Mato Jajalo (37) asistent je glavnom treneru Mariju Kovačeviću, zadužen za individualni rad s igračima. Kao nogometaš imao je zapaženu karijeru koja je startala u Slaven Belupu, nastavila se u Sieni, Kölnu, Sarajevu, Rijeci, Palermu, Udineseu, a završila u Veneciji. U Serie A odigrao je 147 utakmica, u Serie B 89, u HNL-u se zaustavio na brojci 81, u Bundesligi na 61… Igrao je za dvije reprezentacije: hrvatski dres odijevao je dva puta u prijateljskim utakmicama (Argentina, Gibraltar), za BiH je nastupio 11 puta.
– Završio sam nogometnu karijeru u ljeto 2024. godine, raskinuo sam sporazumno ugovor s Venecijom koji mi je trebao trajati još godinu dana. Baš smo ušli u Serie A. Nakon priprema sam odlučio prestati, nisam mogao više. Nakon toga sam došao u Zagreb, preselio se s obitelji – kaže nam Mato u uvodu.
Tada kreće njegovo trenersko školovanje…
– Upisao sam Akademiju HNS-a, završio sam za UEFA C licencu. Usput sam upisao na talijansku trenersku školu u Covercianu, smjer za sportskog direktora. Ostao mi je još završni ispit. Neka bude još jedna diploma. Kad uhvatim vremena, odlazim na polaganje tog ispita.
Onda se dogodio odlazak u Koprivnicu, u klub u kojem je startao s karijerom.
– Odlazak u Slaven Belupo bio je moj odlazak na trenersku praksu. Tamo sam upoznao Marija Kovačevića. Pomoćni treneri bili su Gregurina i Delić. Kad je Kovačević dogovorio angažman u Dinamu, rekao mi je da želi da dođem s njim kao dio njegovog stožera. To je cijela moja priča o tome kako sam došao u Maksimir. Sve se dogodilo jako brzo. Na najbolji mogući način.
Pitali smo Matu koja mu je ambicija. Vidi li se u budućnosti kao trener s diplomom i licencom Akademije HNS-a ili sportski direktor s diplomom iz Coverciana?
– Uvijek sam volio biti na terenu. U središtu zbivanja. Bio sam vezni igrač, povezan s obranom i napadom, to je put koji me zanima. Dakle, to je ipak trenerski put. Učim, upijam znanja, privikavam se na trenerski posao. Polako, trenutačno se školujem. Sad kreće UEFA B licenca, pa A, UEFA Pro… Ima još mnogo učenja preda mnom, idem korak po korak.
Priča nam kako mu sve to izgleda u plavom domu na njegovim trenerskim počecima.
– Ono što sam odmah zapazio je ogromna profesionalnost. Sve to prati sjajna atmosfera u klubu. Naravno, možda sam prvo trebao kazati da su uvjeti fenomenalni. U karijeri sam jedino u Udineseu imao prilike vidjeti slične uvjete kao što su ovi u Dinamu.
Kako funkcionira suradnja s glavnim trenerom Marijom Kovačevićem? Koliko asistent ima utjecaja na glavnog, što mu savjetuje, o čemu pričaju, uvažava li glavni ono što čuje od asistenta?
– Mario Kovačević je jedan od trenera koji uvažavaju mišljenja stručnog stožera, asistenata. Uvijek pita asistente što misle o nekoj temi, analizi, suparniku, igračima, momčadi… Naši razgovori su uvijek međusobne konzultacije. Koje imaju svrhu da sve uvijek bude bolje, da se popravi ono što se u funkcioniranju momčadi može popraviti. Veliko je zadovoljstvo raditi s Kovačevićem. Jer, daje ti osjećaj da si bitan. I to ne onaj lažni osjećaj da si bitan, nego stvarni. Odličan je trener i dobar čovjek koji cijeni svako mišljenje svojih ljudi iz stožera. Razgovaramo prije treninga, nakon treninga, prije utakmica, nakon utakmica. Kovačević ima povjerenja u sve svoje ljude.
Kazali smo u uvodu, Mato Jajalo je zadužen za individualni rad.
– Kod mene dolaze igrači na individualni rad. To je onaj koji nije odrađen na zajedničkom treningu. Tu se rade neke tehničke stvari, udarci na gol… Upravo je taj individualni rad moja zadaća u Dinamu, zbog toga sam došao. Naravno, uz školovanje i trenerski napredak.
Kad je spomenuo individualni rad, naravno da je proradio novinarski crv, pitali smo ga koji igrači Dinama najviše dolaze kod njega na dodatno usavršavanje.
– To ne bih volio kazati. Da ne ispadne nezgodno, da neki igrači to krivo ne shvate. Svi dečki jako dobro rade. Dinamo baš ima iznimno radišne nogometaše, iznimnog motiva i ogromne želje za igračkom nadogradnjom. Individualni rad je svakome po želji, ali nekome i po naređenju. Ideja vodstva kluba je da je apsolutno neophodan što veći individualni rad s igračima, od omladinske škole do prve momčadi.
Kako je, da tako kažemo, s strane gledati igrače koji trenutačno nisu u prvom planu, koji manje igraju, ili one koji ne igraju? Kako se oni ponašaju, kako podnose takve situacije?
– Dugo sam igrao nogomet, bio sam u raznim svlačionicama, pa sam mogao vidjeti kako razmišljaju i podnose tu činjenicu igrači koji ne bi igrali ili koji bi dobivali malu minutažu. Na kraju krajeva i ja sam bio u takvoj situaciji. Znam i vidim da im nije lako. Ali se ponašaju iznimno profesionalno. Svi će oni dobiti pravu priliku, samo trebaju biti strpljivi i dalje se truditi iskoristiti svoju šansu. Svi mi u stožeru pričamo na tu temu, ali konačna odluka je Kovačevićeva. Nije istina da Kovačević ne želi rotirati i bilo je velikih dvojbi prije Lokomotive. Lako je pričati nakon utakmica zašto nije igrao, zašto netko nije ušao ili netko prije izašao. Treba svakome biti jasno da svi mi želimo donositi najbolje odluke da igraju najbolji u tom trenutku i da Dinamo pobjeđuje. Svi smo generali nakon bitki.
Dinamo je u sezoni napravio sjajne stvari. Nakon pobjeda nad Fenerbahčeom i Maccabijem prvi je na ljestvici Europske lige, pobijedio je u svim derbijima na gostovanjima, padali su Hajduk, Rijeka, Osijek… Navijače ipak zanima što se dogodilo na utakmicama s Goricom i Lokomotivom, zašto je veliki favorit izgubio.
– Vidite, kad se dogode takvi porazi koji su neočekivani, onda je to znak da igrači, te kompletna momčad nije bila sto posto pažljiva na tim utakmicama. Makar, budimo iskreni, u današnjem nogometu više nema, kako vi kažete, velikih favorita. Nije floskula, u ovo doba sve su momčadi tjelesno maksimalno spremne, taktički posložene, znaju igrati. Treneri su sve bolji i bolji. Ukoliko u bilo koju utakmicu uđeš s samo malom dozom nepažnje, onda si u problemu. Ne govorim tu o dekoncentriranosti, već to posebno naglašavam, nepažnji. Malo si neoprezan i već si kažnjen. Ali sve je to škola. Na utakmicama s Goricom i Lokomotivom naši igrači su nešto naučili, ali i svi mi u stručnom stožeru. S druge strane moramo priznati da su Gorica i Lokomotiva odigrali odlične utakmice, ali to nije opravdanje za nas. Mi treneri i igrači to trebamo prihvatiti i shvatiti da će navijači i javnost uvijek tražiti pobjede i da se to nikada neće promijeniti, naročito u velikom klubu kakav je Dinamo.
Kako su nakon tih poraza protiv Gorice i Lokomotive reagirali igrači, kako ste vi u svlačionici vidjeli njihove reakcije? Jesu li bili utučeni, tužni?
– Pogodili su ih ti porazi, to je bilo itekako vidljivo. Sigurni smo da ova momčad ima sjajan karakter i da će postajati samo jača i jača, a ono što te ne ubije to te ojača. Idemo dalje. Žao nam je što ovaj prvi ciklus prije reprezentativne stanke nismo završili pobjedom, ali nitko ne može demantirati činjenicu da je cijeli Dinamo do sada odradio odličan posao. Jasno, tek smo na početku i to nam je samo prva etapa koju smatramo uspješnom, crta se podvlači u lipnju.
Kako se momčad psihološki priprema za utakmice? Kako vi u stožeru to odrađujete?
– Stalno se razgovara s igračima, toga stvarno ne nedostaje. Kao igrač, nisam volio trenere koji su okretali glavu i leđa, koji nisu razgovarali s igračima. Ne samo da trener Kovačević ili mi razgovaramo s njima, dečki sami dolaze i traže razgovore da bi se što detaljnije pripremili za utakmicu. Dinamova momčad jest zaista složna obitelj i vjerujem da će se to ove sezone itekako pokazati na terenu. Siguran sam da ćemo se razveseliti s našim navijačima kojima zahvaljujemo na iznimnoj podršci, doživjeti velike trenutke…
