Kako je post-hladnoratovska unipolarnost sada uzdrmana otporom Rusije i Kine i stvaranjem bloka država koje se ne žele uvlačiti u njihove sukobe (Globalni jug) ali će im to biti sve teže izbjegavati, uzdrman je zapravo i čitav svijet. I to tektonski! S razornim posljedicama po svih, koje će u punom opsegu biti vidljive tek kasnije s obzirom da su prava podrhtavanja tek počela
Republikanski kandidat na američkim predsjedničkim izborima 2024. godine je Donald Trump. Gotovo sigurna kandidatkinja Demokratske stranke na istim će izborima biti Kamala Harris, što treba potvrditi još samo nacionalna konvencija te stranke sredinom kolovoza, a u što nitko ne sumnja.
Prema posljednjim anketama dvoje vjerojatnih suparnika za idući mandat u Bijeloj kući stoje podjednako. Iako demokrati, to treba naglasiti, priznaju da su ubrzane ankete, za čiju ozbiljnu pripremu nije bilo dovoljno vremena s obzirom na iznenadno pojavljivanje Kamale Haris kao njihove kandidatkinje umjesto odustalog aktualnog predsjednika Joea Bidena, provedene najvećim dijelom među demokratskim simpatizerima.
Pa čak iako apstrahiramo tu činjenicu (iako se to nikako ne bi smjelo činiti jer ima itekako važan psihološki učinak na javnost), bez obzira na sadašnje ankete na nacionalnoj razini svima je jasno kako će o pobjedniku izbora i ovog puta odlučivati kolebljive ili neopredijeljene – tzv. swing države – njih ukupno trinaest (New Hampshire, Minnesota, Michigan, Nevada, Pennsylvania, Wisconsin, Arizona, Georgia, Sjeverna Karolina, Florida, Texas, Iowa i Ohio) . Nisu nužno ni „crvene“ ni „plave“ (boje Republikanske odnosno Demokratske stranke), pa ih nazivaju i „ljubičastim“ državama, prema mješavini plave i crvene koja daje upravo tu boju.
Ovaj širi uvod bio je potreban za osvrt na jučerašnji tekst medija POLITICO autora Derricka Wyatta profesora Sveučilišta u Oxfordu s obzirom da, ukoliko bi na jesenskim izborima u SAD-u pobijedila Kamala Harris nikakvi strahovi u Europi o kojima autor piše tada ne bi bili niti potrebni.
Swing države: ‘bojišta’ koja će odlučiti američke predsjedničke izbore
Muke za Europu
Autor teksta u spomenutom mediju najprije konstatira kako novi britanski premijer Keir Starmer nema drugog izbora nego ostati blizak američkom predsjedniku, tko god on bio – i da otuda ofenziva šarma koju je pokrenuo prema Trumpu prije nekoliko mjeseci. Ali problem po Starmera je taj što on snažno podupire Ukrajinu, a Trump i njegovi bliski saveznici ne, poput Elbridgea Colbyja, koji se smatra mogućim Trumpovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost. Oni, naime, vide Kinu a ne Rusiju kao glavnu prijetnju sigurnosti SAD-a, dok na Ukrajinu gledaju kao na (nepotrebno) preusmjeravanje resursa potrebnih za suočavanje s Kinom i obranu Tajvana.
U isti kontekst autor stavlja i od Trumpa nedavno imenovanog svog kandidata za potpredsjednika JD Vanceaa koji je rekao da ga zapravo nije briga što će se dogoditi s Ukrajinom. Slično tome, Richard Grenell — mogući državni tajnik u Trumpovoj administraciji u slučaju pobjede — zagovarao je mirovni sporazum za Ukrajinu koji bi sačuvao ukrajinski teritorij, ali omogućio “autonomne zone”. Izraz koji bi mogao biti šifra za Ukrajinu koja jednostavno prihvaća svoje gubitke i ide dalje.
Putin o američkim raketama u Njemačkoj: U završnoj smo fazi ‘zrcalnih mjera’
Težak izbor
S obzirom na sve ovo, ako bi se Trump vratio u Bijelu kuću, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge europske članice NATO-a mogle bi se suočiti s teškim izborom: ili prihvatiti prisilnu nagodbu koja ide u prilog Rusiji, ili podržati Zelenskog u odbijanju takvog dogovora i nastavku otpora ruskoj agresiji. U potonjem scenariju, Trump bi čak mogao obeshrabriti protivnike povlačenjem američkih obrambenih jamstava saveznicima za koje je smatrao da “eskaliraju” rat isporukom oružja Ukrajini. Kriza ove vrste podijelila bi i oslabila NATO – do te mjere da bi neki saveznici mogli odustati od sukoba s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i povući svoju potporu Ukrajini.
Pitanje je bi li Velika Britanija bila jedna od tih zemalja ili bi se pridružila koaliciji europskih NATO saveznika koji podupiru Ukrajinu? – navodi dalje profesor sa Sveučilišta u Oxfordu.
Za Starmera, prkošenje Trumpu vjerojatno bi “poseban odnos” između Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a rasteglo do točke pucanja. Na primjer, budući da je dio posebnog odnosa i američko upravljanje zajedničkim američko-britanskim fondom (nuklearnih) projektila D5 Trident, Trump bi lako mogao izvršiti pritisak na Starmera ako bi htio.
Ali ako Trump pobijedi u studenom, njegovi savjetnici će vjerojatno reći da se borbe u Ukrajini moraju brzo završiti kako bi se spriječilo da Sjedinjene Države budu uvučene u situaciju u kojoj Rusija uzvrati protiv zemalja NATO-a koje opskrbljuju Ukrajinu. Ali ostaje činjenica da bi se, suočeni s Putinovim nuklearnim prijetnjama, europski saveznici osjećali sigurnima opskrbljujući Ukrajinu oružjem samo ako bi Trump zadržao američke obveze prema NATO-u.
Saveznici bi mogli osmisliti formulu koja bi uvjerila Trumpove savjetnike da ne bi trebao forsirati Ukrajinu na mirovni sporazum i umjesto toga delegirati vojnu potporu europskim saveznicima – uz neke rezerve oko popisa ciljeva za udare na rusko područje. Naravno, Zelenskom se ti uvjeti neće svidjeti. Ali loš dogovor s Trumpom mogao bi odgoditi još gori dogovor s Putinom, smatra britanski profesor.
Colby, sa svoje strane, prihvaća da SAD ima strateški interes da Ukrajina bude obranjena – ali ne ako to znači izravan sukob s Rusijom.
Prosudba
Dodao bih kako Colby očito želi da – kako kaže mudri narod – “vuk bude sit a koza cijela”, što je, naravno, u praksi vrlo teško provesti. Iako, kada je riječ o politici ništa nije nemoguće. Poglavito kada se radi o geopolitičkim interesima kojima je sve podređeno, i kada upravo zbog toga posljednjih godina svjedočimo pravoj poplavi svojevoljnih i protupravnih izlazaka iz naizgled čvrstih i “nepoderivih” međunarodno važećih ugovora i sporazuma. Poput onog o iranskom nuklearnom programu iz kojeg je Trump 2018. jednostrano povukao SAD na užas Europske unije, ili pak onih strateške obrambene prirode između SAD-a i Ruske Federacije.
To pak najbolje svjedoči o potpunom krahu međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata, a dodatno modificiranog nakon američke pobjede u Hladnom ratu početkom 90-ih godina prošlog stoljeća u unipolarni poredak, u kojem i vedre i oblače Sjedinjene Države.
Njemački stručnjak upozorio: ovim ritmom Rusi će doći u Kijev za 2, a ne za 30 godina kako su se donedavno rugali
Kako je pak ta unipolarnost sada uzdrmana otporom Rusije i Kine i stvaranjem bloka država koje se ne žele uvlačiti u njihove sukobe (Globalni jug) ali će im to biti sve teže izbjegavati, uzdrman je zapravo i čitav svijet. I to tektonski! S razornim posljedicama po svih, koje će u punom opsegu biti vidljive tek kasnije s obzirom da su prava podrhtavanja zapravo tek počela.
