Još se u autobusima koji su u splitsko nedjeljno prijepodne putnike vozili u pravcu centra vidjelo kako će se dolje, u gradu, nešto veliko događati. Ukazivalo je na to more žena u ružičastim i bijelim majicama s pink slovima, koje su i ove godine, sedmu zaredom, usprkos prijetećem nebu odlučile dati podršku nezaobilaznoj, duboko emotivnoj akciji ‘Race for the Cure‘. Trka ili šetnja uz Rivu u pravcu Marjana, preko Zapadne obale, ili kako su to neke žene u šali preoblikovale u naslov Trka za cure, je svake godine sve veća, sve jača. I sve više upozorava na potrebu preventivnih pregleda, kao osnovnog takmaca u borbi protiv raka dojke.
Masovnost kojoj smo svjedočili u nedjeljno prijepodne, u pauzi od kiše koja je sipila do malo prije početka, te grunula pri kraju manifestacije, ukazala je na još jednu jako bitnu činjenicu. Tu da je u moru ljudi, u koloni koja je u jednom trenu povezala Rivu i okretište za Zvončac na Zapadnoj obali, ušlo toliko puno mladih djevojaka. A uz njih odmah uz bok i mame, sestre, tete, prijateljice, kolegice, bake, susjede, žene svih dobi, svih generacija. Okupanih ružičastom bojom na majicama, na narukvicama, balonima, u think pink mislima, pozitivi, u sintagmi zajedno smo jake, i tu smo da jedna drugoj damo podršku.
– Split je divan, Split je čudo, i od lani, kad sam bila ovdje još je povezaniji, masovniji po ovom pitanju. Evo vidite, nosim ružičastu majicu. Svi znamo što to znači. Mama mi je imala rak, ja sam to sve s njom godinama prolazila. A i sama sam se godinama preventivno pregledavala. Dogodilo se, i ja sam ga dobila. Prva tri dana sam bila u užasnom strahu. Bila sam nikakva, a onda mi se u jednom trenutku upalila lampica, lupila me pozitiva i evo me tu sam, nakon 12 kemoterapija i operacije. Poručila bih ovako, drage žene idite na preglede, a ako se i dogodi, krenite naprijed uz pozitivu, samo hrabro, žene drage. Ovo danas je čista ljubav. I zato ću opet doći – kaže Sanja Andračić Varga iz Valpova.
Korak do nje hvatamo i Varaždinku u trku, i ona nosi ružičastu majicu. I ona nam kaže ključnu misao, “žene, glave gore, nema straha, niste same‘. Pitali smo mi njih još puno putem, i jednu Katiju, Ivonu, Marijanu i Kristinu, i sve su nam to isto kazale, u toj dugoj koloni zajedništva punoj šetača, trkača, prolaznika, gledatelja… Putem su im podršku davale mažoretkinje, bubnjari, trubači, pjevači, klape… Kažu nam organizatori, prijavilo se 5,5 tisuća ljudi, ali u realnosti sudionika je bilo puno, puno više. I to je ono što cijelu ovu priču, isto kao i činjenica da je u njoj bilo puno muškaraca, očeva, braće, dida, prijatelja, čini još važnijom. Svi su sudionici, kako je rekao i župan Blaženko Boban, na splitskom pink druženju dobili zlatnu medalju.
– Nedavno je Eurostat objavio podatak da novooboljela bolesnica od raka dojke u Hrvatskoj ima druge najmanje šanse u EU-u od smrti od te bolesti. To su odlični rezultati. Zajednički smo došli do toga da se bolest dijagnosticira ranije. Digli smo svijest, smanjili smo strah, bolje smo se organizirali. Ovaj uspjeh, reduciranje smrtnosti od raka dojke za više nego dvostruko u zadnjih deset godina je upravo taj plod našeg zajedničkog rada. I što je bitno napomenuti, osoba koja trči, vježba, ima četvrtinu manje šanse da će umrijeti od raka dojke negoli ona koja to ne radi. Bilo da je vježbala prije ili tek počinje nakon dijagnoze. Svima u otpusnom pismu kažemo i da se bave tjelovježbom i održavaju zdravu tjelesnu težinu – poručio je to prof. Eduard Vrdoljak iz splitskog KBC-a.
Nema Splita do Splita, ni kiša mu ne može ništa, povukla se baš kada je trebalo. Dovoljno da se svi sudionici opet skupe na Rivi, poprate puštanje golubica u zrak i zapjevaju, zaplešu. Sljedeće godine ovdje će biti još više ljudi.
