Dinamo vodi nakon dva kola Europske lige, dvije pobjede 3:1, ukupno 6:2… Čudi vas možda pogled na vrh drugog razreda starokontinentalnog nogometa? Ne treba vas čuditi, ova momčad koju iz utakmicu Mario Kovačević stvara sve boljom i boljom može se nositi s svakim u skupini. I svakoga pobijediti. Definitivno ne znamo što bi se moglo dogoditi da se Dinamo ne plasira u nokaut fazu Europske lige. Ali da ne hvalimo samo mi, jer to već radimo od one pobjede na Poljudu, kad su Modri krenuli s fantastičnom serijom pobjeda. Fino je kad vas hvale i drugi. Recimo, trener Maccabija Žarko Lazetić…
– Dinamo je odlična momčad i veliki klub. To se vidi i osjeti na terenu. Izgubili smo a ja sam čestitao svojim igračima, jer smo dobro igrali protiv tako dobre momčadi.
Ne, nismi stekli dojam da je govorio iz kurtoazije, ne držimo da je njegov riječnik imao diplomatski karakter. Nije samo on poklanjao šećerne rečenice kad su u pitanju Modri.
– Odlični ste, baš vrhunska momčad. Ovaj Dinamo je zapravo trebao igrati Ligu prvaka. Kako to da nije prvak Hrvatske? Je li Rijeka zaista tako dobra?
To nas je pitao jedan izraelski kolega, oduševljen onim što je pokazao Dinamo u Bačkoj Topoli. Nismo sad baš željeli o društvu s Rujevice, očito dosta mlađi kolega baš sve ne prati, Jer da je suprotno, vidio bi da su Riječani predzadnji na ljestvici SHNL-a, a mogao je usput i pogledati rezulat utakmice aktualnog prvaka s Noahom. Nekako smo nakon utakmice u Bačkoj Topoli stekli dojam da kolege iz Izraela nisu očekivale da će njihov Maccabi naletjeti na tako jakog suparnika. A i neki domaći ljudi, koji su se nekako uspjeli ubaciti među nekih osamdeset gledatelja su nam čestitali, kao da smo mi igrali…
– Svaka vam čast, ovaj Dinamo je vrh! Baš ste dobri.
Eto, to vam je ukratko kako su Modri doživljeni u Bačkoj Palanci. Pohvale svih padale su kao kiša. Trener Mario Kovačević nakon utakmice je sijao od sreće. Imao je dosada pobjeda, njegova momčad je igrala dobar nogomet, ali stekli smo dojam da je u četvrtak, tamo negdje kad je na lokalnoj crkvi otkucala ponoć bio posebno ‘happy‘… Stao je kod hrvatskih novinara s glasnogovornikom Markom Bošnirom i raspričao se veselog lica. Kao da mu se nije išlo doma, kao da je još malo htio uživati u još jednoj velikoj pobjedi. U cijelom tom na kraju sjajnom gostovanju u Srbiji, moramo debelim flomasterom podcrtati nešto o ćemu je zapravo stalno govorio Kovačević.
– Momčad, momčad, momčad… Mi smo momčad.
Praktički na svakoj utakmici Dinamo dobije nekog novog junaka. Ima tu jedna zanimljvost. Naime, pa pomalo nevjerojatno, u prvi plan uvijek iskoče oni za koje se mislilo da će teško iskočiti. Eto, Arbera Hoxhu već smo opjevali nakon Hajduka, Fenera i Slaven Belupa. Njegove šanse na početku sezone nisu postojale, curio je prema maksimirskom izlazu. Mateo Lisica? Pa na pripremama je izgledao kao čovjek koji će teško zadržati mjesto u udarnom sastavu. Mnogi su već počeli sumnjati u Liju. Navijači su na društvenim mrežama grmili da ga Kovačević mora maknuti na klupu. Nećemo se sad praviti važni i pametni, ali sjetili smo se jedne rečenice koju smo zapisali nakon slovenskih ljetnih priprema; ‘nama se čini da je Lisica od onih igrača koji samo čekaju da ih krene, a kad ih krene‘…
I krenulo je Lisici, eto na kontu ima već tri gola i tri asistencije. On je također bioo od onih kojem javnost nije davala velike šanse. Kao niti Dejanu Ljubičiću, junaku utakmice u Bačkoj Topoli. Mnogi dosada nisu prepoznali njegov doprinos momčadi. Zato je trener Kovačević kazao nešto posebno za njega nakon utakmice. Bilo mu je baš drago što je ‘zabio dva‘ i odigrao super utakmicu.
– Ja sam s njima svaki dan i znam koliko oni mogu. Tako je, uvijek netko iskoči. Sad je to bio Ljubičić, uvijek sam vjerovao u njega. On po utakmici pretrači 12 do 13 kilometara. Kažem, teren je jedino mjerilo. Bitno je da se dečki bore i da daju sve od sebe, a imamo kvalitetu da uvijek netko odluči utakmicu. Sad je to bio Ljubičić, sljedeći put će možda netko drugi. Sve me to veseli, to zajedništvo, jak karakter i momčadski duh.
To su bile Kovačevićeve rečenice. Jako se veselio Ljubičićevom bljesku, ali opet je govorio o – momčadi. O zajedništvu. Karakteru. Pitali su ga neki kolege kako će zadržati takvu dobru atmosferu u momčadi, jer neki igrači bi mogli postati nezadovoljni ako neće igrati.
– Neću dozvoliti nikakve probleme u svlačionici!
Bio je kratak i jasan Kova. Nama izgleda da ih neće niti imati. Recimo, sreli smo nakon pobjede nad Maccabijem Gonzala Villara i Roberta Mudražiju koji ovoga trenutka nisu u prvom planu. Bili su širokog osmjeha. Izgleda da je Kova svlačionicu maksimalno ‘uzeo pod svoje‘, ne samo kad se radi o napretku igre i postizanju odličnih rezultata. Stekli smo dojam da je momčad pod njegovim vodstvom skroz ‘kliknula‘ i dobila iznimnu mentalnu snagu. Kovačević je dobio sve. Rezultat, igru i – maksimalno povjerenje svlačionice!
