Holjevac: ‘Jadnike ćemo promijeniti u Deprivilegirane, Valjean će biti invalid iz Somalije’

Nešto očito ne štima: u zagrebačkim školama gotovo je 20 posto osnovnoškolaca školu završilo s prosječnom ocjenom 5.0. Svih osam razreda osnovne. A to je još dobro, jer prethodnih je godina, dok nije uvedena mogućnost prijamnog u srednjim školama, taj postotak bio i znatno veći. Ocjene su se jednostavno svima poklanjale da upišu gimnaziju, naročito u Zagrebu. Da bi došlo do paradoksa da prosjek 5.0 nije dovoljan za upis u, recimo, MIOC.

Onda ti klinci upišu srednju i prestanu dobivati petice. U prvom srednje, na razini Hrvatske, samo je 1,70 posto superodlikaša, pa onda to malo raste do četvrtog. I na kraju dođu na maturu i nemaju pojma ni o čemu. 17 posto njih dobilo je nula bodova iz eseja iz hrvatskog, što će reći da ili nisu znali baš ništa o temi ili su predali prazan papir. U praksi, dobit ćete neke bodove da nažvrljate bilo što. Drugim riječima – nisu uopće pročitali zadane knjige! “Ah, tlaka je to čitati, pogledat ću sažetak sadržaja na internetu.” A gotovo 22 posto njih palo je iz hrvatskog. Jedan jedini je imao 100 % iz hrvatskog!

Da bude gore, prosjek ove generacije maturanata u matematici na višoj razini iznosio je 2,5, a na osnovnoj razini 2,3. Iz hrvatskog također slabašnih 2,8 . A kako je upisni sustav kakav jest, tako na društvenim studijima imamo u pravilu negativnu selekciju. Dakle, nešto je trulo u hrvatskom obrazovnom sustavu.

Maja Sever je lijepo rekla

No ne mogu reći da je škola u naše vrijeme bila ozbiljnija, koliko god bih volio (poput generacije naših roditelja, koja bi nas pilila time da su pješačili 10 km u školu po snijegu i ledu, a onda Google pokaže kilometar i pol). Koliko vidim, zapravo je danas zahtjevnija, što je normalno i tako i treba biti. Maja Sever to je jednom lijepo sažela u rečenici “škola nije previše tražila od nas”, što se kod nje, a i u novinarstvu općenito, baš vidi. U čemu je onda problem, osim jasno u internetu i činjenici da se klincima ne da čitati ništa dulje od statusa na X-u, ako i to, kamoli ruske klasike koji su i nama koji smo rasli bez interneta nerijetko bili dosadni? Očito, u strahu učitelja od pritiska roditelja i samih učenika. Učiteljice su danas u osnovnoj školi često suočene s prijetnjama i nasiljem, a nemaju neka sredstva kao nekad da discipliniraju ni učenike ni roditelje. Koji bi u ono vrijeme prozivali svoju djecu za loše ocjene, a ne njihove učitelje.

Marcel Holjevac oprao Radu Borić kao nitko do sad: ‘Kad ju slušate umiru vam sive stanice’

Jedna je promjena ipak nabolje: ove godine privatna sveučilišta više ne mogu upisivati studente koji su pali maturu – što je prijašnjih godina bila uobičajena praksa. U svijetu su javna sveučilišta obično za one koji ne uspijevaju dobiti stipendiju za privatna, kvalitetnija. U Hrvatskoj i okolici privatna su sveučilišta bila za sinove i kćeri imućnih roditelja koji nisu uspjeli maturirati ili se upisati na nešto ozbiljno pa su plaćali tisuće eura za nekakvu diplomu. Vani privatna sveučilišta drže do svog ugleda više nego do ičeg jer u konačnici od toga žive i to im je preporuka. Mi smo i dalje Balkanci na tom polju i privatna sveučilišta uglavnom gledaju ubrati visoke školarine i onda otisnuti diplomu. Što, kao i ocjene i rezultati mature, mnogo govori o odnosu Hrvata prema obrazovanju.

Očito je, i poznato odavno, da ocjene iz osnovne i srednje škole ne odražavaju znanje, što se vidi ne samo na maturi nego još više na prijamnim ispitima na fakultetima koji ih imaju. Jasno je da je potrebna ne samo mala matura nego i podjela predmeta na klastere, kako se ne bi događalo da se u MIOC ne može upisati netko tko je imao četvorku iz povijesti ili glazbenog.

Rodna ideologija kod Dostojevskog

Ove godine zadani tekst za esej na maturi bio je “Zločin i kazna”, Fjodora Dostojevskog, koji maturanti masovno nisu ni pročitali – vjerojatno su se mnogi oslanjali na “skraćeni sadržaj” negdje na internetu, a dodatno, nisu imali pojma što znači riječ “požrtvovnost”, odnosno zašto su Raskoljnikova sestra Dunja i njegova ljubav Sonja, koja ode s njim u Sibir čekati da odsluži kaznu, primjeri požrtvovnosti.

No maturanti nisu razumjeli što znači riječ požrtvovnost niti su znali prepoznati sporedne likove. Ministar je izvukao logičan zaključak – nisu lektiru ni pročitali, kamoli se nad njom zamislili. Ali se zato nad svim tim zamislila žena koja iz nekog razloga još čeka Pulitzera za svoje uratke, Snježana Pavić. Njoj je to pitanje dokaz rodne neosviještenosti onoga tko ga je postavio.

“Autori mature iz hrvatskog ne razumiju pojam rodne uloge žene: eto zašto nam trebaju rodni studiji”, poručuje Snježana i čestita neznalicama: “Bravo, maturanti, u pravu ste! Vi znate što je požrtvovnost, za razliku od zatupljenih umova autora mature.”

Ima ozbiljan problem s muškarcima

Iskreno, teško je čak i u hrvatskom ideološkom krajoliku naći nekog zatupljenijeg od Snježane, nekog komu iz svake riječi izbija frustracija i predrasuda. Koliko ideološki zatucan netko mora biti da bi obično pitanje na maturi, koje se odnos na tekst, promatrao kroz rodnoideološke naočale? Nju zabrinjava kako netko uopće u današnje rodno osviješteno vrijeme može situaciju u kojoj se junakinje Dostojevskog pojavljuju smatrati požrtvovnošću jer su, uz ostalo, prisiljavane na prostituciju i zlostavljane.

Ne volim se baviti amaterskim psihologiziranjem, ali reklo bi se da ona ima vrlo ozbiljan problem s muškarcima. Problem one vrste koji nacisti imaju sa Židovima ili KKK s crncima. Usput ima i problem s hrvatskim jezikom – “de pročitajte još jednom”. Umjesto što se bavi kritičkim promišljanjem pojma požrtvovnosti, bilo bi joj bolje da se pozabavi svojim (ne)poznavanjem jezika. Naime, od djece se nije tražilo da kritički promišljaju taj pojam, nego da ga prepoznaju.

Holjevac: ‘Pa nismo mi Bosna da akreditacije sveučilištima daje vlasnik lokalne ćevabdžinice’

Pitanja su takva kakva jesu jer se na maturi ne ispituje “rodna osviještenost”, nego poznavanje zadane literature. Očekuje se da učenici budu dovoljno požrtvovni da sjednu i pročitaju knjigu, a ne da filozofiraju o tome je li u redu prikazati položaj žene u Rusiji 19. stoljeća onakvim kakav je bio ili bi ga trebalo tumačiti iz rodne perspektive i razbijaju glavu nad “rodnim ulogama” likova u romanima napisanima kad “rodne uloge” nisu postojale. Pitanje je tu da bi se vidjelo jesu li maturanti pročitali knjigu, po mogućnosti s razumijevanjem, onako kako je napisana kad je napisana, a svako drugo tumačenje je zatucanost i ideološka zaslijepljenost. Ispit je iz predmeta koji se zove hrvatski jezik, ne rodologija. A to što riječ “požrtvovnost” ne postoji u rječniku današnjih klinaca problem je svih nas, i to vrlo ozbiljan problem.

Krivotvorenje literature

Kad je riječ o Dostojevskom, rodna perspektiva u klasičnom ruskom romanu ne postoji. Ondje likovi jednostavno pate, kao i u svakom ruskom romanu. Danas woke fanatici gledaju na djela nastala prije njihove ideologije, kao i komunisti, kao na “bezbožnička” i rodno neosviještena pa ih falsificiraju i prekrajaju, izdaju nova izdanja, sanitizirana i izmijenjena, i daju im značenja koja ona jednostavno nemaju.

Požrtvovnost je jednostavno požrtvovnost, ako današnja djeca ne razumiju pojam, to nije problem onih koji su pisali rodno neosviještena literarna remek-djela. No užasno je zabrinjavajuće da ljudi koji kroje javno mišljenje i pišu za visokotiražne medije koji iz nekog razloga slove kao ugledni promiču neukost i ideološku zatucanost i potiču djecu da “misle svojom glavom”, što je šifra da misle njihovom i da propituju pitanja s mature, umjesto da nauče gradivo onako kako je zadano. I da povijest gledamo izvan njezina konteksta, kroz današnje društvene običaje i shvaćanja. Ljudi koji to rade zaslužuju da ih buduće generacije gledaju isto tako.

Nažalost, živimo u svijetu u kojem je ideološka ispravnost sve, stvarno znanje ništa, osim možda u STEM području gdje stvari i dalje funkcioniraju po zakonima matematike, kemije i fizike pa tu još nisu uspjeli ubaciti rod u priču, osim što su matematiku proglasili rasističkom. Možda bi bilo najbolje ukinuti hrvatski, matematiku i sve ostale predmete na maturi i zamijeniti ih rodnim studijima.

Pavić je samo lakmus tog oglupjelog svijeta, kojeg su i maturalne ocjene odraz, u kojem se sve promatra kroz prizmu ideologije, one rodne i woke. Pa i povijesni ruski romani. I onda se, naravno, dolazi do suludih tumačenja. A sljedeći je onda korak krivotvorenje i steriliziranje klasika književnosti u skladu s dominantnom glupom ideologijom, te općenito falsificiranje povijesti kako bi je se uklopilo u ideološku šablonu, što je nekad bilo rezervirano za Staljinov režim i predmet zgražanja na zapadu, a danas na tom istom zapadu postaje poželjnim modelom ponašanja. Uglavnom, očekujem novo izdanje “Zločina i kazne” pod naslovom “Kršenje zakona i rehabilitacija”, a “Rat i mir” možda postane “Konflikt i miroljubiva koegzistencija”. “Jadnici” mogu biti “Deprivilegirani”, a Jean Valjean transrodni invalidni imigrant iz Somalije. Možda i Moby Dick postane samo Moby bez onog Dick koje sugerira rod, a možda i kakav prostakluk. Utješno je da se svijet, povijesno gledano, tu i tamo ipak vraća razumu kad sve ostale ideje propadnu, manje je utješno što se to događa rijetko i traje kratko.

Oni bar imaju klimu

Ljeto je, idemo na lakše teme. ZET-ov vozni park dobrim je dijelom izvan pogona, a dio koji je u pogonu takav je da ga ljudi radije izbjegavaju. Održavanje tramvaja i autobusa bila je tema i prije Tomaševića, ali tek s njegovim dolaskom na vlast u Zagrebu stvari su brzo uznapredovale. U smjeru isključenja velikog dijela voznog parka iz prometa, zbog nedostatka dijelova, kadrova koji rade na održavanju i loše kvalitete niskopodnih Crotramova.

No oni bar imaju klimu. Kao i autobusi. Druga je stvar što često ne radi jer klimu ponekad treba i servisirati. Oni Honeckerovi nabavljeni uz veliku pompu kao veliko pojačanje ne voze uopće. Jer, vrućine su, a nemaju klimu ni za vozača. Globalno zatopljenje, kažu. Onako usput, nikad nismo saznali koliki je “ugljični otisak” tih starih tramvaja, ali znamo da stara istočnonjemačka tehnologija nije bila baš jako ekološka ni u kojem pogledu. Stvari ipak donekle balansira to što zimi u tramvajima nema grijanja pa je godišnji prosjek temperature u njima idealan. Uglavnom, iz grada poručuju da pustiti u promet tramvaj bez klime po ovim vrućinama nije opravdano. Ali je opravdano kupiti ga. Doduše, ni oni stari češki tramvaji nemaju klimu pa voze. Što još više zbunjuje.

Holjevac: ‘Radu Borić boli srce jer mladi idu u crkvu, a što je ona radila kod četnika Porfirija?’

Gradsku vlast nije previše briga za to jer su prvog dana na posao došli biciklom, drugog tramvajem, a svakog idućeg klimatiziranim Audijem. Meni je baš enigma zašto i dalje ne idu biciklom na posao na +40. No možda bi ih trebalo obvezati da idu tramvajem. Gradonačelnik i cijela uprava. Zbog CO2, naravno. I to tim iz Augsburga, bez klime. Jer ni u socijalizmu tramvaji nisu imali klimu, a nikad nam nije bilo bolje, bar tako tvrde njihovi birači i simpatizeri. I oni sami.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr