Objavljujemo nastavak zanimljive analize dr. sc. Jadranke Polović, čiji prvi dio možete pogledati ovdje ili na poveznici pri dnu teksta.
Masovna ubojstva su vrlo česta u visokorazvijenim zemljama zapada, osobito Sjedinjenim Državama. Dva ubojita napada s velikim brojem žrtava koja su u samo dva dana početkom svibnja 2023. godine potresla Srbiju, kao i niz masovnih ubojstava koja su se posljednjih trideset godina dogodila u Hrvatskoj (posljednje u Daruvaru).
Masovna ubojstva su intenzivni predmet proučavanja od kraja devedesetih godina 20. stoljeća kada je počelo razdoblje suvremenih visoko ubojitih napada. Iako su masovne pucnjave znatno rjeđe u Europi nego u Sjedinjenim Državama, fenomen masovnog ubijanja ljudi u javnom prostoru dio je kulturnih utjecaja koji se putom društvenih mreža i medija ubrzano širi iz Sjedinjenih Država prema Europi, a u kojoj se rizik od masovnih pucnjava povećava.
Nedavno oružano nasilje u Daruvaru podsjetilo nas je da su masovne pucnjave nedovoljno istražen fenomen usprkos čimbenicima rizika koji se posljednjih godina multipliciraju. S ciljem upozoravanja javnosti na ovaj sigurnosni izazov, u ovom se članku izlaže problematika masovnih ubojstava u SAD-u koja predstavljaju iznimnu prijetnju javnoj sigurnosti i društvu, podjednako i ozbiljan javnozdravstveni problem koji je posljedica kulture posjedovanja oružja, odbijanja institucija da strožim zakonodavstvom onemoguće njegovu laku dostupnost kao i popularizacije agresije i oružanog nasilja od strane medija.
Podijeljena američka javnost
Pravo na posjedovanje oružja snažno je podijelilo američku javnost, a pitanje kontrole dugi niz godina politički razdvaja demokrate i republikance. S manje od 5 posto svjetske populacije, Sjedinjene su Države, 2018. godine, imale 46 posto ukupnih svjetskih zaliha oružja u privatnom vlasništvu. Predvode po broju vatrenog oružja po glavi stanovnika, a među razvijenim državama imaju najveću stopu ubojstava. Učestale masovne pucnjave i ubojstva u javnim prostorima koja postaju gotovo svakodnevnica, nesumnjivo su posljedica upornog odbijanja američkih zakonodavnih institucija da strožim zakonima o posjedovanju i upotrebi oružja zaštite vlastite građane. U Sjedinjenim Državama kontrola oružja je vrlo kontroverzna tema koja otvara raspravu o stanju javne sigurnosti, o ovlastima saveznih država i vlade, ali i o vrlo osjetljivom pitanju individualnih prava i sloboda.
Iako veliki broj pobornika kontrole oružja traži stroža ograničenja prodaje i prometa vatrenim oružjem kako bi se smanjila visoka učestalost nasilja i smrtnih slučajeva, protivnici se pozivaju na tradiciju individualnih prava i sloboda i zagovaraju ustavno pravo na posjedovanje vatrenog oružja. Naime, prema važećim zakonima, od kojih se osobito izdvaja Drugi amandman američkog Ustava, građanima se jamči pravo na posjedovanje oružja zbog čega je ono lako dostupno, uglavnom bez značajnije sigurnosne, a kamoli zdravstvene provjere. Drugi amandman Ustava SAD-a dio je Povelje o pravima (Bill of Rights) ratificirane 1791., a inspiriran je britanskom političkom, pravnom i filozofskom tradicijom kojom je zajamčeno pravo građana na pobunu protiv tiranske vlasti. U povijesnim okolnostima nastanka SAD-a, ovaj amandman imao je za cilj ograničiti ovlasti federalne vlade i savezne vojske formiranjem tzv. narodnih milicija, a u tom kontekstu posjedovanje oružjaje praksa duboko ukorijenjena u američkom društvu i načinu života te je neizostavni dio američkog nacionalnog identiteta.
Pravo na posjedovanje oružja sadržano u Ustavu SAD-a kao i propisi o oružju danas aktualiziraju brojne rasprave o Drugom amandmanu i načinu kako ga interpretirati. Zagovornici prava na posjedovanje i nošenja oružja smatraju da je oružje namijenjeno samoobrani, dok većina Amerikanaca zahtijeva bolju kontrolu, osobito podržavaju federalnu zabranu automatskog oružja koje se često koristi u masovnim pucnjavama.
Moćni lobisti
Tijekom 20. stoljeća usvojeno je nekoliko zakona koji su oblikovali Drugi amandman, a jedan od najvažnijih je Savezni Zakon o kontroli oružja (GCA – Gan Control Act) iz 1968., usvojen nakon ubojstva dr. Martina Luthera Kinga Jr. i senatora Roberta F. Kennedyja. Zakon je ukinuo, u Europi nezamislivu, prodaju vatrenog oružja i streljiva putem pošte i zabranio posjedovanje oružja osobama koje su na saveznoj ili državnoj razini osuđivane na kazne zatvora iznad godinu dana, ovisnicima i osobama s mentalnim bolestima te svima koji su nečasno otpušteni iz američkih oružanih snaga. Istovremeno je povećana dob za posjedovanje oružja na 21 godinu.
Međutim, moćne lobističke skupine proizvođača i trgovaca oružjem, osobito NRA (National Rifle Association), udruženje koje je danas integralni dio industrije oružja, već od 1980-tih vrše snažan utjecaj na američke institucije, time na zakonodavstvo i kreatore politika. Predsjednik Ronald Reagan, osobno član NRA, potpisao je 1986. godine Zakon o zaštiti vlasnika vatrenog oružja (FOPA – The Firearm Owners Protection Act), ukidajući pri tom savezni registar vlasnika oružja. Uspon NRA od tada je nezaustavljiv, danas broji preko četiri milijuna članova, mnogi od njih su ugledne osobe iz poslovnog svijeta, visoke politike i show biznisa.
Tijekom osam godina predsjedničkog mandata Baracka Obame dogodila su se brojna masovna ubojstva, uključujući pogibiju 27 djece i učitelja u osnovnoj školi Sandy Hook, 2012. te 49 ljudi u noćnom klubu na Floridi, 2016. Neaktivnost Kongresa navela je Obamu da potpiše 23 izvršne uredbe koje su proširile provjere za posjedovanje vatrenog oružja. Ipak, Obamane samo da nije uspio nametnuti savezni Zakon o oružju, nego je tijekom njegovog predsjedničkog mandata prodaja oružja dosegla rekordne razine.
Obamine uredbe uskoro je poništila administracija Donalda Trumpa, a predsjednik se u ožujku 2017.g. javno pohvalio članstvom u NRA koja mu je donirala više od 30 milijuna dolara za predsjedničku kampanju što je povećalo njen utjecaj na Bijelu kuću i predsjednika. Pored NRA-e, u Sjedinjenim su Državama utjecajne i druge lobističke skupine – Safary Club International, Gun Owners of America, National Association of America. Sve troše ogromna sredstva na lobiranje budući da je američki biznis s oružjem vrlo profitabilan.
Nove žrtve
Već tijekom prve godine mandata Donalda Trumpa, u masovnim je pucnjavama ubijeno 112 osoba. Popis uključuje i najsmrtonosniji napad u zemlji – u Las Vegasu, u listopadu 2017.g. kada je ubijeno 58 ljudi i više od 800 ozlijeđeno, pucnjavu u crkvi, u Sutherland Springs, u Texasu, tijekom koje je ubijeno 27 ljudi i 20 ranjeno te krvavi masakr u srednjoj školi u Parklandu na Floridi, kada je 19-godišnji Nikolas Cruz, bivši učenik te škole, ubio 14 učenika i troje nastavnika. Sve to ukazalo je na razmjere problema sigurnosti građana u američkom društvu koji je posljedica upornog odbijanja američkih zakonodavnih institucija da zaoštravanjem zakona o kontroli oružja zaštite svoje građane.
Međutim, unatoč zahtjevima javnosti, američka visoka politika otvoreno je stala na stranu moćnih lobija koji je financiraju. Predsjednik Trump se tako našao u procjepu između zahtijeva za zaštitom drugog amandmana, ali i civilizacijske obveze svake demokratske vlade, pa i američke, da se suprotstavi nasilju i kriminalu. Trump je načelno podržao određene manje izmjene zakonske regulative o oružju, poput kontrole kupaca, osobito onih s mentalnim poremećajima, međutim, ostao je zapamćen po svom prijedlogu naoružavanja učitelja i školskog osoblja u američkim školama. Sinkronizirani pritisak, odnosno potpora takvoj ideji, stigla je i od strane NRA, ali i drugih utjecajnih lobističkih grupa.
Predsjednik Biden je 2022. potpisao Zakon o ograničavanju pristupa oružju, što je prva značajna reforma zakonodavstva o vatrenom oružju u gotovo 30 godina. Zakon, koji uživa dvostranačku potporu po prvi je put donio neke važne mjere poput provjere kupaca vatrenog oružja koje uključuju pristup informacijama o prekršajima koje supočinili kao maloljetnici. Riječ je oodredbama koje omogućuju policiji, članovima obitelji, bliskim osobama ili liječnicima da podnesu zahtjev sudu za oduzimanjem vatrenog oružja osobama za koje se smatra da su opasne za sebe ili za druge, ali samo do godinu dana. Naime, istraživanja su ukazala na činjenicu da se povijest obiteljskog nasilja, seksualnih prijestupa kao i zlostavljanja životinja, prisutna suicidalnost i izrazito depresivno ponašanje mogu smatrati svojevrsnim znakovima upozorenja koji bi se trebali ugraditi u ERPO. Od 2010. bilježi se porast postotka masovnih javnih pucnjava za koje se pretpostavlja da su povezane s ekstremnim ideologijama uključujući politička, vjerska ili rasistička uvjerenja.
Oružano nasilje: najkontroverznije pitanje suvremenog SAD-a. Masovna ubojstva češća nego igdje u svijetu
Medijski senzacionalizam
Pored zakonskih rješenja, sve više je u fokusu i medijsko izvješćivanje. Masovna pucnjava kao složen i destruktivan čin zbog senzacionalističkog izvješćivanja ima efekt „zaraze“ (contagion), zbog čega je u američkom društvu sve prisutniji znanstveni konsenzus prema kojem su mediji u velikoj mjeri odgovorni za etabliranje modela visoko ubojitih napada koji se oponašaju. Stoga se predlaže promjena načina izvještavanja. Naime, općenito postoji opsežna medijska pokrivenost ovakvih incidenata. Slike ubojica, njihova životna priča te pojedinosti događaja, često se danima perpetuiraju u medijskim izvještajima što povećava vjerojatnost imitacije, odnosno inspirira nove masovne napade. Kampanja “Nemoj ih imenovati” (Don’t Name Them), pokrenuta još 2016. predložila je nova pravila – minimiziranje osobnih podataka o pojedincima uključenim u masovne pucnjave kao i ograničavanje elaboriranja njihovih motiva, odbijanje emitiranja izjava ili videa strijelaca, općenito napuštanje senzacionalističkog izvještavanja. Važno je da mediji predstave samo činjenice o masovnoj pucnjavi te ne pokušavaju proizvesti dramatične digitalne rekonstrukcije događaja. Nadalje, predlaže se smanjenje ukupne medijske pokrivenosti, osobito odustajanje od koncepta “izvanrednih vijesti” (breaking news). Umjesto toga, gole činjenice o događaju treba prenijeti na izravan ili čak dosadan način kako bi se umanjio interes za događaj.
Zanimljivo, dva su glavna uzroka pucnjave u školama: zlostavljanje (87%), kao i nepridržavanje uzimanja propisane terapije, ali i nuspojava psihijatrijskih lijekova (12%). Većina školskih ubojica dokazano su žrtve teškog i dugotrajnog zlostavljanja i vršnjačkog nasilja zbog čega su doživjeli osjećaj poniženja, što je rezultiralo mislima o samoubojstvu ili osveti. Prepoznavanje rizičnih učenika / studenata te dostupnost pregleda i liječenja moguće bi spriječila eksternalizaciju njihovih negativnih emocija u brutalnim, često visoko ubojitim napadima.
U tom kontekstu indikativan je slučaj Nikolasa Cruza glavnog aktera masakra u Parklandu, 2018. godine. Mladića s dijagnosticiranom depresijom, autizmom i ADHD-om, nastavnici, kao i školski dužnosnici, prijavljivali su od 2012. do 2017. barem 41 put, bilo zbog fizičkog nasilja ili verbalnih uvreda. FBI je također bio upozoren na mogućnost masovnog ubojstva koje je najavio i na YouTubeu, međutim, nitko nije reagirao. Depresivnog maloljetnika koji je ostao bez obitelji, unatoč svemu, nitko od liječnika i psihologa koje je posjećivao, nije smatrao potrebnim hospitalizirati.
Masovne pucnjave u Sjedinjenim Državama višestruko su složen fenomen s različitim uzrocima i posljedicama. Najneposrednija i svakako najtragičnija posljedica masovnih pucnjava je gubitak nevinih života te emocionalna trauma kroz koju prolaze preživjeli i njihove obitelji. Masovne pucnjave su tragični, traumatični i šokantni događaji, stoga incidenti masovnog nasilja vatrenim oružjem u Sjedinjenim Državama izazivaju veliku pozornost ne samo američke već i međunarodne javnosti.
Iako se Sjedinjene Države suočavaju s rekordnim stopama oružanog nasilja, država ipak nije uspjela usvojiti javne politike kojima bi se uspostavila djelotvorna kontrola nabave i posjedovanja oružja prvenstveno zbog snažnog utjecaja lobija proizvođača i trgovaca oružjem. Masovne pucnjave predstavljaju ozbiljan sigurnosni izazov, osobito s obzirom na činjenicu da u posljednja dva desetljećagotova sva najsmrtonosnija masovna ubojstva u Sjedinjenim Državama imaju jedno zajedničko obilježje – korištenje jurišnog ili vatrenog oružja opremljenog spremnikom velikog kapaciteta.
Kuda ide ovaj svijet? Sramotno glasanje u Europskom parlamentu koje je izazvalo šok
Iz europske perspektive, kultura oružja, odnosno američka praksa lake dostupnosti vatrenog oružja je vrlo kontraverzna tema, ali podjednako i nesposobnost američkog političkog sustava da usvoji konkretne strategije i javne politike koje bi mogle značajno smanjiti prevalenciju i destruktivnost ovih događaja. Stoga, ni demokrati kao ni republikanci ne bi trebali zanemariti problematiku eskalacije političkog nasilja, te općenito kriminala koja je goruća i koju treba žurno riješiti.
