Četvrta sezona Razgovora s razlogom HRT-a otvorena je pitanjem koje nam ljeto nameće svake godine – kakve je posljedice turizam ostavio u našim gradovima i u našem prostoru? Odgovore je ponudio bivši rektor splitskog sveučilišta, povjesničar umjetnosti, arheolog, prof. dr. sc. Ivo Babić.
Nešto najautentičnije, najizvornije što Dalmacija ima – to su gradovi, kaže prof. dr. sc. Ivo Babić. Izrasli su iz lokalnih prilika, geografije, geologije i povijesnih okolnosti. Neponovljivi su i jedinstveni. Nije samo riječ o vizualnom nego i civilizacijskom aspektu.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
„Gradovi su nas civilizirali, sve nas koji su se spustili s brda. Nas su učinili građanima. Dakle, ti gradovi su bili ishodište civilizacije, velike retorte civilizacije. To je njihova uloga. A danas oni izumiru u onom najvrednijem, a to je žiteljstvo.“
Grad nisu zidine nego ljudi. No naš moral i naša praksa ostaje na fasadama. Zaboravljamo ljude i kako je tim ljudima živjeti u starim gradskim jezgrama, kaže prof. Babić. Konzervatori i projektanti nameću ljudima skupe obnove umjesto da im pomažu.
„Njihova pamet zaostaje na fasadama. Nije samo bitan romanički prozor, gotika nego ljudi koji su unutra. Kuća bez ljudi propada u par godina. Netko mora otvoriti te škure, netko mora živjeti. Grad je živo biće.“
Dominacija „Zimmer frei“ ideologije
Velika je greška, smatra prof. Babić, što smo zaigrali samo na jednu kartu – turizam. Naš turistički proizvod su sunce i more. Dominantna je „Zimmer frei“ ideologija.
„Prije su vam iznajmljivali bračne sobe, a sad iznajmljuju apartmane. To je jedna magijska riječ… Umjesto industrije koja je uglavnom opljačkana i uništena, imamo industriju zabave. To je izraz oficijelni.“
Profesor Babić smatra da različitim priredbama i manifestacijama za turiste „pravimo budale od sebe“. Ljudi su postali opsjednuti turizmom. Možda i s razlogom, ističe on, jer se u nas jedino u turizmu može dobro zaraditi.
„Nužna je raznolikost u ekonomiji. Kaže se pučki – ne možeš igrati na jednu kartu ili sve u jednu torbu. Ne možemo se osloniti samo na turizam. Kod nas je, ako se ne varam… negdje 18 % BDP-a je turizam… Jedan naš dužnosnik iz Splita, jedan od gradonačelnika je rekao da Split mora biti kao Ibiza, a to je primjer promašenog masovnog turizma.“
Razlika između grada i sela
Ima različitih tumačenja što je to grad. Profesor Babić kaže da je njemu najbliža misao Maxa Webera koji je govorio da se grad razlikuje od sela jer je artikulirana socijalna struktura gdje žive razni sektori. Selo je, pak, homogeno.
„Primjerice Korčula je minijaturna, ona je jako artikulirana, ona je grad. Jedno naselje u Slavoniji ipak nije grad jer su kuće sve jednake, a ovdje postoji hijerarhija… Jedan grad koji ima katedralu, to je nešto… Grad bez suda nije grad.“
Prof. Babić osobito se bavio analizom prostora između Trogira i Splita. Kaže kako tu počiva naša hrvatska povijest. Bio je to, smatra, najljepši dio Dalmacije.
„U ovom prelijepom prostoru bila je metropola cijele rimske Dalmacije… Salona. Tu blizu je nastala Dioklecijanova palača, a tu su i hrvatski, slavenski živalj uz ruševine Salone sagradili svoje prve centre. Ne volim te jake riječi, ali ovdje je hrvatski narod zaista dobio svoju domovnicu.“
„Ne volimo svoje gradove“
Međutim, taj se prostor uništava od početka 19. stoljeća. Tu se razvija prva industrija, buja divlja izgradnja. Urbanisti čak govore o naselju od Rogoznice do Omiša.
„Uništavamo sistematski. Zašto uništavamo? Prvo smo takva populacija… Nismo imali građanstvo, imali smo revolucije, kontrarevolucije. Hrvatska povijest vam je kao nastavci za aorist – h, ništa, ništa. Počne, pa se prekine. Bili smo ovdje narodna tromeđa, željeli smo prevariti sve vlasti, svima se izvrdati…“
Zanimljivo je što prof. Babić smatra da mi svoje gradove ne volimo.
„Postoji jedna mržnja prema gradovima svojstvena naročito pastirima. Jer pastiri ne mogu održati svoj život bez malo krađe, možda nešto ukrasti. Svi su pastiri isti. Dakle ima i toga. To je možda pretjerano. Onda ima u gradovima i klasne mržnje jer smo prepoznavali da su gradovi središta u kojima žive klasni neprijatelji, bogataši. Živjeli su lihvari… Onda je bio krivo shvaćeni marksizam protiv te buržoazije koju nismo ni imali… Onda u gradovima, treba reći istinu, nije lako. Tu je tijesno, nema sunca…“
Polja nestaju, obala se betonira
Više nema osjećaja za regiju, za osebujnosti pojedinog kraja, za pojedini pejzaž.
„Iz dana u dan sam svjedok kako je tih polja sve manje i manje, kako je obala sve više betonirana. Ulaz u Trogir vam je betoniran, ovaj zapadni. Nasuli su preko 50 metara i sva obala e betonirana… Nestao je ‘ljubavni kompleksni odnos kopna i mora’. Nema više račića, škampi, algi. Događa se katastrofa na toj obali.“
Privatizacijom smo podijelili našu obalu, kaže prof. Babić. Pojavljuju se privatne obale, privatne uvale.
„Patim bolno kako više nema dragih lastavica u gradu. Vrabaca je sve manje i manje. A kad nestanu životinje, naši rođaci, mi smo na redu.“
Komercijalizacija i pohlepa
Događa se komercijalizacija svijeta. Sve postaje roba. Sve se može unovčiti. Prodaju se djedovine za velike cifre.
„Generacija sam koja pamti kako je zelena bila moja dolina. Pamtim u Kaštelima žuborenje potoka, pamtim tišinu i pijetle. A sad ovim novim gazdama smetaju pijetli, smetaju im svinje, a odgojili su se među svinjcima.“
Uhvatila nas je jedna žurba, pohlepa, kaže prof. Babić.
„Možda je riječ o kompenzaciji stoljetne gladi. Možda smo predugo bili gladni, pa sada moramo sve steći.“
Moja reakcija na članak je…
