“Blago kraju, koji vodu ima i voda mu vrti mline, za tog nema nikad gladi, za tog nema nikad zime.”
Pjevala se tako ganga iz momačkih grla stoljećima unazad po Imotskoj krajini, guslilo se tako pored vatre s komina, nakon što bi se u crne zime okupila obitelj nakon blagovanja ručka ili večere. I doista, sretan je bio taj narod koji je u svom kraju imao rijeku, živu izvorsku vodu i još k tomu na njoj vodenice i mlinove u njima. A tek vlasnici tih vodenica i mlinova, bili su svi od reda poznati i cijenjeni ljudi.
Eto baš Imotska krajina je taj blagoslovljeni dio Hrvatske koji ima plodno kraško polje, ima rijeku Vrljiku, svoju hraniteljica života, a Vrljika je imala svoje vodenice. Od samog njenog izvora tamo od Opačca, pa dolje sve do Runovića i njenog uvira prema susjednoj Hercegovini. Rekosmo, imala ih je. I to ne jednu, nego njih dvadesetak, a u njima više od trideset kamenih mlinova koji su se uz pomoć snage vode okretali i mljeli žito. A sami čin odlaska sa pšenicom, ječmom, kukuruzom, žitaricama koje su se nekada najviše sijale u Imotskom polju, prema vodenicama na mljevenje toga Božjega dara, bio je poseban. Kako nam priča jedna stara Proložanka iz zaseoka Lug, odlazak na vodenicu, posebnu onu na Perinuši ili kako nam reče u Franceskijevu mlinicu, bio je događaj za sebe.
– Prvo smo išli požnjet šenicu od rana jutra. Nas bilo uvik što iz komšiluka, što došli oni od rodbine, pa nas se skupilo i desetak. Tako ti je bilo, uvik bi jedni drugom dali ruku tamo krajem osmog miseca kada se žanje žito. Bilo je i ječma. I onda smo u polje, tamo put Čanjevica hodali mi cure sa srpovima u rukama i užadi priko ramena i pivale gangu, a momci bi išli iza nas s kosama priko ramena, s brusovima oko pasa u kožnim spremištima, pa nam odgovarali isto pismom. Bilo je zamiračine u žetvi, ko da se jedna udala kada se žela šenica i kada se bra kukuruz. I onda, ako je još žetva bila bogata svak bi radostan bio. I onaj čije je žito, i onaj koji bi pomaga u žetvi. Znalo se kazati da i jedni i drugi neće biti gladni, jer ima dovoljno kruva, jer kada ima u mene, ima i u tebe, tada se ne samo govorilo, već se tako i činilo. Kada bi požnjeli šenicu, svijali bi ih u klupko i onda se zamećali na leđa i užem vezali. A znalo se, koji momak prije priskoči nekoj žetalici i pomogne joj podignuti klasje šenice na leđa, taj ima pik na nju. I onda bi, što mi na leđima, što na konjima, neki na kolima, šenicu dotrali u neki od komšiluka koji je imao guvno za vršit. Zna se red, ko će kada vršti s konjima. I kada bi se odvojilo zrno, nakon vijanja skupila bi se šenica u maže, vriće i kada bi se doznalo kada će se sve priniti prid mlinicu, opet bi bili zajedno. Kada bi se doznalo koji je dan za ić na mlinicu tu najbližu na Perinušu, bio bi to pravi događaj. Tamo na Perinuši isprid onog reda od mlinica di je nekada bilo čak 14 mlinova, naroda čudo jedno. Reka bi neupućen čovik nered, ali se znalo kad je ko i na kojem mlinu. Sićam se, na desetke konja naprćenih vrićama šenice ili ječma iz svakog kraja Imotske krajine, a bilo je tu naroda i iz susjedne Hercegovine. Mlinar onako sav pobilio od brašna samo bi reka: Ajmo Lužani, sada ste vi na redu. I onda bi vriće sa šenicom s naših leđa prinili u mlinicu, mlinar bi zapisa čija je koja vrića i onda bi krenilo mljevenje. U onoj buci mlinova koji se vrte, svi bismo gledali kako ispod nji izlazi brašno. Brojile bi se vriće, mirilo se kantarom, davala se plaća mlinaru u šenici ili brašnu. Ljudi bi isprid mlinice pričali koliko koji ima ove sezone, koliko ima šeničinog, ječmenog i kukuruzova brašna, koji je kraj Imotskog polja da bolji urod. Zapravo, pokraj tih vodenica bio je pravi iskreni razgovor, uspostavljala su se prijateljstva, rukovalo se. I pivalo. Uvik se pivala ganga, pa bio dobar ili loš urod. Takav ti je bio naš čovik, nije nikada reka da je loše ili bio tužan. Sićam se, jedne godine bila loša žetva, ubila suša, kiše nije puno bilo kada je bila najpotribnija i nije ti isprid mlinice bilo puno tužni lica. Dao Bog za ovu godinu toliko, druge će biti bolje, govorilo se. Drugi, posebno žene, majke ipak su bile tužnije, govorile su: Bez brašna nema ni kruva, a bez kruva nema ni rane – priča nam stara Lužanka.
Spomenusmo na početku ove baštinske priče o vodenicama Imotske krajine, koje su stvarale i održavale život ljudi, koje su se s pravom zvale hraniteljicama života tamošnjih ljudi, kako ih je nekada u slivu Vrljike bilo više od dvadeset. Najveći broj oko samog izvorišta rijeke Vrljike i na Perinuši, mjestu gdje su izgrađene prve vodenice, i sve u vlasništvu obitelji Franceski. Prije samog oslobođenja Imotske krajine od Turaka na Perinuši, bilo je pet mlinova u tamošnjoj vodenici. Dolaskom Mlečana i njihovom darovštinom i uredbom, napravljeno je još devet mlinova, tako da ih je bilo ukupno četrnaest. Vodenice su bile i na samom izvorištu Opačac, pa vodenica obitelji Grbavac na izvoru zvanom Jauk. Također i imotska bogata obitelj Trocculo imala je svoju mlinici. Nizvodno Vrljika je u svom toku imala mlinice na Kamenmostu, Zmijavcima, Runoviću. U jednom periodu radilo je više od trideset mlinova, jer su svoje žito osim imotskih poljoprivrednika na mljevenje donosili i iz susjedne Bosne i Hercegovine, a također i iz Cetinske krajine.
I onda dođe vrijeme kada vodenice i njihove mlinove zamijeniše neki drugi mlinovi, oni s drugim izvorom energije. Pa tako u Imotskoj krajini osta samo par mlinova na Perinuši, koje je više s ljubavlju, nego zbog neke komercijalne vrijednosti vodio poznati mlinar Mijo Zdravko Gadžo. Također je i zub vremena učinio svoje. Vodenice, to baštinsko blago koje bi trebalo biti i zakonom zaštićeni objekt, polako su propadale. Urušili se krovovi, srušili zidovi, ostala pustoš i sjećanje na nekadašnji život u njima i oko njih. Otišao i mlinar Zdravko. Mali broj ljudi sije pšenicu i ječam. Ima u trgovinama brašna svih vrsta, većinom iz uvoza. Ali nema onoga od prave imotske pšenice i kukuruza.
Ono što možda budi nadu jesu pokušaji, primjerice, u općinama Zmijavci i Runovići da općina restaurira par mlinica, prvenstveno kao turističku atrakciju, što je za svaku pohvalu. Bez obzira što ih više nema u svojoj izvornoj funkciji, vodenice na slivu rijeke Vrljike u Imotskoj krajini zauvijek će, makar i jednim jedinim svojim starim kamenim mlinom, svjedočiti o nekom starom, lijepom, ne toliko materijalno, koliko duševno bogatom životu ljudi, kojima je pa i kilogram brašna dobivenog ispod toga mlina, bio svetinja i znak da su živi i da će opstat na ovim Bogom danim prostorima.
