Gledajući i slušajući predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen tijekom ovoga tjedna pred europskim parlamentarcima kako politički meditira uoči dvostrukog glasanja o povjerenju u četvrtak 9. Listopada – neodoljivo me je u uvodu podsjećala na robota s mehaničkim procesom razmišljanja. U završnici kratkog, sedmominutnog, obraćanja asocirala me je na najčuvenijeg američkog mađioničara-iluzionistu, Davida Copperfielda,koji je svojim spektakularnim predstavama cijele mase svojih obožavatelja pretvarao u „neosobe“ – s iluzijom kako su oni svašta nešto osim onog što zapravo jesu.
Komisija ostaje, iluzije nestaju
Iako je nezadovoljstvo radom aktualne Komisije eskalirajuće, a autokratska metodika vladanja njene čelnice na granici otvorene unutar-institucionalne pobune, za sada nema naznaka da bi UvdL mogla uskoro otići. Tri su glavna razloga: vrlo nepovoljan geopolitički trenutak za EU; svijest političke većine i kolebljivih europarlamentaraca da je u predratnom trenutku u Europi bolja bilo kakva Komisija nego nikakva; još uvijek stabilna proeuropska politička većina unutar Europskog parlamenta kojoj je ovo zasigurno posljednji mandat.
Uz tradicionalnu podršku desno-centrističkog bloka Europske pučke stranke (EPP), Socijalista i Demokrata (S&D), Ursula von del Leyen je čak i bez zelenih i reformista, politički zaštićena. No, da li će uspjeti opstati na tom položaju do isteka pete godine mandata veliko je pitanje. Ne naravno zbog krajnje desnih stranaka u Europskom parlamentu koje imaju tek 187 od ukupno 720 mjesta nakon europskih izbora 2024.To će ovisiti od više drugih čimbenika: od razvoja događaja u Europskoj uniji nakon Macronovog moralnog i političkog sunovrata; od stavova Komisije u kontekstu apokaliptičnih scenarija na razini geopolitike uključujući i njen ovotjedni poklič uprazno „da Europa na ruske dronove mora odgovoriti adekvatno i bez oklijevanja“; zavisit će od rezultata nezavršenih sudskih procesa pred Europskim sudom u Luxembourgu (Pfizergate) i u svojoj domovini zbog pronevjere dok je bila na poziciji njemačke ministrice obrane.
Neuobičajeno kratko obraćanje europarlamentarcima uoči glasanja kojim je uglavnom apelirala na jedinstvo i moć europskog zajedništva u svim, a osobito u kriznim vremenima – za neke promatrače je značilo „neku novu i drugačiju Ursulu von der Leyen“, neku njenu novu taktiku koju neki od utjecajnih briselskih medija vide u „slušati više, govoriti manje“.
Moje mišljenje je drugačije: za izvornu ideju europskog integralizma najmanje je važno „govoriti manje“ ili „slušati više“. Važniji su liderski prerogativi koje, ne samo predsjednica Komisije nego i Europski parlament i Europsko vijeće odavno nemaju. Od „govoriti manje“ važnije je istinsko liderstvo! Čuti druge i drugačije je neusporedivo važnije nego samo „slušati“. A još je važnije ne podražavati sujete i strasti „neosoba“, već svim europskim dužnosnicima i resorima dozvoliti da rade svoje poslove.
Zoran Meter: Kako Njemačka potvrđuje Trumpovu tezu o zelenoj agendi kao najvećoj prevari čovječanstva
Anarhični vazal s velikim talentom podlosti
Najnovija politička kriza u Francuskoj koja nije ni trenutačna niti kratkoročna, kao i dramatičan pad povjerenja njemačkih građana u politički arhaičnu vladajuću koaliciju u najvećoj i ekonomskih vodećoj članici EU – nisu samo crveni alarmi „europskoj lokomotivi“ (Njemačka-Francuska) da je davno prošlo vrijeme za generalni remont. Cijela EU je pred istom nužnošću: radikalni remont od temelja do krova kako bi se neizbježne dramatične posljedice zbog dosadašnje geopolitičke naivnosti i političkog iluzionizma ublažile koliko god je to moguće.
Jedan od putova za spas Europske unije je povratak korijenima – eurointegralističkom romantizmu povijesnih velikana koji na „Europu od Urala do Atlantika“ nisu gledali preko nišana nego periskopom mira, uzajamnosti, solidarnosti i prosperiteta svih europskih građana.
Govorom o stanju Unije sredinom prošlog mjeseca, također pred europskim parlamentarcima u Strasbourgu, UvdL je prvi put javno priznala kako joj se napokon ukazala i realpolitika – da je shvatila da dosadašnji svjetski poredak nestaje, da je novi u nastajanju! To je važan pomak u njenom mentalnom poimanju stvarnosti. Djela još uvijek izostaju.
No, nitko pa ni ona u ovom času ne zna kako će se svijet nastaviti modelirati. U neoglobalistički poredak s više humanizma i pravičnosti prema onima kojima je globalizacija umjesto obećanog boljitka donijela još veće siromaštvo? U antiglobalizam kojeg zagovaraju suverenisti, ultranacionalisti i domoljubni pokreti. U „novi svjetski poredak zasnovan na jednakosti, pravičnosti i uzajamnosti interesa“ kakav se zagovara triangl-doktrinom Putin-Xi-Modi? Ili idemo prema multipolarizmu čija će gravitacijska osovina biti BRICS+, koji već okuplja više od polovice svjetskog stanovništva i oko 41% svjetskog BDP-a mjerenog paritetom kupovne moći?
Ali, ono što i dalje zabrinjava kada je u pitanju predsjednica najviše izvršne vlasti EU jest uvjerenje mnogih promatrača u Bruxellesu kako Ursula von der Leyen još nije shvatila do koje je mjere ona, upravo ona, Europsku uniju učinila beznačajnim geopolitičkim čimbenikom u ovakvom povijesnom preslagivanju svijeta. I da nije svjesna da je ona Europsku uniju napravila anarhičnim vazalom Amerike kakav nikad prije nije bio – vazal s dosad najvećim talentom podlosti?
Nisam siguran ni da UvdL dobro čuje! Primjerice Marine Le Pen koja u utorak na X-u ponavlja da „diljem Europe domoljubne stranke dolaze na vlast voljom naroda i željom da vrate svoju slobodu i osobni prosperitet“ (nasuprot dakle težnjama predsjednice Komisije za centralizacijom europskih poluga moći). Čuje li, i da li želi čuti ,slovačkog premijera Roberta Fica koji javno raskrinkavajući tajne sastanke europskih čelnika u kojima i sam sudjeluje govori o „opasnom stanju uma nekih europskih lidera“, i koji javno iznosi „osobnu uznemirenost zbog toga kako većina EU lidera toliko bezbrižno govori o ratu umjesto o miru“ (iz nedjeljnog intervjua za STVR). Čuje li Ursula Viktora Orbana, čiju državu i građane još uvijek kažnjava s milijun eura dnevno samo zato što se Mađarska odlučila za svoju, suverenu, migracijsku politiku odbacujući ultimativne briselske kvote za ilegalne migrante. Čuje li gruzijskog premijera Iraklia Kobakhidzea koji Europsku uniju s liderstvom UvdL uspoređuje s „Goebbelsovom Njemačkom uoči 2. svjetskog rata“? Čuje li kopredsjednicu Alternative za Njemačku (AFD) Alice Weidel koja ovog tjedna ponovo poziva njemačkog kancelara i druge ratne huškače da umjesto europske mladeži sami istrče na ukrajinsku bojišnicu!?
Zoran Meter: I Putin i Trump u problemu oko Tomahawka: Neograničeni raketni rat protiv Rusije
Promjena plana, retorike, strategije i taktike!
Pa, kako onda iz ratnohuškačke euforije iluzija u Bruxellesu izaći baš sada kada je stanje u Svijetu sve uzavrelije zbog neizbježne povijesne detronizacije globalista koji vladaju Europom!? Kako ratnohuškačku euforiju iluzija zamijeniti pacifizmom zbog kojeg je navodno Europska unija i stvorena, kada najbliži suradnici njemačkog kancelara govore o „posljednjem ljetu mira u Europi“ i najavljuju gradnju ratnih bolnica za prihvat i do 1500 ranjenika dnevno!? Kada britanska vlada govori o ulaganjima 40 milijuna funti u ratna skloništa i mobilne bolnice, a njihova bivša direktorica Nacionalne agencije za unutarnju sigurnost (MI5) barunica Eliza Baningem Buler doslovno kaže „da svi oni koji misle da je Velika Britanija u ratu s Rusijom, možda imaju pravo“.? Kada američki predsjednik Donald Trump prvi put u novijoj povijesti 30. rujna sazove misteriozni sastanak svih američkih generala, admirala i vojnih predstavnika širom svijeta da bi im, u svojstvu vrhovnog zapovjednika, naredio da moraju biti „jaki, čvrsti, pametni i suosjećajni“! Prethodno istog mjeseca, Trump potpisuje i izvršnu naredbu kojom Ministarstvo obrane preimenuje u Ministarstvo rata! Kako iz ratnohuškačke euforije napokon izaći ako i sam ruski šef diplomacije, Sergey Lavrov, ovih dana izrijekom ponavlja da su „zapadne zemlje i NATO u ratu s Rusijom i da i dalje ponavljaju da žele nuklearnu Rusiju strateški poraziti“…
Ono što se s velikom sigurnošću može ustvrditi sada i ovdje jest da će Ursula von del Leyen, u strastvenoj želji za ostankom na vlasti do kraja drugog mandata, učiniti sve kako bi uvjerila Europski parlament, Europsko vijeće i lidere država članica ponaosob da je spremna redizajnirati Plan rada Komisije za 2026. godinu; da će Višegodišnji proračun 2028. – 2034. od 2000 milijardi biti pravedniji prema poljoprivrednicima, novim tehnologijama, digitalizaciji i Zelenom planu; da će promijeniti retoriku prema svojim oponentima; reaktualizirati važnost i ulogu građana u kreiranju europskih politika; pokušati nametnuti potpuno novu strategiju i taktiku upravljanja Komisijom.
Veliko je pitanje, međutim, rješava li se time problem čak i kada bi uskoro promijenila ratnički narativ. Osobno sam skeptičan. Teško je od vazala postati lider. Pogotovo u kratkom roku.
UvdL bi možda sada i željela prihvatiti istinu da globalizam kakvog (i) ona vatreno zagovara nije u interesu ogromnog broja svjetskih siromaha iako je prvobitno i osmišljen kao poluga oslonca upravo za one u razvoju; da se u praksi potvrdilo kako globalizacija nepovoljno djeluje na životnu sredinu o kojoj ona navodno toliko brine; da globalizam (kao što se zorno danas vidi) ne pridonosi stabilnosti globalne ekonomije već je destabilizira globalističkim protekcionizmom, bezumnim carinama i sankcijama; da je umjesto smanjivanja siromaštva, siromaštvo u svijetu sve veće a raspodjela svjetskog bogatstva sve nepravednija; da je prisilna privatizacija u zemljama tranzicije nametana u interesu korporativnog kapitalizma i da su se, umjesto blagostanja za građane, basnoslovno obogatili oni koji su najbliži vlasti ili su čak i sami vlast.
Bojim se kako je za Ursulu von der Leyen sada prekasno. Ideologije globalizma se nije moguće odreći preko noći. To čak nije ni poželjno jer, kako s pravom kaže američki nobelovac za doprinos ekonomskoj znanosti, Joseph Stiglic, problem nije u globalizaciji kao takvoj, već u tome kako se njome do sada upravljalo. Tko je upravljao. I zašto je upravljao s toliko podlosti.
Odgovori na ova krucijalna pitanja već su počeli sustizati brzinom munje. Poražavajuće vijesti po loše vođe europskog globalizma istodobno primamo iz Bruxellesa, Pariza, Londona, Berlina…Ursuli von der Leyen se ovog tjedna, treći put u 90 dana, glasalo o povjerenju, a u cijelih 45 godina prije nje –tek osam puta. Francuskog predsjednika Emmanuela Macrona je, ljudski gledano, otužno vidjeti kako uz obalu Sene tumara očajnički usamljen s povijesno najnižom podrškom javnosti od svega 13%. Njemački građani svome kancelaru Friedrichu Merzu vjeruju za trunku više. Britanskom premijeru Keiru Starmeru britanski građani također ne vjeruju i u ogromnoj većini su protiv politike njegove vlade. Ostali ratnohuškački globalistički sitniš Europe nije ni bitan.
Je li Europa na korak do ratne kataklizme, i ima li nam spasa?
Problem su tzv. svjetske institucije kao barikade globalne moći
Kraj političkog iluzionizma nam je, dakle, pred očima. Ali neizvjesnosti tek dolaze. Jer najveći problem današnjice nisu ipak gore spomenuti ili nespomenuti lideri.
Problem su tzv. svjetske institucije koje takve lidere produciraju kako bi štitile globalistički protekcionizam, korporativizam i u konačnici hiperprofiterstvo kao temeljni motiv.
Rejting kancelara Merza pao na rekordnu razinu, a Macron još gori: Tko nas to zapravo predvodi?
Prije svega su to financijske i trgovinske institucije. Svjetska banka. Međunarodni monetarni fond. Svjetska trgovinska organizacija. Svjetska zdravstvena organizacija…to su barikade globalne moći. Barikade preko kojih brojčano minorna manjina upravlja ogromnom globalnom većinom.
Takva osinja gnijezda će biti vrlo teško humanizirati i preoblikovati, pogotovo demontirati. Svaka smjena epoha u konačnici biva krvava.
