I dok se europski lideri tješe – i u to nastoje uvjeriti i svoje građane – pokrenutom ubrzanom militarizacijom svojih država, spoznaja kako Sjedinjene Države upravo na Europu prebacuju teret budućnosti Ukrajine, uključujući i odgovornost za eventualni neuspjeh (ali i za eskalaciju!) ne daje im razloga za spokoj i miran san.
Tim više što i najnoviji politički pritisci Washingtona i Donalda Trumpa osobno na Moskvu i Vladimira Putina da prihvate mir po njegovom prvotno zacrtanom prijedlogu o zaustavljanju sukoba ne daju rezultate, a u Rusiji ih više nitko i ne uzima za ozbiljno. Moskva je, naime, više puta jasno dala do znanja koji su to za nju nužni preduvjeti za postizanje mira i od toga ne odustaje. Daljnje zaoštravanje političke retorike, a da ne govorim o nekim novim praktičnim potezima proturuskog karaktera od strane Washingtona, samo može dovesti do konačnog Trumpovog ispadanja iz igre kao posrednika u mirovnim pregovorima što on nikako ne želi – svjestan ne samo svog osobnog neuspjeha ako bi do toga došlo s obzirom na svoja obećanja o brzom završetku rata još iz predizborne kampanje, već i opasnosti koje bi to imalo po mir ne samo na europskom kontinentu.
Sve to jača nervozu u Europi koja sada incidentne situacije na svojim rubnim područjima uz granicu s Rusijom i Bjelorusijom nastoji iskoristiti za primoravanje SAD-a da opet čvrsto stane uz nju u obrani „zapadne civilizacije i zapadnih vrijednosti od barbara s istoka“ – kako se to u navedenom voli govoriti. Međutim, teško da će tako nešto proći, jer Washington ima druge geopolitičke i sigurnosne prioritete – puno važnije od sudbine same Ukrajine iako nju sigurno ne želi prepustiti samovolji Moskve. Međutim, zbog Ukrajine sigurno ne želi ulaziti u otvoreni vojni sukob s Rusijom (vrijedi naravno i obratno – isto ne želi ni Moskva sa SAD-om) – i to je već svima jasno.
Time, tj. svojevrsnom pat pozicijom između Moskve i Washingtona koja će se prije ili kasnije morati riješiti po onoj “loši mir je bolji od dobrog rata”, stvarno bi se moglo dogoditi da ukrajinski sukob postane dugotrajan i da njegov težak teret u potpunosti padne na nejaka pleća Europe. Ona za tako nešto još ni izdaleka nije spremna – ni u vojnom ni u financijskom smislu (jer dugogodišnje financiranje ukrajinske obrane, državnog proračuna, kao i obnove zemlje je „rupa bez dna“ i trebale bi godine i godine bolnih odricanja da se te rupe popune.
Iskreno se nadam da će Europa uspjeti izići iz zamke koju joj je postavio Trump, ali u koju je zapravo već ušla i to isključivo zbog svoje strateške tuposti, kratkovidnosti – gotovo sljepila, još od prije desetak godina kada je pokrenula proces približavanja Ukrajine Europskoj uniji i inzistirala na njenom pravu za ulazak u NATO savez usprkos oštrom protivljenju Moskve i otvorenim upozorenjima do čega tako nešto (prije svega ovo posljednje) može dovesti. Više o tome sam pisao u današnjoj vojnopolitičkoj analizi pa ne namjeravam ponavljati.
Radije ću izdvojiti zanimljivi jučerašnji tekst američkog medija The Hill – vjerojatno najboljeg poznavatelja onoga što se događa u američkom Kongresu i njegovim kuloarima – potpisanog od strane autora Harlana Ullmana.Evo njegovih najzanimljivijih dijelova a zaključak o tekstu prepuštam vama.
Zoran Meter: Samo se idioti i geopolitički slijepci mogu veseliti Trumpovom pomaku po Ukrajini
Povijesna amnezija i paralele Ukrajine s Vijetnamom
Možda povijesna amnezija i nije tako loša stvar, usprkos upozorenju Georgea Santayane u djelu ” Život razuma ” iz 1905. Prema kojoj su oni koji se “ne sjećaju prošlosti osuđeni da ju ponavljaju”.
Jedan od razloga je taj što smo, čak i sa sjećanjima na prošlost, često osuđeni ponavljati njezine pogreške, pa čak i katastrofalne. Uostalom, što su SAD naučile iz svojih neuspjeha u Vijetnamu što nisu ponovile u Afganistanu i Iraku tri desetljeća kasnije?
Uz to, veze između rata u Ukrajini i Vijetnama pružaju intelektualni materijal za procjenu kako bi se ovaj sukob mogao razvijati i na kraju završiti. Zanimljivo je da se nakon podjele Francuske Indokine na Sjeverni i Južni Vijetnam 1954. godine, Ukrajina mogla smatrati predstavnikom bilo kojeg od njih.
Sjever je bio odlučan ujediniti Vijetnam. Dok se oporavljao od rata s Francuskom i započeo obnovu države pod komunističkim planom, njegov vođa, Ho Chi Minh, shvatio je da će to biti duga borba, koja bi mogla trajati desetljećima.
Ho je također shvatio da će osnova njegove strategije ujedinjenja biti iskorištavanje linija razdora na Jugu – prvo između bogatih, koji su vladali u svoju korist, i siromašnih i onih bez moći koji su patili; zatim između različitih religija, uključujući budizam, katoličanstvo i sekte Can Dai i Hoa Hao.
To je dovelo do osnivanja revolucionarnih kadrova na jugu, od kojih su neki imali interese koji su se razlikovali od interesa Hanoija. S vremenom su te skupine postupno povećavale kontrolu nad dijelovima juga, a vlada u Saigonu nije uspjela poništiti njihove uspjehe. Ostatak je povijest.
U strahu od pada domina u jugoistočnoj Aziji na takozvani kinesko-sovjetski komunistički monolit – što nije mogla biti pogrešnija pretpostavka – 1961. godine, nova Kennedyjeva administracija djelovala je. Obećavajući da će platiti bilo koju cijenu i snositi bilo kakav teret, SAD su skliznule u ono što će postati vijetnamska kaljuža.
No nakon što su rasporedili gotovo pola milijuna vojnika u Južni Vijetnam i bacili više tona bombi na Sjever, Kambodžu i Laos nego u cijelom Drugom svjetskom ratu, SAD se evakuirao 14 godina kasnije. Zatim, nakon što je Kongres ukinuo sva financiranja, bilo je samo pitanje vremena kada će Sjever u potpunosti preuzeti kontrolu nad Jugom. Fotografija posljednjeg američkog helikoptera Huey koji je polijetao iz američkog veleposlanstva u Saigonu oličila je ludost i glupost tog rata.
Kako bi se ovo moglo primijeniti na Ukrajinu? Zanimljivo je da se Ukrajina može smatrati ili Sjevernim ili Južnim Vijetnamom. Ako se gleda kroz prizmu Hanoja, paralela s Ženevskom konferencijom iz 1954. bila je raspad Sovjetskog Saveza i naknadni Budimpeštanski memorandum kojim je zajamčen ukrajinski suverenitet.
Ali dijelovi Ukrajine tada su bili pod ruskom kontrolom. Oko 20.000 ruskih vojnika i njihovih obitelji živjelo je na Krimu. A na istoku, u Donbasu i Luhansku , znatan broj stanovništva govorio je ruski i podržavao je rusku vlast.
U ovom slučaju, Sjever su podržavali Kina i Sovjetski Savez. Ukrajinu pomažu SAD, Europska unija i NATO.
A prošlog tjedna, predsjednik Trump je odlučio da Ukrajina može vratiti sve svoje izgubljene teritorije , kao što je Sjeverni Vijetnam pokušavao učiniti na Jugu, pod uvjetom da EU i NATO obave teški posao s novcem, resursima i oružjem.
Dok je Sjeverni Vijetnam napadao Jug svojim kadrovskim snagama koristeći gerilsku taktiku sve dok se konvencionalne snage nisu mogle mobilizirati, Ukrajina napada Rusiju napadima dronovima i raketama. Doista, način na koji je Ukrajina onesposobila rusku Crnomorsku flotu dronovima mogao bi biti sličan gerilskom ratu na moru.
Ako se Ukrajina promatra u svjetlu Južnog Vijetnama, postoje značajne zajedničke točke, ali i više razlika. Kao što je Jug napadnut od strane Sjevera, tako je i Ukrajinu napala Rusija. Umjesto korištenja gerilskih snaga, rat se vodi u žestokim bitkama. Za razliku od Južnog Vijetnama, Ukrajina ima vrlo kompetentnu i predanu vojsku i nije podijeljena slomljenom ili nepopularnom vladom.
Zoran Meter: U povijesti nije bilo veće, gluplje i kratkovidnije strateške greške od ove europske
Veza i mogući razlog za ukrajinski poraz ne mora nužno biti veličina i težina Rusije. Južni Vijetnam bio je osuđen na propast tek kada je Kongres ukinuo pomoć. Budući da je Trump teret podrške prebacio na Europu, i to bi se moglo pokazati krhkim i dovesti do nesretnog ishoda.
Druga razlika je velika. “Gubitak” Juga u Vijetnamu nije imao geostrateške posljedice. Neuspjeh u Ukrajini hoće.
