Iz Osnovne škole Jelsa jučer su se oprostili od kolege Josipa Bepa Bartulovića emotivnom objavom.
Evo što je objavljeno na Facebook stranici škole.
Dragi kolega Bepo,
Nije prošlo puno od tvog zasluženog odlaska u mirovinu i vjerovali smo da ćeš aktivno i kvalitetno provoditi dane bez nastave.
Čvrstim stavom i borbom za zamišljene ciljeve , sve u korist svojih učenika, obilježio si našu školu. Od tebe smo mogli naučiti da treba biti pravedan, principijelan i da se misli svojom glavom.
Zadužio si nas osnivanjem Školskog športskog kluba jer sport je bio u tvojoj krvi.
Volio si svoj posao, ali iznad svega bilo je more.
More, more i opet more.
I na grbu tvog, našeg ,Školskog športskog kluba je morski konjić koji je toliko puta , zajedno s tobom i tvojim učenicima, doplovio do sjajnih rezultata.
Ukazivao si i primjerom na važnost sporta i očuvanje zdravlja i prenosio to na djecu.
Kada si odlazio u mirovinu, napravio si nešto što ukazuje na tvoju veliku plemenitost: umjesto poklona si jednostavno, kratko, jasno i čvrsto, bez pogovora, izjavio: „Ne kupujte mi ništa. To što ste skupili dajte potrebitom učeniku koji nema niti zimsku jaknu.“
I kupili smo garderobu djetetu koje je dolazilo u školu u tankoj trenirci i cvokotalo zubima od hladnoće. Bepo je to vidio. Ostao si bez lijepe umjetničke slike ,koja bi bila s tematikom, naravno, mora.
Nepokolebljiv u svojim stavovima, uvijek na strani slabijeg i siguran u sebe i to što čini, Bepo je ispod stroge vjanjštine krio meko srce. Takav je bio naš kolega, Josip Bepo Bartulović.
I opet se tornojemo na more. Plovi si njin i na daleke rute, ka skiper. Brod je u tvojima rukima bi sigur ka dite u naručju matere.
Lovi si ribu kako malo ko i dili je po svojon Molon bondi i cilemu mistu.
Skoko si u more sa Pumpurele, roni do zodnjega časa.
Govoridu da tvoja voljena Mola bonda već neće bit ista. I ne more bit ista, porti je njezin dobri duh.
Sad je prozna.
Ko će se sad po noći ustajat, kontrolirat i škapulovat brode kad udre fortunol bure?
Ko će išekovat tuje kaiće da ne potonedu?
Ko će zvat na telefon da je pukla cima od karme? Ko?!!!
Ko će teglit brode kad se pokvoridu nasrid mora i uplovit sa njima u valu? Ko će furešton dici dat kormilo u ruke da i oni vididu kako je to bit kapeton?
Ko će okolo sa tećicima skuhanega hodit i pomogat bolesnima?
A ko će maške hronit? Ko će galebima hitot bronče dok čisti ribu na skalini, uz more?
Ko će, prid lito , dilit susidima sadnice murtele?
Ko će hitot u more ostatke obida, večere?
Uvik si dovo moru i more je dovalo tebi.
U doba korone Bepo je pomogo drugima, na sve moguće nočine i čini je sve ča je tukalo: vozi je suside koji nimaju auto u For u likora, posjećivo časnu Karmelu ,vodi računa o rođacima, susidima, prijatejima, svima kojima je to bilo potriba.
Bi je stup i oslonac za svih, čovik na kojega se moglo napožat i kojemu se moglo virovat.
Vodi je računa i bi u kontaktu sa Ješanima svoje Mole bonde koji živedu po svitu, a dojdedu somo liti. Znali su je bila plima, je se riva profundala, kako napredujedu radovi, ko je umar, ko se rodi.
Njegovo je bolesnega brata boje od bilo koje ženske.
Vječno okružen cilon curmon prijatejih, koji su uz njega bili do zodnjega časa, časa kad je opet more odlučilo ispoštivat njegovu žeju da skončo u njemu.
Ali more je zaboravilo da je Bepo posto nono i da se silno radovo temu, da je živi za don kad će ga unuk zazvat: ”Nono!”
Bi je strašno ponosan na svoju dicu, njihove uspjehe.
More, čorno more, zaprišilo si, moglo si još čekot, ne bi ti tvoj Bepo uteko. Ma di ti je bila priša?
Ali more more . More more sve ča zamisli i vazelo je svoga čovika. More te volilo, more te tilo, more te primilo kad je ono odlučilo.
Bepo je bio čovjek koji je ostavio traga ne samo u našoj školi, već i u cijelom mjestu i šire.
Tvoje ljubljeno more te primilo u svoj čvrsti zagrljaj. Snivaj sa svojim morskim konjićima, girama, škarpinama, krpaj mriže, razapni jedra i plovi nebeskim prostranstvima.
Za tebe neka smiri se more, nek zaspu svi valovi,
usne su u molitvi, kaže Zore Kondža, a kažemo i mi.
Dragi kolega Bepo, hvala ti na svemu, počivaj u miru Božjem.
Moja reakcija na članak je…
