Sašo Dudić, slovenski gorski spašavatelj i član ekipe koja je prva stigla do mjesta tragedije na Toscu, opisao je kako je izgledala drama u Julijskim Alpama koja je završila tragičnom smrću tri planinara.
Tekst su objavili njegovi kolege iz Gorske udruge spašavanja Radovljica.
“Budim se u kišan dan. Vani je tako mračno da u sedam moram upaliti svjetlo u kuhinji. Glas u mojoj glavi govori mi da će to biti miran dan koji ću moći provesti s obitelji. Dan ranije imali smo koordinacijski seminar u Ajdovščini za buduće spasioce i instruktore, pa sam se slobodnom danu još više veselio. Dvadeset minuta do osam oglasi se alarm. Jedva vjerujem. Pogledam na telefon na kojem piše “spašavanje pod Roblekom”.
Automatski zgrabim ključeve i telefon kad se s petogodišnjim sinom sretnemo pogledom. “Tata, obećao si da idemo u kazalište.” U pravu je. Obećanja se moraju držati i odlučio sam da ću prethodni dan posvetiti toj aktivnosti. Danas je dan za njega. Na telefonu pratim događanja, ažuriram informacije, gledam broj sudionika i pretvaram se pred Lovrom da me intervencija u tijeku ne zanima. Ubrzo vidim da su došli do teško ozlijeđene osobe kojoj je na glavu palo odlomljeno drvo i teško je ozlijedilo.
Smirim se. Znam da naše djevojke i dečki na terenu rade usklađeno i dobro. Odlazimo na prvu ovogodišnju dječju matineju. Obnavljamo manire u kazalištu, udobno sjedamo i prepuštamo se novoj sezoni. Usred predstave počne pištati telefon. Izvadim ga iz džepa i brzo utišam. U kazalištu sam više puta bio u suprotnoj ulozi i znam kako glumca na pozornici omete zvuk telefona. Sram me, ali ipak pogledam što se, do vraga, može događati na tako miran, kišan dan. “LAVINA ODNESLA TRI PLANINARA NA TOSCU! OBAVEZNA ZIMSKA OPREMA!”
Glava mi na trenutak prestaje raditi. Lavina? U listopadu? Zimska oprema, Tosc… Takvih intervencija, na sreću, nemamo mnogo. Pogotovo ne u listopadu. Ekipa je već iscrpljena od jutarnje teške intervencije. Nema druge. Moram ići. Lovru šapnem na uho: “Ako ti se ne sviđa predstava, reci mi.”
“Znaš da moraš ići, ali se pitaš zašto to radiš?”
“Okrene se prema meni: “Najbolja je!” šapne mi s iskrama u očima. Nemam srca da ga uzmem i odnesem van. Čekam kraj predstave. Tijekom aplauza objasnim mu situaciju. Iako je malen, dobro zna što kod nas znače intervencije. Radi sve što mu kažem. Obuva cipele, oblači jaknu i brzim korakom jedva mi stiže do auta. Brzo vozim kući, usput razmišljam gdje mi je zimska oprema i Lovru objašnjavam plan. Klimne i ponaša se kao najodraslija osoba. Pucam od ponosa i adrenalina.
Kod kuće uzimam opremu, ostavljam Lovra, govorim mu da ga najviše volim na svijetu i da se uskoro vidimo. Vozim prema Pokljuki. Na kraju ceste prema planini Konjščica hvatam dvojicu kolega koji me čekaju da brzo obučem jaknu i zavežem cipele.
Nastavljamo pješice i ubrzo postaje jasno da je ovo jedna od onih intervencija zbog kojih znaš zašto si postao gorski spasilac, a istovremeno se pitaš što ti je to trebalo. Blaga staza kroz šumu je duga, ali još smo puni energije. Pitam za informacije, za jutarnju intervenciju… Šalama o tome tko je manje doručkovao skraćujemo put i odvraćamo misli od onoga što slijedi. Na planini hvatamo još nekoliko spasitelja.
Zajedno nastavljamo prema vrhu Tošca. Staza postaje strma, spasioci ispred nas napreduju polako jer gaze snijeg ispred sebe i traže prolaze. Informacije stižu jedna za drugom, svaka crnija od prethodne. Tempo je brz i razgovor je odavno utihnuo. Ostao sam sam sa svojim korakom i mislima koje su se gurale u tamne kutke, a ja sam im se još vješto izmicao. Ipak, počinjem razmišljati o energiji. U sedam ujutro pojeo sam jogurt i popio čašu vode. To je bila energija kojom sam raspolagao. Znao sam da ću biti doma navečer ili sutradan”, navodi Dudić.
“Izvukli smo ruku, pa glavu. Znali smo da nema pomoći”
“Padao je snijeg, vidljivost je bila slaba, a vjetar je podsjećao na pravu zimu. Ponovno vješto smirujem misli i tješim se da će me držati adrenalin. Na putu srećemo dvojicu Mađara koji su hodali iza skupine Hrvata. Odredimo dvije spasiteljice da ih prate natrag u dolinu jer su vidno u šoku. Nastavljamo sami. Hodamo već sat i pol. Još nismo na lokaciji. Ispred mene na putu leži lavinski pas i njuškom gricka ogromne ledene kugle nakupljene na dlaci.
S kolegom se zaustavim, skidam rukavice i počnemo mu pomagati. Nakon nekoliko minuta ruke su mi potpuno promrzle, a pas ustaje i veselo odjuri naprijed. Nakon otprilike pola sata hoda stižemo do jarka. Sve nas je više ispred jarka. Sve je narančasto i crveno. Netko počinje hodati prema meni. Sklonim se u stranu. Sa spuštenom glavom zahvaljuju se. Kad pogledam za njima, vidim koliko su potresena i u šoku četvorica hrvatskih planinara koji su izbjegli lavinu, ali su zato morali gledati svoja tri prijatelja kako nemoćno gube borbu s prirodom. Probijem se mimo svih spasitelja do sidrišta.
Radimo plan i prvi počinje spuštanje užetom u strmu jarugu. U međuvremenu se iznad nas obrušava snijeg. Brzo postavljamo dva promatrača i određujemo smjer povlačenja. Na terenu nas je u tom trenutku oko trideset iz Radovljice, Bohinja i Jesenica. Unatoč velikom broju i različitim postajama, posao teče dobro i uigrano. Jedan od spasitelja mi daje u ruke tešku torbu sa stometarskim statičnim užetom.
“Evo, ovo je za dolje.” Neko vrijeme gledam oko sebe tko će se spustiti u neprohodnu jarugu punu stjenovitih skokova, a onda je stavim na leđa i vežem se na već postavljeno uže. Izbacim nekoliko nervoznih šala da odagnam tamne misli i već sam nekoliko metara ispod staze. Nakon prvog spuštanja nađem se pod stjenovitim skokom iz kojeg teče otopljeni snijeg poput slapa”, nastavlja čovjek koji je sudjelovao u potrazi za hrvatskim planinarima.
“Ubrzo iznad sebe vidim spasitelja s lavinskim psom. Spust je težak i bez psa. Pomažem mu preko skoka i bodrim psa koji je naviknut na uvjete, ali je unatoč tome vidno pod stresom.
Od tamo postavljamo užad dalje u jarugu i polako se spuštamo te usput pretražujemo lavinu. Nakon otprilike dvjesto metara spuštanja nestaje nam užeta, a jaruga se još proteže barem tristo metara ispod nas. Dok se pravi plan, s kolegama sondiramo strmo područje tik iznad sljedećeg stjenovitog skoka. Trava pod snijegom je meka pa su ubodi sondom nejasni.
Pomaže nam to što vrh sonde na površinu donosi zemlju, pa znamo da nismo pogodili čovjeka. Unatoč relativno uskoj jaruzi, sondiranje lavine djeluje kao traženje igle u plastu sijena.
“Ej! Sašo!” čujem pet metara ispod sebe. Nejc me zove. “Probaj ovo.” Gurnem sondu u snijeg. Pogodi nešto mekano i odbije se natrag.
Osjećaj je potpuno drukčiji od svih prethodnih uboda. Izletjela mi je psovka. Otvaram ruksak, brzo vadimo lopate i zovemo ostale. Počinjemo kopati i duboko, gotovo metar i pol u snijegu, otkopavamo ruku unesrećenog.
Poviknem ostalima. Dolaze u pomoć i za nekoliko sekundi dolazimo do glave. Iskopamo cijelog i vrlo brzo shvatimo da su ozljede preteške i da mu, nažalost, unatoč svemu, nema pomoći. Ostali se u tišini vraćaju svojim sondama, a ja zovem liječnika da dođe i potvrdi ono najgore. S Nejcem ostajem kod iskopanog planinara i primamo upute liječnika telefonom kad iznad sebe čujem ono što najmanje želim – “LAVINA!!” Podignem pogled i iznad sebe ugledam ogromnu bijelu masu koja se ruši niz jarugu. U glavi mi proleti film. Lavine mi svake zime ne daju spavati i zaista ih se bojim.
Svaki spasilac u jaruzi skače u stranu i nada se najboljem. Ja i Nejc skačemo na drugu stranu od ostalih. Na lavini ostaje samo pas, koji je zanijemio. Grega se s ruba jaruge naginje prema lavini i povlači kujicu prema sebi upravo kad joj lavina već odnosi stražnji dio tijela. Pedeset metara iznad nas na užetu je vezan Gorazd. Kako je uspio izbjeći lavinu na užetu koje je bilo točno ispod nje, nije mi jasno. Viče jesmo li svi dobro. Napnem uši i sa svih strana dolazi “DA”. Olakšanje. Rukom snažno udarim u snijeg jer se želim riješiti osjećaja koji me preplavio”, piše Dudić.
Dežurna helikopterska ekipa @Slovenskavojska je za potrebe reševalne akcije treh planincev pod vrhom Tosca, ki jih je preteklo nedeljo zajel snežni plaz, izvedla prevoze reševalcev in pri tem naletela pet ur. Z aktivnostjo nadaljuje tudi danes. pic.twitter.com/EtbsdjOIxk
— Slovenska vojska (@Slovenskavojska) October 6, 2025
“Helikopter nas je evakuirao, a dvojica Hrvata još su bila nestala”
“Na sreću, vrijeme se poboljšalo i prvi put tog dana iznad nas je poletio helikopter. Poginulog smo stavili u vreću za helikopterski transport i pomoću vitla ga podigli u helikopter s sigurne točke. U međuvremenu smo odlučili prekinuti posao do sljedećeg dana. Postalo je preopasno, a mrak se neumoljivo spuštao prema nama. Naravno, trebalo je još izaći iz jaruge.
Helikopter nam je na mjesto događaja donio još dvjesto metara užeta, ali jaruga je duga, strma i vrlo nestabilna. Natrag gore? Dvanaest spasitelja i dva psa? Postoji neki put. Ali tko će ga pronaći pod snijegom? Ovdje nismo sigurni. Donosi se odluka da će svakog pojedinačno letač-spasilac “vitlom” podići u helikopter, a on nas odvesti u dolinu. Nismo dugo razmišljali o toj ideji jer je vrijeme brzo istjecalo.
U prvoj “rundi” odvezao je one najpromrzlije. U drugoj sam bio na redu ja. Letač se spušta do mene, vežemo se u pojas i već sam izgubio dodir s tlom. Sve je išlo brzo. Minutu kasnije bio sam u helikopteru. Ruke promrzle, jedva se držim za sigurnosno uže. Mirno sjedim i divim se pilotu koji drži helikopter u mjestu dok ne podigne sve spasitelje i psa. Odvoze nas u dolinu. Posada odlučuje natočiti gorivo dok još pet spasitelja i jedan pas ostaju zarobljeni u jaruzi.
Vozimo se do automobila, zatim u dolinu. Putem pratimo što se događa s našim kolegama. Nakon više od sata svi smo bili izvučeni iz jaruge i sigurno prevezeni u dolinu zahvaljujući posadi Slovenske vojske i letaču-spasiocu. Nakon smrti i teških situacija na intervencijama uvijek imam isti ritual – odlazim pod vrući tuš. Tamo ostajem dok ne preradim stvari u glavi. Kad izađem, sve to ostavim u tuš kabini. Današnji dan nije iznimka”, piše slovenski spašavatelj.
“Ne spašavam da bih sudio”
“Loše spavam jer sam još pun adrenalina i smijem se sam sebi što sam se brinuo da mi jedan jogurt neće dati dovoljno energije za cjelodnevni rad u planinama. Ujutro idem sam na posao, a kolege i kolegice natrag na Pokljuku potražiti još dvojicu unesrećenih. Nažalost, brzo su ih pronašli, ali im nije bilo pomoći. Dogodila se velika tragedija u našim planinama i ugašena su tri života.
Unatoč našoj brzoj reakciji, pred snagom prirode bili smo nemoćni. Tijekom intervencije u dolini se okupilo mnogo novinara i svi mediji govore samo o tome. Naravno, kao što je danas uobičajeno, pod objavama se izražavaju “stručna” mišljenja koja nitko zapravo nije tražio. Žao mi je što se izreka “Planina nije luda, lud je onaj koji ide gore” toliko izopačila. Pretvorila se u nešto zbog čega više ni ne znam tko je lud, ali sigurno otvara mogućnost da to bude onaj koji pod svaku nesreću u planinama u komentar napiše taj citat.
Nesreća ne miruje i znam za sebe da sam se za obavljanje gorskog spašavanja odlučio zbog – spašavanja, a ne zato da osuđujem i kritiziram.
Treba pohvaliti i istaknuti izvrsnu suradnju svih uključenih u ovu iznimno zahtjevnu intervenciju.
Obiteljima i poznanicima izražavam iskrenu sućut, a svima ostalima želim zimsku sezonu koja će biti sigurnija i ljepša nego što je bio njezin ovogodišnji vrlo rani i tragičan početak”, zaključuje Dudić u svom opsežnom tekstu.
J.T.
