Bol je na neki način jenjala, vrijeme je svoje napravilo, i mislim da je to prirodno i normalno. A što se tiče tuge, mislim da se tuga još i pojačala, jer svijeta nema, broj ljudi se smanjuje, nema ih niti pola od onoliko koliko ih je bilo, a očekivalo se da će ovdje biti nekog povratka, neke mladosti. Nemate nego jedno dijete ovdje u Varivodama koje ide u školu, to vam govori sve samo za sebe.
Imamo u selu rasvjetu, ali ona služi najviše zato da bi osvijetlila osmrtnice na zatvorenim kućama. Odatle ta moja tuga. A i tužan sam kad tražim odgovor na pitanje. Eto, ja sam ove godine polagao vijenac na spomenik pobijenima u Varivodama, ali ja imam 79 godina i ne znam hoće li dogodine biti ikog da u ime stradalih, u ime obitelji, položi taj vijenac – kazao nam je Jovan Berić…
Ostatak teksta pročitajte OVDJE.
