Ulaze Hrvat, Srbin i Bosanac… Ono što je kod nas uvod u predvidljivi vic dana, u Erevanu bi lako mogao biti – početak dominacije Noaha. Marin Jakoliš (28) u prijestolnici Armenije slobodno vrijeme, ako već ne sa zaručnicom, najčešće provodi u geografski mu najbližem društvu. Sunarodnjak Alen Grgić, stoper Nermin Zolotić (BiH) i sjajni armensko-srpski vratar Ognjen Čančarević uvijek su spremni na kavu ili ručak, a Jakoliša su, reći će nam, prihvatili kao brata.
– Oko čega god mi je trebala pomoć, oni su bili prvi. Šetnje, restorani, kave… Tako se provodi vrijeme u Erevanu kad nema treninga. Nije to grad za pretjerano ludovanje, no sasvim je OK, a Armenci su narod koji je voljan pomoći oko bilo čega. Koristimo se engleskim, uspijemo pohvatati i ruski, a ako ne ide ni tako, snalazimo se rukama i nogama. Našoj balkanskoj grupici je lijepo, pridružio nam se i Nardin Mulahusejnović iz Zrinjskog. Kad si vani, sreća je imati nekoga svoga – govori nam Jakoliš, no obiteljska atmosfera na travnjaku se brzo pretvara u “ratničku” što bi, ispune li se svi planovi Noaha, u četvrtak (18.45) mogla osjetiti Rijeka na otvaranju Konferencijske lige.
– Tehničke i taktičke zamisli malo se mijenjaju, ali stil je uvijek isti. Noah pod vodstvom Sandra Perkovića igra dominantan i atraktivan nogomet, nastojeći uvijek napadati. Posljednje utakmice rješavali smo u nadoknadi, no tko je gledao, mogao je vidjeti da ćemo kad-tad zabiti. Svaki naš protivnik primoran je braniti se u svojih 20-30 metara. Imamo dosta igrača koji znaju napraviti razliku, Sandro je sve to upakirao i izgledamo kao odlična momčad. Nije slučajno da Noah drugu godinu u nizu igra Europu, da smo zabili tri gola Ferencvarošu i četiri Olimpiji u Ljubljani.
Rijeku će, dakle, dočekati puni samopouzdanja, a pritom će momčad s Kvarnera imati čast svjedočiti raritetu armenskog nogometa.
– Na naše utakmice dolazi nekoliko stotina, maksimalno 500 navijača, no po informacijama koje smo dobili, sada je prodano više od 11 tisuća ulaznica! To je puno više nego što smo očekivali, a ako je točno, zaista govorimo o nečemu rijetko viđenom u Noahu i Erevanu.
Kako to da tribine armenskog prvaka nisu uvijek pune?
– Mi smo vjerojatno najposjećeniji klub u Erevanu, ali armenski doživljaj nogometa nije na razini Hrvatske. Zato mi je bilo drago kad smo izvukli Rijeku, samo što sam se nadao da će to biti gostovanje u Hrvatskoj, pa da moji suigrači vide kako ljudi kod nas strastveno prate nogomet.
Kaže, svaka njihova utakmica u KL bit će “na nož”, pa je tako i s prvakom Hrvatske.
– Iznenadilo me kako je Rijeka startala sezonu. S druge strane, ne bih trebao biti toliko iznenađen ako znamo da su tijekom prošle utrke izgubili važne igrače. Mi Balkanci znamo što je Rijeka, i znamo da stanje na tablici SHNL-a nije realno, te da se radi o dvostrukim prvacima koji su kiksali manje od Dinama i Hajduka, protiv kojih su znali dominirati. Rijeka je uvijek opasna, ima igrače koji te u svakom trenu mogu proći i napraviti pomutnju. Sa svim suparnicima moglo bi biti li-la, ali sigurno će svaka utakmica biti dobra.
Pomutnju s lijevog krila zna napraviti i Jakoliš. Za Noah igra prvu sezonu, stigavši iz australskog Macarthura, u istoj zemlji ranije je igrao za Melbourne u vidu posudbi (još i u ciparsku AEK Larancu) iz Angersa. Nakon prvih utakmica bez učinka, u posljednje tri Jakoliš broji tri asistencije i pogodak, ranije je zabio i ljubljanskoj Olimpiji.
– Razlog pozitivne promjene krije se u prilagodbi, i tu zasluge ima i trener Perković. Nije vršio presing na mene, nije me požurivao i uvijek je imao razumijevanja. Naime, nepuna dva mjeseca prije Noaha takoreći nisam ni igrao nogomet. Krajem svibnja otišao sam iz Australije, mjesec i pol dana bio sam u Hrvatskoj i totalno se isključio iz nogometa, očekujući da ću nastaviti s igrama u Australiji jer sam tamo imao odličnu sezonu, bio zdrav i uživao. Tamo je vrlo lagodno biti nogometaš, vesele se ako nešto napraviš dobro, a ako ne, nema veze.
U jednom intervjuu u Australiji kazao je da bi volio zaigrati za njihovu reprezentaciju, pitamo ga zašto se to nije odigralo.
– Izbornik je tada bio Toni Popovic, australski Hrvat ili obrnuto, kako hoćete. Bile su kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, rekao je da me prati mjesecima te da bi me volio imati. Napravili smo što smo mogli, ali nisam mogao ispuniti prava. Naime, Fifa ima pravilo da ti roditelji ili baka i djed moraju biti rođeni u Australiji. Baka je 25 godina živjela tamo, dida 50, otac se preselio s tri mjeseca starosti, ali nitko nije rođen tamo. Druga opcija je da igraš nogomet u Australiji pet godina, a meni su nedostajale još tri.
Zato što se u priču upleo Noah.
– Presudila je vizija kluba, koji si je zacrtao Europu, te u meni vidio prevagu za iskorak. Pričao sam sa Sandrom i Zolotićem, s kojim sam tijekom karijere u Belgiji bio najbolji prijatelj. Uvjerili su me da se radi o visokom nivou i rekao sam si “zašto ne probati?” Dakle, trebalo je vremena da se iz Australije vratim u pravu priču i dokažem novom klubu, klik se dogodio nakon pogotka Olimpiji i tada sam shvatio da opet igram isključivo za pobjede. Nisam zaboravio igrati nogomet.
Uvjerio se da mu kontakti nisu lagali.
– Ugodno sam se iznenadio, Noah je razina kakvu sam osjetio i u Angersu. Imaš sve što ti je potrebno, brinu o tebi, vode te na treninge, osiguravaju doručak i ručak… Za dva mjeseca dobit ćemo kamp kakav, mislim, ne postoji ni u Hrvatskoj. Bit će na tri ili četiri kata, tereni kao tepisi, teretane, bazeni, sobe za igrače te restoran i kafić na samom vrhu. Iznenadilo me koliko predsjednik ulaže u klub, a nedavno su dobili i dozvolu za gradnju stadiona, koji će biti dovršen za tko zna koliko godina.
Jakoliš je u Angers stigao iz Hajduka u zimu 2022., gdje se nije nametnuo unatoč izvrsnim izvedbama na posudbi u Šibeniku. Vrijeme u Francuskoj baš i ne pamti po dobrom.
– Izabrao sam ih jer mi je uvijek bio san nastupiti u ‘ligi petice‘, a znam pričati francuski. Prvih pola sezone bilo je O.K., ulazio bih i igrao. Zašto se nisam nametnuo? Mogu kriviti samoga sebe, a neki su možda očekivali i da ću biti drukčiji. Trener je imao zamisli u koje se nisam uklapao, u jednom momentu ja sam u svlačionici bio krivac za sve, što mi je bilo nepojmljivo. Pa su me stavili u drugu momčad i onda ispali iz Ligue 1. Opet sam ja bio krivac, a odigrao sam nula utakmica! To je bilo teško razdoblje, tih 4-5 mjeseci u drugoj ekipi, još si u Francuskoj sam i bez obitelji. Pitao sam se – što mi to treba u životu? Odradio sam zatim vrhunske pripreme i rekao si “Marine, svaka čast, to je to!”. A oni mi kažu da moram u Australiju.
U široj slici, žala više nema, štoviše…
– Hvala Bogu da se odvilo tako, jer inače ne bi bilo ni ovakve sadašnjice. Neke odluke su me oštetile, neke se ispostavile dobrima. Na kraju sam zahvalan na svakom trenutku, jer i dobri i loši su od mene izgradili igrača i čovjeka – zaključuje Marin Jakoliš.
