Datum je bio 18. travnja ove godine, dan nakon što je Dinamo na Šubićevcu pobijedio Šibenik s 4:0. Čekao se Uskrs, bio je Veliki petak. Zvonimir Boban okrenuo je jedan njemački broj.
– Dejane, Zvone ovdje….
Taj poziv značio je dolazak Dejana Ljubičića (27) u Dinamo. Taj jedan poziv na Veliki petak. Priča je tu bila završena, bivši kapetan Rapida i dokapetan Kölna, povremeni reprezentativac Austrije, znao je da dolazi u Dinamo. Već tada je bacio pogled na putne torbe, makar je, naravno, potpisao dva mjeseca kasnije, u lipnju, kad je krenuo ljetni mercato. Stigao je kao slobodan igrač u Maksimir, dakle bez odštete, nakon što je četiri godine igrao za Köln, u Bundesligi i ‘‘cvajti‘‘.
Pristao je na plaću od 750 tisuća eura godišnje, uz dodatak nekih bonusa. Dinamo je došao do jako dobrog igrača, idemo kazati s obzirom na datum poziva koji mu je uputio Zvone Boban, Modri su dobili – uskršnji poklon. Boban je dobro znao o kakvom se igraču radi, ali, naravno, tako to obično biva kad se radi o transferima, dobro se još malo raspitati, učvrstiti mišljenje. Čuo se Boban s dugogodišnjim skautom Barcelone Bojanom Krkićem starijim. Tu je saznao da je Ljubičić prije otprilike dvije godine bio na meti kultnog katalonskog kluba, koji ga je želio dovesti tada. Na popisu mogućih Barceloninih pojačanja u veznoj liniji nalazio se na petom mjestu. Konkurirao je za poziciju ‘osmice‘.
Barca ga na kraju nije dovela, ali sama činjenica da ga je takav klub imao u razmatranju kao opciju pokazuje kakva je kvaliteta. Nekako u isto vrijeme, Köln je odbio 15 milijuna eura od Wolfsburga koji ga je htio dovesti u ‘vučji grad‘. Prije tog Bobanova ‘uskrsnog poziva‘, Ljubičić je imao četiri ponude njemačkih klubova, javili su se Werder Bremen, Augsburg, Hoffenheim, Union Berlin, a želio ga je zadržati i Köln. Union Berlin već je bio pripremio liječnički pregled za Ljubičića, ponudio mu bogatu ponudu, izdašniju od Dinamove, tamo ga je čekao njegov bivši trener, Steffen Baumgart, koji je i inzistirao na njegovom angažmanu. Javio se i grčki PAOK. Svi ti nabrojeni klubovi nudili su mu duplu plaću od ove koju je dobio u Dinamu. Ali Ljubičiću je samo u glavi bio onaj telefonski poziv: ‘Dejane, Zvone ovdje‘.
Nikakav novac, nikakvi euri, samo dolazak u Dinamo. Sad kad ovo čitate, vjerojatno mislite da pišemo bajke, da uljepšavamo priču, da pretjerujemo. Jer zašto bi netko došao u Dinamo koji godišnje nudi 750 tisuća eura, a u drugim klubovima može zarađivati duplo? Sasvim logično možete razmišljati u tom smjeru, to je u skladu s vremenom u kojem živimo gdje je materijalno ipak na prvom mjestu. Ali kao što vidite, s nama žive i drukčiji ljudi, drukčiji nogometaši.
– Ne želim sada ispasti populist, ali uvijek sam u svojim mlađim godinama želio igrati za Dinamo. U navijačkom smislu, Dinamo je bio moj klub broj 1. Jedan od razloga tih čuđenja mom odabiru je i financijska strana. U ovom slučaju dolaska u Zagreb ta me činjenica nije vodila, niti je bila presudna. Mnogo izdašnije ponude imao sam u Njemačkoj i to iz čak pet klubova koji su bili skroz konkretni i korektni u tom pogledu. No, razgovor s Bobanom i njegova vizija budućeg Dinama i moja sklonost tom klubu bili su presudni. Sve druge priče su netočne. Uvjeren sam da ćemo na zajedničkom putu biti od koristi Dinamu u osvajanju trofeja. Uostalom, zar nije normalno da mi Hrvati, koji se bavimo profesionalnim sportom, a rođeni smo i odrasli u inozemstvu, pristupamo hrvatskim klubovima i igramo hrvatsku ligu.
To je kazao Ljubičić kad je dolazio u Dinamo, u ekskluzivnom razgovoru za Sportske novosti. Eto vam još jedan dokaz da nismo ‘cifrali‘ priču o igraču koji je toliko značajan za igru Dinama. Sigurno znate, u Dinamu je igrao i njegov brat Robert. U tu priču treba svakako staviti i Luku Pehara, mladog poduzetnika iz Zagreba koji je također odigrao svoju ulogu pri njegovom dolasku u metropolu. U velikoj pobjedi protiv Maccabija, Dejan je bio najbolji igrač Modrih, junak trijumfa u Bačkoj Topoli. Postigao je svoja prva dva pogotka za Dinamo. Nije mogao izabrati bolju premijeru za tresti mrežu, to je uradio na velikoj europskoj sceni. Prije toga ubilježio je tri asistencije, protiv Rijeke jednu i Slaven Belupa dvije. Ponekad njegova igra prolazi ispod radara.
Prosječni pratitelji nogometa uglavnom ‘zagrizu‘ za igrača kad se istakne s pogocima kao što su bila ova dva u Srbiji. No Dejan je nogometni ‘multipraktik‘, polivalentan igrač koji ‘rudari‘ cijelu utakmicu, koji trči oko 13 kilometara u devedeset minuta, koji ima ogroman broj oduzetih lopti, zaustavljenih napada suparnika, koji dijeli točne pasove… Sjetili smo se derbija u Splitu protiv Hajduka. Trener Kovačević mu je dao zadatak zaustaviti Hajdukovu zvijezdu vezne linije Adriona Pajazitija. Posao je obavio savršeno. Dok su svi navijači Modrih slavili Hoxhu i Bakrara koji su postigli spektakularne pogotke, Ljubičić je ostao u sjeni. Ali takvima se uvijek vrati. Prije ili kasnije. Dejanu Ljubičiću se vratilo u Bačkoj Topoli. Zaslužio je sve lovorike. Čovjek kojeg svakako možemo nazvati Dejan ‘samo Dinamo‘ Ljubičić. Modri uskršnji Zeko…
