Svečano je večeras u Kneževom dvoru. Najčitanije i najuglednije novine u ovom dijelu svijeta, bilo tiskane ili internetske koje su nešto mlađe, vaš i naš Dubrovački vjesnik obilježio je 75. obljetnicu postojanja. Recitalom Himne slobode događaj je otvorio Maro Martinović, poznati dubrovački glumac.
– Dobro došli na proslavu 75. rođendana Dubrovačkog vjesnika, novina s kojima i uz koje smo, vjerujem, svi ovdje odrastali, novina koje su uz nas bile u lijepim, ali i u grubim vremenima. Pratile su nas kroz sve bure i bonace, a ako smo koju od njih s godinama i zaboravili, eno je zapisane na stranicama Dubrovačkog – rekla je u pozdravnom govoru moderatorica Nike Nađ.
– Možda su te stranice danas i požutjele, ali imaju vrijednost trajanja. Ono što je tamo zapisano, ostaje nam zauvijek i ne može se izbrisati jednim klikom. One su spremljene u arhive, na police, u ladice i u srca ljudi. Danas ovdje nismo samo da bismo obilježili vrijeme koje je prošlo, nego da proslavimo i sadašnjost – činjenicu da su novine žive, žive… jer im portal donosi brzinu, a tiskano izdanje daje dubinu. Ova obljetnica nije samo jubilej jednih novina. Ona je podsjetnik da svi mi ovdje postojimo dok imamo svoj glas, Dubrovački vjesnik – rekla je Nike Nađ i najavila dodjelu dviju nagrada – novinarske nagrade ‘Antun Masle‘ te nagrade ‘Minčeta‘ zaslužnim sugrađanima ili institucijama.
Dvije obale iste rijeke
Glavni urednik Dubrovačkog vjesnika Jadran Kapor pozdravio je nazočne biranim riječima:
– Generacije mojih kolegica i kolega večeras bi bile ponosne kad bi vidjele tko se sve i u kojem broju okupio na 75. rođendanu Dubrovačkog vjesnika. Spomenut ću samo troje velebnih, Rudimira Rottera, Luka Paljetka i Antuna Maslu – rekao je Kapor i pozdravio uzvanike, ali i čitatelje i sugrađane.
– Zar nije posebna čast i simbolika da proslavimo rođendan ovdje, gdje su se pisale najslavnije stranice njegove povijesti. U ovih 75 godina prešli smo put od olovnog sloga do klika na ekranu, od papira do pixela, no, smisao je bio uvijek isti – biti tu, biti vjeran ljudima i bilježiti ono što Dubrovnik živi. Papir i portal samo su dvije obale iste rijeke – a između njih teče priča o našim životima – naglasio je Kapor.
– Bili smo svjedok vremena, svjedok društvenih promjena i života na ovoj hridi. Znamo da ste se nekad na nas ljutili, znamo da smo ponegdje i pogriješili, ma nikad iz zle namjere. Biti novinar u Dubrovniku posebna je umjetnost ovoga zanata. To znači pisati o ljudima koje sutra srećeš na Stradunu. To znači da te za rukav povlače jednako zbog rupe na cesti koliko i zbog Putina ili Trumpa. Htjeli bi da pišeš o svjetskim stvarima, a zapravo ih zanima i ono što im je važno je ono što se događa u njihovoj ulici. To znači balansirati između ljubavi prema Gradu i potrebe da mu ‘u brk‘ kažeš sve što ga ide. Naši novinari to, evo, rade već 75 godina i kroz to vrijeme samo je jedna stvar ostala vječna – naša potreba da budemo uz vas, pišemo o vama i za vas – naglasio je.
– Kad je počeo rat, a Grad bio opkoljen, Dubrovački vjesnik bio je puno više od novine, više od izvora informacija u mračnim skloništima i domovima bez vode i struje. Bio je poveznica, izvor snage i nade. A kad nam je ponestalo papira, sve su dubrovačke tvrtke i institucije, sve do jedne, pretražile svoje ladice i skladišta i poslale nam koliko imaju. Ljubav koju ste nam tada pokazali obvezuje nas i danas. Rekao sam već, tehnologije se mijenjaju, donose nove izazove, ali i nove mogućnosti i prilike u kojima želimo samo jedno – vjernima sebi, svome Gradu i Županiji, vjerni našem jeziku i identitetu – rekao je glavni urednik Jadran Kapor.
Zajedničke bonace i nevere
Okupljenima se obratio i Vinko Ursić Glavanović, direktor Dubrovačkog vjesnika:
– Zahvaljujem što ste večeras ovdje s nama. Sedamdeset i peti rođendan našega tjednika – obljetnica je vrijedna divljenja i poštovanja. Samo rijetkima uspjelo je opstati i trajati ovako dugo, s ovakvom čitanosti, utjecajem i rezultatima koji Dubrovačkom osiguravaju poziciju jednog od najuspješnijih tjednih izdanja u sveukupnoj povijesti hrvatskog novinarstva. Stoga hvala generacijama novinara i urednika, fotoreportera, grafičara i svih drugih koji su utkali svoj doprinos u bogatu povijest našega tjednika – naglasio je.
– Nakon godina suradnje od prije dva desetljeća Dubrovački vjesnik djeluje u izdavačkoj obitelji Slobodne Dalmacije, odnosno Hanza medije. Svjesni njegove kvalitete i bogate tradicije, poštujući Grad u kojem je nastao, sve to vrijeme sa izuzetnim respektom i pažnjom radili smo kako bi bio što uspješniji.
– ‘Dubrovački vjesnik‘ rođen je vremenu koje je po svemu bilo drukčije od ovog današnjeg. Vijesti su se tada uglavnom prenosile na papiru jer je jedino on dopirao u svaku kuću. Glas naroda još nije imao moć kakvu mu danas daju internet i društvene mreže. Zajedno smo prolazili kroz nade i razočaranja. Proživjeli užase ratne agresije, boleštine i iskušenja svih vrsta. Ali nikad u ovih 75 godina nismo zaboravili da smo djeca ovoga grada i vaši susjedi.
– Naše naslovnice, sutra će nam biti 3896., bilježe naše zajedničke bonace i nevere. Kada se slavilo, bili smo tu da zabilježimo radost i veselje. Kada se gradilo, bili smo tu da obilježimo najvažnije projekte. Kada je bilo teško – u ratu, u krizama, u olujama života – bili smo tu da podijelimo teret, da budemo glas i ogledalo zajednice. Od prvog broja do danas dijelimo isti prostor, iste radosti i iste brige.
– Našu je misiju jednostavno objasniti – mi smo most između onoga što se događa i onoga što vrijedi zapamtiti. I tako će ostati bez obzira čitate li nas u tisku, na zaslonima vaših kompjutera ili mobilnih uređaja. To je naše obećanje i za budućnost: Dubrovački vjesnik uvijek će biti uz ljude ovoga kraja. Uz Grad i Županiju, uz njihove uspjehe, uz njihove izazove. To se neće promijeniti bez obzira na platformu koju koristite da bi nas čitali. Još jednom, od srca vam hvala što ste večeras s nama, kao što su generacije naših kolega u ovih 75 godina bile s vama – naglasio je direktor Dubrovačkog vjesnika Vinko Ursić Glavanović.
Dubrovački vjesnik je emocija
Gradonačelnik Mato Franković, na žalost, zbog vremenskih neprilika nije ovdje večeras, kao i neki drugi uvaženi i dragi gosti. No, okupljenima se obratio predsjednik Gradskog vijeća Grada Dubrovnika Marko Potrebica koji je rekao:
– U ime Grada Dubrovnika čestitam 75. godina našeg Dubrovačkog vjesnika. Netko je 75 godina vrijedno stvarao naš Dubrovački vjesnik. Prenosim pozdrave dubrovačkog gradonačelnika. Pripremio sam govor, međutim, odlučio sam ga ne pročitati jer sam si postavio pitanje dok sam tu sjedao koja je prva asocijacija kad netko spomene Dubrovački vjesnik? Emocija. Dubrovački vjesnik je institucija, dio identiteta i dio našeg Grada. U Domovinskom ratu bio sam dijete, ali Dubrovački vjesnik i Radio Dubrovnik bio nam je jedini istiniti i točan izvor informacija, riskirajući i svoje živote. Veliko hvala u ime Grada Dubrovnika – rekao je.
– Postoji par simbola u Gradu. U ovo moderno vrijeme papir izlazi iz mode i skupo je održavati ovakvu instituciju, ali mi ne smijemo dozvoliti da Dubrovački vjesnik postane samo jedan portal u nizu portala. Ovo je Grad tradicije i Grad gospara i spremni smo stati iza Dubrovačkog vjesnika – naglasio je Marko Potrebica, spominjući se svojih susreta s Antunom Ninom Maslom, našim dugogodišnjim glavnim urednikom. – Hvala i sretan rođendan!
75 godina nije mala stvar
Već 32 godine Dubrovački vjesnik s posebnom pažnjom piše i o ljudima i događajima u Pločama, Opuzenu, Metkoviću, pokriva cijeli Pelješac, Dubrovačko primorje i sve otoke Dubrovačko- neretvanske županije pa sve do Vitajske Prevlake. Zato se nazočnima obratio i Blaž Pezo, dubrovačko-neretvanski župan:
– Čestitati 75. rođendan jednom mediju nije mala stvar, posebno uz činjenicu da je taj medij uz svoje sugrađane proveo sve najvažnije, najljepše, ali i najteže trenutke. Danas ne slavimo samo obljetnicu jednog tiskanog izdanja. Danas slavimo 75 godina kronike života našega kraja – njegove prošlosti, sadašnjosti, a vjerujem i budućnosti.
– Dubrovački vjesnik je, kao što su moji prethodnici rekli, više od novina – on je svjedok vremena. Bio je uz nas kada se stvarala slobodna Hrvatska, pratio je obnovu nakon rata, donosio vijesti iz svakog kutka Dubrovačko-neretvanske županije, ali i čuvao kulturni, društveni i identitetski puls juga Hrvatske.
– Zaista, neprocjenjiva je vrijednost imati medij koji razumije svoj prostor, ljude, mentalitet. Koji zna da svaka vijest iz Neretve, s Korčule, iz Konavala ili iz Grada – jednako vrijedi i jednako zaslužuje prostor i pažnju. U vremenu brzih informacija, viralnih naslova i površnih analiza, Dubrovački vjesnik ostaje vjeran onom najvažnijem – vjerodostojnosti, točnosti i poštovanju prema čitatelju. To nije lako, ali upravo to stvara povjerenje koje se ne gradi preko noći – istaknuo je Blaž Pezo.
– Zato, danas želim zahvaliti svim generacijama novinara, urednika, fotoreportera, lektora i svih zaposlenika koji su kroz 75 godina utkali sebe u ove stranice. I onima koji su sada dio redakcije, i onima kojih se s ponosom prisjećamo. Dragi Dubrovački vjesniče, želim ti još mnogo obljetnica, jer tvoje postojanje važno je za zajednicu. Svima vama koji ste dio Dubrovačkog, želim ponajprije da nastavite biti glas ljudi ovoga kraja – razuman, kritičan kad treba, ali uvijek dobronamjeran. U ime Dubrovačko-neretvanske županije, od srca vam čestitam ovaj veliki jubilej – rekao je župan Pezo.
Za glazbeno oplemenjenje cijelog događaja pobrinuli su se članovi Dubrovačkog simfonijskog orkestra koji ove godine slavi punih 100 godina uspješnog djelovanja, a potom su uslijedile dodjele nagrada.
Uloženi rad
Novinarska nagrada Dubrovačkog vjesnika ‘Antun Masle‘ naziv je dobila po našem preminulom kolegi, glavnom uredniku Dubrovačkog vjesnika i jednom od vjerojatno najboljih reportera kojeg su hrvatske novinske redakcije ikada imale. Dodjeljivat ćemo je svake 5. godine dubrovačkim ili novinarima i urednicima iz Dubrovačko-neretvanske županije, gdje god radili.
Ovogodišnji i prvi dobitnik ove nagrade je Andrija Jarak.
– Triput je triput, rekao je kad je još jednom dobio Zlatni Studio, nagradu koju su mu kao najboljem TV novinaru dodijelili čitatelji Jutarnjeg lista. Četvrti put su već i Andriji Jarku počele nedostajati riječi. Dobitnik je i Večernjakove ruže za TV osobu godine, a to nam govori da njegov uspjeh nije prolazni modni hit nego rezultat uloženog rada. Od svih tih nagrada, mi koji ga poznajemo, znamo da mu je najveća što je počasni član Udruge 4. Gardijske brigade.
– Karijeru je počeo 1994. kao sportski dopisnik Slobodne Dalmacije, da bi dvije godine kasnije za HTV izvještavao iz Blata o katastrofalnom požaru na Korčuli. Time je počela jedna crnokronikaška karijera kakvoj nema premca – ako se u regiji dogodi neka velika nevolja ili suđenje nekoj značajnoj osobi iz bilo kojeg miljea, znali smo da će nas Andrija večeras izvijestiti o detaljima. Jarak je postao naš obiteljski TV prijatelj koji je uvijek tu kad gori.
– U novije vrijeme samo je naizgled usporio ritam, a zapravo je samo promijenio TV format i sada jednakim intenzitetom radi na vrlo gledanim dokumentarcima ‘Dosjea Jarak‘ o najvećim zločinima u hrvatskoj povijesti. Ovog tjedna Andrija snima u Sarajevu i doista večeras nije mogao biti ovdje, ali nam se javio video porukom s Baščaršije koju možete vidjeti na portalu Dubrovačkog vjesnika.
Umjesto njega, nagradu je večeras trebala preuzeti njegova kći Anamarija Jarak, ali kako su letovi otkazani zbog bure, ni ona nije mogla biti tu. Nagrada je stoga zaključana na sigurno dok je Andrija osobno ne preuzme, a ako je netko i ukrade Andrija će o tome i izvijestiti, našalila se moderatorica.
Prije nego je proglašen dobitnik druge nagrade, publika je uživala u izvedbi dubrovačkog baritona Stijepa Gleđa Markosa. Svojim snažnim glasom i osebujnim stilom uvijek ostavlja dubok dojam na publiku, a ovoga puta predstavio se izvedbom ‘Zvona moga grada‘, donoseći je s prepoznatljivom emocijom i umjetničkom snagom.
Srce volontera
Nagrada ‘Minčeta‘, koju je prije pet godina dobila naša glazbena diva Tereza Kesovija, dodjeljuje se po istom kriteriju zaslužnim sugrađanima ili institucijama.
Evo nekoliko riječi o današnjem dobitniku i njegovoj sedam desetljeća dugoj, izuzetno plemenitoj ulozi u našem društvu:
– Baštinik nije onaj kome je nasljeđe dopalo slučajno, nego onaj tko je baštinu izabrao. Znati naslijediti, jedno je od najvećih i najtežih umijeća današnjice – rekla je akademkinja Željka Čorak, a pažljivijeg i aktivnijeg baštinika od Društva prijatelja Dubrovačke starine nema. Istina, Dubrovnik je još od 1898. imao tradiciju na koju su se oni od 1952. mogli nadovezati, ali postignuti rezultati su spektakularni. Pokazalo se povijesno važnim kad im je 1969. povjereno održavanje i upravljanje gradskim zidinama koje su osposobljene za razgled upravo zahvaljujući ovom Društvu. Usred Grada opasanog zidinama otkrili su nam i znalački prezentirali očekivano, no ipak iznenađujuće otkriće: jedinstveno sačuvanu industrijsku zonu, srednjovjekovna ljevaonica metala pod Minčetom s kraja 15. stoljeća. Svjedočanstvo kako se u Dubrovniku ne samo trgovalo, već i proizvodilo. Tvrđava Bokar, tambur Minčete, Revelin, gradski mostovi, mala i velika Onofrijeva fontana, konzervacija i prezentacija samostana sv. Marije na Lokrumu, Knežev dvor u Slanome, Stonske zidine na zapadu, pa sve do Soko kule u Konavlima potvrda su da, kad se baština čuva i obnavlja srcem volontera, uz pomoć i nadzor stručnjaka, taj posao nitko ne može obaviti bolje i temeljitije – istaknula je moderatorica, te zamolila Jadrana Kapora, glavnog urednika Dubrovačkog vjesnika, da nagradu ‘Minčeta‘ uruči Lukši Hanzi, tajniku Društva prijatelja dubrovačke starine.
Uslijedio je mali tratamenat u druženje, a tko je sve bio na proslavi velike obljetnice Dubrovačkog vjesnika, pogledajte u našoj fotogaleriji!
