Mobitel se oglasija kasno navečer, malo prije 23 sata. Kad je tako, obično nije dobro. Pozivi u tu uru stresu vas, ne slute na dobro. Jave se sumnje, strah.
Javljaju moji iz Kaštili: “Jesi čuja koja se tragedija dogodila…” Tako je krenilo.
Naša dva Kaštelanina, iz Lukšića, braća Kovačev, Roko i Andrija. Poginili. Zatrpala ih lavina. Ne moš virovat. Tuga, jad.
Roko se nedavno oženija, 31 mu je godina, a Andrija se triba uskoro vinčat, on je pet godina mlađi. Pa di dvojica iz iste kuće!? Osta je treći brat, pomorac. Momci koji su živili za svoje misto. Bez kojih bi turnir na male branke u Lukšiću bija nezamisliv. Bili su zaštitni znak “prvenstva svita na male branke”, kako Lukšićani zovu turnir. Momci zbog kojih se dolazilo gledat utakmice.
Tuga, ajme. Ne daj Bože nikome! Ali, bar se Tonći spasija. Naš Sućuranin. I on je bija među sedam planinara u Sloveniji, ali on je priživija tu lavinu. Prvo se mislilo najgore, da je on među trojicom nastradalih, čak je prošla takva priča, ali nije. Javija se doma obitelji: “Živ san.” Srića zbog spašenog života, tuga i suze zbog izgubljenih prijatelja.
Sedmero ih je bilo, trojici je snig živote ugasija. Braća Kovačev iz Lukšića nećaci su “kaštelanskog slavuja”, pučkog pivača Nede.
Kaštelani su najavili da će proglasiti dan žalosti zbog pogibije dvojice mladih sugrađana. Nevolja se gadno zalipila za ovu familiju iz Lukšića.
Kao i za onu iz solinskog naselja Sveti Kajo, odakle je treći nastradali Marijo, otac dvoje dice, 38 mu je godina, član Hrvatskog planinarskog društva “Mosor”. Živija je Marijo i u Mravincima, trenira je aktivno judo u splitskom “Studentu”. Sportaš pravi.
Pomagao je nesebično gdje god je mogao, tako i pri obnovi planinarskog doma “Umberto Girometta” na Mosoru, oprostili su se od njega “mosoraši” dirljivom objavom na svojoj Fejs stranici.
Nažalost, nisan se privarija. Kad mobitel zvoni u tu uru – nije dobro.
