedno s Balejevim srebrnjacima, govori o visokom stupnju političkog, ekonomskog i umjetničkog razvoja. „Kod njih ne možemo govoriti samo o utjecaju helenizma ili Rima – ovo je prije svega autohtoni izričaj. Kovanje novca nije bilo samo ekonomsko sredstvo, već i propaganda – poruka o nositelju, njegovom političkom legitimitetu i identitetu zajednice“, naglasio je Živaljić.
Dodao je i da je u antičkim vremenima novac bio najbolji oblik komunikacije velikog dosega – prenoseći ideje o tehnološkoj razini, diplomatskim dosezima i kulturnoj pripadnosti.
Pregled kovnica od Drača do Lješa
Živaljić je zatim dao detaljan pregled ilirskih kovnica. Najznačajnija je bila ona u Draču (Epidamnos/Dyrrhachium), osnovana 620. godine pr. Kr. „Najstarija izdanja iz 400. godine pr. Kr. nose motiv krave koja doji tele – simbol plodnosti i brige. Kasnije se javljaju nove emisije, a nakon 229. godine kuje se i denar. Paralelno se u Apoloniji kuju velike serije brončanog novca“, istaknuo je.
Gradovi poput Lihnida, Skodre i Lješa također su imali vlastite kovnice. U Lješu se, primjerice, kuje novac s likom boga mora Rodona, dok posljednji ilirski kralj Gencije (181.–168. pr. Kr.) izdaje svoje kovanice kao simbol moći. „Sve to pokazuje širinu i važnost ilirske numizmatike, koja se protezala od južne Ilirije do Dalmacije“, rekao je.
Dalmatinski otoci i specifičnosti izdanja
Govoreći o prostoru današnje Dalmacije, Živaljić je naglasio značaj Pharosa i Isse. „Na Hvaru nastaju prve emisije, premda je Issa starija kolonija. Parani su ondje naišli na autohtone Ilire, sukob je bio neizbježan, a pobjedu odnose Grci. Već u 4. stoljeću kuju se emisije težine 16–17 grama, a kasnije manji nominali. Kovanje traje do 216. godine, a posljednje emisije odaju počast kultu Dioniza.“
Za Issu je istaknuo da je bila najpoznatija kolonija, s nizom emisija uključujući i kantehros serije. Posebno je spomenuo nedavni nalaz srebrne emisije Isse iz razdoblja između 200. i 175. pr. Kr. – za sada jedinstven na našem prostoru. „Nadam se da će završiti u Arheološkom muzeju u Splitu, jer je riječ o iznimno vrijednom nalazu“, rekao je.
Spomenuo je i Korkyru Melainu na Korčuli te Herakleju Phariu, čija točna lokacija još nije pronađena. Zanimljive su i tzv. DI(M) emisije s višestrukim prekivanjima, ponekad čak i trostrukim, što pokazuje tehničku i tipološku složenost proizvodnje.
Numizmatika kao kulturna baština
U zaključku Živaljić je naglasio da su u posljednjih 30 godina doživjeli veliki pomaci u razumijevanju grčko-ilirskih emisija. „To je rezultat rada znanstvenika, kolekcionara i entuzijasta, ali i zamaha arheoloških istraživanja. Njihov doprinos je neprocjenjiv – često upravo strast kolekcionara donosi nova otkrića i metodološke iskorake.“
Posebno je naglasio da numizmatika nije samo znanstvena disciplina, nego i alat očuvanja kulturne baštine. „Konferencije poput ove podižu svijest i populariziraju antičku ostavštinu. To je put prema održivom kulturnom, turističkom i gospodarskom razvoju“, zaključio je Živaljić.
Božen Živaljić rođen je 1975. u Splitu. Nakon školovanja u Hrvatskoj i SAD-u, diplomirao je na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Profesionalno je vezan uz prostorno uređenje i zaštitu okoliša, no njegova cjeloživotna strast je numizmatika. Još kao dijete počeo je sakupljati antički novac, a danas je aktivni član Hrvatskog numizmatičkog društva i sudionik brojnih europskih skupova. Posebno ga zanimaju grčko-ilirske i antičke kovanice na hrvatskom tlu, koje istražuje i prezentira kao vrijedan dio kulturnog identiteta.
Ivančan: Izvorne umjetnosti Ilirije
Nakon numizmatike i arheologije, publika je uronila u svijet izvorne umjetnosti Ilirije kroz izlaganje i izložbu Tihomira Ivančana, slikara koji se u svom radu oslanja na korijene hrvatske naive, ali ih promišlja i reinterpretira u kontekstu ilirskog identiteta. Tema njegova predavanja bila je:
„Izvorna umjetnost Ilirije“
Umjetnost naroda – od srca i duše
Ivančan je podsjetio kako se narodna umjetnost uvijek rađala iz potrebe zajednice da sačuva svoja znanja, umijeća, mitologiju i ljubav prema zavičaju. „To su činili vješti majstori svih vrsta – od tkalja i vezilja do pastira, kovača, travarki i slikara. Svi su oni uljepšavali i obogaćivali svakodnevni život, a njihova djela bila su most između neba i zemlje“, kazao je.
Istaknuo je da se umjetnost koja je stoljećima u Hrvatskoj i Iliriji nazivana „umjetnost srca“ i „umjetnost duše“ kasnije, pod utjecajem vanjskih faktora, počela zvati – naivna umjetnost. „To je pogrešno ime. Ruka koja sije zrno, koja brani dom, koja lovi ribu ili bere ruže, a zatim uvečer slika, kipari i zapisuje – ta ruka nije naivna, nego sveta. Ona stvara umjetnost i magiju iz svega čega se dotakne“, poručio je Ivančan.
Ilirska ruka i kontinuitet stvaranja
U njegovoj interpretaciji, ilirska ruka nije samo simbol fizičkog rada, već i mosta između uma i duše. „Nakon posljednjeg glacijalnog maksimuma slikarstvo je imalo prvenstveno sveti karakter. Taj se karakter sačuvao do danas u našoj izvornoj umjetnosti – bilo da je riječ o slikarstvu, kiparstvu ili narodnim običajima“, naglasio je.
Posebno je ukazao na to da su upravo Iliri kroz umjetnost izražavali svoj identitet, povezujući prirodu, mitologiju i svakodnevni život. „Zato tu umjetnost ne smijemo svoditi na djetinjasto ili smiješno. Ona je autentičan izraz naroda i njegovog odnosa prema svijetu.“
Autor je svoju osobnu priču povezao s temom predavanja. Od ranog djetinjstva osjećao je povezanost s izvornim slikarstvom Podravine, gdje su mu korijeni roditelja. Učio je od velikana hrvatske naive, poput Mije Kovačića i Ivana Večenaja, a od 1996. godine sustavno njeguje vlastiti umjetnički izričaj.
Njegove slike isprva su bile mračnije i mistične, pune opomene čovjeku, a kasnije se otvaraju prema prirodi i mitološkim temama. U njima se prepoznaju motivi i Podravine i primorskog kraja, između kojih je autor živio i stvarao. „Umjetnost je za mene prvenstveno duhovno pitanje i potraga, a ne komercijalna potreba“, naglasio je Ivančan.
Njegovi radovi izlagani su diljem Hrvatske – od Hlebina, Koprivnice i Krapine, preko Rijeke, Rovinja i Zagreba, sve do inozemnih galerija u Madridu, Bruxellesu i Moskvi. Bio je jedini predstavnik Hrvatske na Bienalu naivne umjetnosti svijeta, a 2013. godine primio je i nagradu American Art Awardsa za sliku „Oni su je vidjeli“.
Osim slikarstva, Ivančan piše bajke i priče koje prate motive njegovih djela, planirajući ih objediniti u knjigu. Svoja djela često daruje u humanitarne svrhe, a danas stvara u vlastitoj galeriji Illyricum na Gornjoj Drenovi.
Tihomir Ivančan (1980., Rijeka) slikar je i kipar naive, član Hlebinske udruge slikara i kipara naive te Društva hrvatskih naivnih umjetnika. Učenik je velikana Mije Kovačića i Ivana Večenaja, a njegov je izričaj sinteza podravske tradicije i primorskih motiva. Izlagao je u Hrvatskoj i Europi, a njegova djela čuvaju duh izvorne umjetnosti Ilirije, koja povezuje narodnu tradiciju, mitologiju i suvremeni umjetnički izraz.
Drempetić Hanžić: Izložba “Glagoljicom kroz povijest”
Uz predavanja, program drugog dana upotpunila je i izložba slika „Glagoljicom kroz povijest“, u kojoj su sudjelovali brojni autori i autorice. Među njima posebno se istaknula Mirjana Drempetić Hanžić, kiparica, slikarica i profesorica likovne umjetnosti.
Umjetnost u službi baštine
U svojim radovima Mirjana spaja glagoljsku tradiciju s likovnim izrazom koji progovara i suvremenim jezikom. „Umjetnost mora biti živi organizam – ona spaja prošlost i sadašnjost i pomaže nam da baštinu doživimo kao dio svakodnevnog života, a ne kao daleku uspomenu“, istaknula je prilikom otvaranja izložbe.
Njezine slike na temu glagoljice pokazuju kako pismo može biti i likovni znak i duhovni simbol, jer, kako kaže autorica, „svako slovo u sebi nosi energiju naroda i njegova identiteta“. Time izložba postaje most između umjetničkog izraza i kulturnog pamćenja.
Likovni i pedagoški rad
Mirjana Drempetić Hanžić (1971., Zabok) diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 2012. obranila i doktorsku disertaciju pod nazivom Ambijentalna skulptura u kontemplativnom okruženju. Tijekom karijere bila je angažirana u obrazovanju, galerijskom radu i kulturnim projektima, a danas djeluje kao profesorica savjetnica u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku.
Kao autorica i mentorica poznata je po interaktivnim radionicama koje vodi za djecu i mlade, ali i u radu sa starijima, umirovljenicima te osobama s teškoćama. Posebno se ističe u kiparstvu, s više od 25 javnih skulptura i spomen-bistapostavljenih u Hrvatskoj.
Međunarodni angažman i nagrade
Drempetić Hanžić izlagala je na više od 60 samostalnih i brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, uključujući i ciklus Hrvatski krajolici u Santiagu de Chile 2014. godine. Članica je više umjetničkih i kulturnih udruga, među ostalim i Matice hrvatske te Družbe „Braća Hrvatskoga zmaja“, a njezin rad prepoznat je brojnim nagradama za umjetničko i pedagoško djelovanje.
„Glagoljica je naša kulturna kičma, a kroz umjetnost može postati vidljiva, živa i inspirativna i u suvremenom vremenu“, poručila je autorica, podsjećajući da baština nije samo za proučavanje – nego i za življenje.
Time je završen drugi dan Ilirikona. Hoće li biti i trećeg posjeta ilirskim gradinama ovisit će o današnjim vremenskim prilikama.
Napomena: Stavovi izrečeni na ovom događaju ne prestavljaju nužno stavove redakcije Dalmacija Danas.
Mnogi ne znaju da je ilirski grb sdržan u aktualnom hrvatskom grbu: “Ilirska civilizacija bila je razvijena. Ti narodi imali su svoj jezik, vjeru, novac, gradinske sustave, megalitske strukture…”
Moja reakcija na članak je…
