Dvije su kosti u posljednje vrijeme bačene Splićanima da se oko njih glođu. Jedna je sudbina Poljudske ljepotice, druga je namjena golemog kompleksa hotela “Zagreb” u Duilovu. Obje su podijelile javnost na dva fronta, što i nije čudno. Ionako ne znamo kako izgleda život bez podjela, osobito u Splitu, gdje je oduvijek najvažnije biti protiv.
I ja sam protiv da ratujemo oko tako velikih zalogaja. Bilo bi mi draže da se bolje čuje glas kvalificirane javnosti, koja se uglavnom pravi mrtva i krije po skupim uredima.
Referendum o stadionu nešto je najluđe što sam čula u posljednje vrijeme jer je jasno da u odgovorima mogu raditi samo emocije. Što itko od nas tisuća koji ćemo se izjašnjavati zna o statici, željeznim konstrukcijama, armiranom betonu, ljekovitom blatu i podzemnim vodama. Je da smo svi treneri i da nam nikad ne fali znanja o tuđim poslima, ali sve mi to miriše samo na jeftini populizam, a baš ga ne volim.
Sad je na red došao i atraktivni kompleks na Duilovu, zaboravljen i zapušten, tek sa skromnim ulaganjima otkad je u državnim rukama, od Domovinskog rata naovamo.
U zgradurinu na top-lokaciji, s koje lagano otpada fasada, sa čežnjom u očima gledaju i studenti i umirovljenici. Financijski ugroženi i jedni i drugi.
Studenti jer su izloženi beskrupuloznim rentijerima koji kvadrate iznajmljuju po suho zlato i izbacuju ih na ulicu baš u ispitnim rokovima, pa nam djeca spavaju po kupaonicama kod prijatelja u rijetkim stanovima koji su im na raspolaganju cijelo ljeto. Ove godine ih se gotovo 3000 prijavilo za mjesto u studentskom domu, koje košta od 70 do 110 eura mjesečno, a izvisilo ih je 1700. U privatnim stanovima ne mogu proći ispod 350 eura mjesečno plus režije, i to samo ako stan dijele s cimerima.
Lista čekanja
I umirovljenici bi tamo. Već 40 godina u ovom gradu nije izgrađen novi dom za starije pa ih je na listi čekanja 6600. Dio ih umre čekajući. Privatni dom dostupan je rijetkim sretnicima, pa čak i ovaj državni plaćaju sve teže bez pomoći obitelji jer su mirovine sa svim povišicama “ajme majko”.
Prvi je šapu na hotel spustio rektor Sveučilišta, pretvorio bi ga u velebni studentski dom, ipak smo mi sveučilišni grad. Šanse da pobijedi umirovljenike sigurno su mu velike. Tko bi s tako jakim utjecajem kao što je njegov uopće predstavljao drugu stranu. A i koga je ozbiljno briga za ljude u trećoj dobi, osim dok traje politička kampanja kad su njihovi kružići na listićima važni. Svake četiri godine na jedan dan i nikad više, što se vidi po mirovinama, po listama čekanja u zdravstvu i po kroničnom nedostatku i domova i hospicija. Koga briga za sve ono što su dali od sebe u četrdesetak godina rada. Sad su samo trošak.
E, sad, zašto ja, koja ću iskoristiti blagodat demokracije i javno izreći mišljenje, ne bih taj hotel dala ni jednima ni drugima.
Hotel “Zagreb” nije samo zgrada, riječ je o kompleksu velikih i malih objekata, bungalova, igrališta, zelenila… na 60 tisuća metara četvornih na iznimno atraktivnoj lokaciji koja je po GUP-u, a i po logici stvari, zona turističke namjene. Neposredno je uz more, odmah pokraj “najljepše plaže na Mediteranu”, iznad lokacije na kojoj će se graditi velika marina i šetnica do Stobreča.
Što onda treba biti hotel “Zagreb”? Pa hotel s koliko god treba zvjezdica koji će se prodati za velike novce nekom uglednom svjetskom hotelskom lancu. Našem turizmu u Splitu, da bi bio podnošljiv, kronično fali hotelskog smještaja s puno zvjezdica, koji priziva bogate goste i veliku potrošnju i odbija ove koji pijani povraćaju po ulicama u sitne sate.
Kako je hotel “Zagreb” državni, novac se namjenski može investirati u Korešnicu, gdje ima 149.000 kvadrata, također državnog zemljišta, pa izgraditi i studentski dom i priuštive stanove za najam, koje bi mogli unajmljivati i studenti, a u toliko kvadrata stane i lijepi kompleks za naše sugrađane starije dobi koji bi se uokolo šetali po prirodi.
Jedan od ozbiljnih problema Splita jest to što je rastao stihijski, divlje, pa danas nemamo, kao u normalnog svijeta, odijeljene zone stanovanja, turizma i rada, nego radi tko što hoće i gdje mu se sviđa. GUP je zastario, novi se čeka godinama…
Baš zato bih da struka bude glasnija i da o svemu ovome na tribinama, panelima i sučeljavanjima raspravljaju urbanisti, arhitekti, građevinari, ekonomisti. Zadnju riječ, naravno, uvijek ima politika. Ali neka ovaj put argument struke bude jači od argumenta ulice.
