Govor o svjetskoj politici i dalje se odvija u kontekstu ljevice i desnice. Čak se u državama poput Hrvatske i Srbije govori o političkim opcijama kroz njihov položaj na lijevoj ili desnoj strani spektra. U Bosni i Hercegovini to nije slučaj.
Ako nam bliska prošlost (pogotovo ovogodišnja) može išta sugerirati to je kako u ovoj napukloj državi ne postoji politička kultura, a pogotovo bilo kakav politički osjećaj. Usporedimo li diskurs i rad naših političara sa svjetskim kolegama, pa čak i s našim susjedima, doživjet ćemo nelagodnu spoznaju kako smo ne samo disfunkcionalni, nego nam uopće nije jasno kako bi neke stvari uopće trebale funkcionirati.
Neriješeno nacionalno pitanje
Jedan od razloga zašto je stanje ovako mrklo sigurno je neriješeno nacionalno pitanje. Pitanje nacija i etnija u prijašnjim multinacionalnim i multietničkim zajednicama ovih prostora iznova se pokušavalo riješiti nekom formulom koja bi naizgled brisala postojeće razlike, a zapravo pogodovala jednom čimbeniku nauštrb ostalih.
Bosna i Hercegovina je u bivšoj državi nosila epitet ‘Jugoslavija u malom‘, i trebala je biti primjer suživota različitih naroda koji bi bili povezani zajedničkim idealom. Tridesetak godina nakon raspada Jugoslavije, BiH bi mogla postati primjer nestabilne tvorevine koja se u svakom trenutku može raspasti s katastrofalnim posljedicama. U tom smislu, ‘Jugoslavija u malom‘ nalazi se u gorem položaju nego ona osnovna Jugoslavija, jer ne posjeduje skup načela koji bi ju očuvali.
Dapače, država (barem u ovom današnjem obliku) nastala je prisilno s ludom nadom kako će se tri međusobno oprečne nacije ujediniti i postati stabilna tvorevina. Nada u uspjeh tog kockarskog rizika sve je manja.
Bošnjačka nacija svjesna je svoga nelagodnog položaja. Dok se Hrvati i Srbi u BiH mogu osloniti (koliko-toliko) na svoje ‘matične’ zaštitnike, Bošnjacima jedino ostaje ova država. Stoga je jasna težnja ka unitarnosti i onome što se naziva ‘građanska BiH’. Sve političke stranke iz reda Bošnja dijele tu tendenciju. Kod nekih je ta težnja naglašenija, kod nekih manje.
Kod nekih je ona obojena konzervatizmom, kod drugih svojevrsnim liberalizmom, ali svijest o naciji i potrebi posvajanja Bosne i Hercegovine nedvojbeno postoji. Prema tom uvjerenju, Bosna i Hercegovina predstavlja stalnu tvorevinu koja je kroz stoljeća čuvala poseban kontinuitet te trpjela posezanja s izvana. Historiografski gledano to je neodrživa postavka, pogotovo kad se uvidi kako bošnjačka nacija temelji svoju opstojnost istovremeno na naslijeđu predmoderne srednjovjekovne Bosne, predmodernog osmanskog islama te modernih tekovina NOB-a.
Nekoherentnost nacionalnog metanarativa za Bošnjake ne predstavlja značajnu prepreku za nacionalno okupljanje, pogotovo u kontekstu nacija koje se natječu za svoj komad pod suncem u ovoj državi.
Srpska nacionalna ideja u BiH temelji se na viktimizaciji i stalnom posvješćivanju ‘izmještenosti’ svoje nacije. Milorad Dodik se iznova u svojim obraćanjima pozivao na tobožnju ugroženost srpskog naroda i njegovih prava, gradeći svoju političku kampanju na temelju ‘obrane srpskog naroda’ od svih njegovih unutarnjih i vanjskih neprijatelja.
To je narativ koji latentno ili otvoreno postoji kod svih srpskih stranaka. Sve nesuglasice među njima nisu političke ili ideološke naravi, nego su međusobne optužbe za političku nemoć ili korupciju. Drugim riječima, među njima ne postoji nikakva temeljna razlika. Hegemonistička ideja srpskog nacionalizma nije zamrla.
Dapače, ona je Daytonom praktički dobila svojevrsnu amnestiju, a time i mostobran za sva svoja nastojanja u BiH. Dugoročno gledano, odcjepljenje je ishod kojem se Republika Srpska nada, samo je pitanje u kojem će se kontekstu izvesti.
Hrvati u BiH ne mogu se pohvaliti jasnim političkim vodstvom, a pogotovo ne jasnim političkim ciljevima. Zbog brojčane i prostorne inferiornosti, Hrvati su osuđeni na jednog jedinog političkog predstavnika u vidu HDZ-a koji je u svim većinski hrvatskim mjestima pustio duboke i razgranate korijene.
To isto vodstvo godinama iznova najavljuje političke promjene, dok se stanje na terenu pogoršava. Već preko deset godina slušamo o promjeni izbornog zakona, jednakom predstavljanju u institucijama BiH i tako dalje, a zapravo se događa sve veće institucionalno omalovažavanje koje otuđuje bh. Hrvate od njihove rodne države. Demografski i politički gledano, Hrvati imaju najmanje šanse za opstanak u BiH, no ekonomski faktori pružaju Hrvatima dovoljno snažnu protutežu u borbi za nacionalne interese.
Veliki koruptivni cirkus
Brojni cinični promatrači ustvrdit će kako nacionalno-politička retorika naših političara zapravo služi kao krinka za malverzacije i punjenje vlastitoga džepa. Iako zanemaruju naciju kao fenomen koji se ne da otjerati čak i u godini Gospodnjoj 2025., ti društveni kritičari točno dijagnosticiraju našu političku elitu. Brojne razotkrivene afere ukazuju na tu tužnu stvarnost.
Dok se u medijima plasira slika aktivne borbe za političku stabilnost i prosperitet države, obični ljudi žive u stvarnosti stranačkog kadroviranja u svim vidovima zapošljavanja i kakofoniji ekonomskih i državnih procesa. Dok bi se razvijenijim državama te koruptivne aktivnosti skrivale, kod nas su one uzete kao datost. Već podrazumijevamo da ne možemo ozbiljno shvaćati izjave naših političara, te se podrazumijeva da je svaki priziv eskalacije politički trik s određenim ciljem.
Svjesni smo karijernih uspona koji se temelje na poslušnosti, a ne sposobnosti i uopće nismo iznenađeni što se takvo što nalazimo u praktički svakom segmentu društva. Nije nam strano promatrati infrastrukturalne radove u našim sredinama tik pred izbore, te prestanak istih odmah nakon njih. I na kraju svega toga, nije nam neobična apatija prema svim ovim procesima.
Među nama je i dalje uvriježen onaj (usudio bih se reći osmanski) mentalitet u sklopu kojeg je država trajni neprijatelj koji iznova izrabljuje običnog čovjeka. Svako naše promišljanje o politici ide u tom smjeru, i odmah podrazumijevamo (nažalost, često opravdano) kako će osoba koja uđe u politiku postati dio iste koruptivne hobotnice, milom ili silom.
U društvu je također uvriježeno da dolazak na političku poziciju znači aktivno lobiranje za sebe ili za svoju stranu. Iako često kukamo protiv korupcije, mnogi od nas će iskorištavati benefite zadobivenog položaja s opravdanjem kako je to zapravo u redu ‘jer drugi to rade’. Jednostavno je čovjek naivan i glup ako ne postupi drukčije.
Ovakvo stanje nije tek plod rata i uspona ratnih profitera kako mnogi to karikirano doživljavaju. To je posljedica mentaliteta koji se desetljećima, pa vjerojatno čak i stoljećima njegovao; mentaliteta koji nije poznavao dobronamjeran politički poredak te nikada nije vidio kako izgleda politički život u kojem ne postoji isključivo punjenje vlastitog džepa.
Ukorijenjenost korumpiranih političkih struktura sa svih strana jasno otežava borbu za transparentnije i kvalitetnije političke procese, ali to svakako ne opravdava pasivnost. Dapače, stavlja nam na savjest da promotrimo društvene odnose u kojima živimo i razmislimo kako bi ih mogli promijeniti. Ovako nakrivo nasađeni odnosi dugoročno su neodrživi, i pitanje je samo vremena kada će srozati temelje ionako nestabilne države.
Politika nije problem – politike nema
Nacionalistički diskurs i koruptivna aktivnost bitne su značajke naše političke elite. Nju još obilježava njezina krajnja nemoć u realnom oblikovanju Bosne i Hercegovine. Daytonsko rješenje ne zadovoljava nijedan narod, ali zadovoljava SAD i međunarodnu zajednicu koja u toj situaciji vidi stalnu pozivnicu na intervenciju i utjecaj u regiji.
BiH je primarno država nastala po volji stranih sila, jer da je ostalo na trima narodima da se dogovore, tko zna bismo li uopće više vidjeli Bosnu i Hercegovinu. Čim netko od naroda pokušava izaći izvan svojih okvira, tu se pojavi Visoki predstavnik koji svojom izvanrednom moći poklopi svako njegovo nastojanje. Ako netko želi napraviti konkretne preinake trenutačnog državnog poretka, on mora tražiti podršku neke vanjske sile, a svaka sila nastoji oprezno pristupiti pitanju BiH. Zbog toga je BiH u stalnom pat-položaju, jer joj vanjske silnice ne dozvoljavaju nikakvo kretanje.
Iako te vanjske silnice bitno otežavaju bilo kakav oblik aktivnog i autonomnog političkog života, trenutačni set političara nije dorastao zadatku ispred njih. To je postava u krajnjoj liniji nesposobnih ili neadekvatnih pojedinaca koji ovise o naučenim šablonima i vanjskim impulsima. Diskurs naših političara može se svesti na privrženost rješavanju korupcije i uspostavi poretka kakav postoji u svim tzv. normalnim demokratskim zemljama svijeta.
Stalno se vrti floskula o tome kako je BiH u zaostatku, a svaka politička stranka pokušava sebe predstavit kao onaj faktor koji će državu izvući iz zaostalosti. Svatko teži pravoj demokraciji, ekonomskom razvoju te (ovisno o naciji) euroatlantskim integracijama. Temeljne institucionalne nefunkcionalnosti i infrastrukturalni promašaji iznova demantiraju svaku takvu izjavu.
Naši političari nemaju nikakvih jasnih načela po kojima djeluju. Oni su u najbolju ruku moćnici koji po napamet naučenim šablonima pokušavaju upravljati državom. Ne postoji ni znanje, a ni volja za autonomno promišljanje i rješavanje problema, i svako mišljenje preuzeto je od nekog drugog.
Čak se i svjetski fenomeni poput wokea i alt kulture infantiliziraju i balkaniziraju jer se u svom čistom obliku jednostavno ne mogu udomaćiti u BiH, što govori o našoj dubokoj učahurenosti.
Amorfnost kao bh. načelo
Nacionalna podijeljenost, tendencija korupciji, te generalna neadekvatnost i nesposobnost temeljne su odlike naše političke elite. To su temeljni razlozi zbog kojih ćemo se teško u skorije vrijeme izdići iznad provincijalnog mentaliteta po kojem trenutačno djelujemo.
Da smo u nestabilnijoj regiji, bili bismo odličan primjer onoga što u svijetu označavaju terminom ‘banana republika‘. Prepušteni samima sebi, teško da bismo dugo opstali kao cjelina. Vanjski utjecaji su ti koji (direktno ili indirektno) zbog njima znanih razloga drže Bosnu i Hercegovinu na okupu. Na toj zajamčenoj stabilnosti naša ustajala elita obitava i opstaje. Prave politike nema jer je praktički nemoguća.
Nerazriješenost odnosa vezivo je koje drži Bosnu i Hercegovinu te onaj faktor koji pokriva prljave poteze svih moćnika. To je kratkoročno vrlo efektivno oružje, ali dugoročno izvor još veće krize, a kako nas sadašnjost i bliska prošlost uče – ne postoji uopće volja da se s time pozabavi.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
