U nedavnom razgovoru s direktorom jedne uspješne škole nogometa, one Lokomotivine, Jurica Čabraja je kazao kako Hrvatska ima hitronoge igrače. Treba ih prepoznati i pravilno usmjeriti te iskoristiti. Kako nas ima malo, nije baš jednostavno generacijski proizvesti više igrača određene hitrine. Stoga, kada se u nekom ciklusu takvi pojave i razviju, onda je ključno da ih se ne propusti.
Gonzalo Garcia je u Hrvatskoj spoznao različite definicije brzine. Nije samo u raspoloživosti takvih igrača u kadru. Spoznao je brzinu promjene raspoloženja ljudi prema trenerima. Do prije tri mjeseca, dok se Hajduk i njegov svijet “nabrijao” na dovođenje Urugvajca na Poljud, bio je tretiran izvanserijskim trenerom.
Danas je Garcia već “trener koji se pogubio”, “ne razumije” i, potiho se emitira s Poljuda, “ne sluša”. Garcia je sasvim sigurno vrlo dobar trener, koji zna stvoriti igru određenog identiteta. Ukoliko je to mogao u Istri, do mjere da dominira velike klubove, nejasno je rastuće (ne)raspoloženje oko njegove stručnosti i ideje sad kad je u bitno jačem klubu i jačoj momčadi. Koja je, uz to, skupila isti broj bodova kao Dinamo.
Kad se uzima trenera na takvoj razini ambicije, onda se mora imati jasna slika što se s njim želi, kako tome doprinijeti i u kojem okviru vremena. Garcia je, naime, i prije znao dobivati velike kao trener Istre, kao što je znao imati teškoće s manjima. Balans nekog rezultata iziskuje vrijeme sazrijevanja te igre, doselekcije i poklapanja situacija pred iskorakom ambicija…
Gonzalo Garcia je proljetos u Istri brzo, puno brže nego u prvom mandatu (2021. – 2023.), razigrao Zeleno-žute i ostvario najbolji učinak osim Dinama u 2023. Njegova Istra jurila je ritmom borbe za naslov prvaka, iako je, nota bene, u 8 utakmica s Goricom, Slaven Belupom, Varaždinom i Šibenikom osvojio tek 8 od 24 boda! Zašto je u pola prvenstva ove godine bio uvjerljiviji nego dvije godine u prvom mandatu?
Ovaj put je stigao na duže okupljenu momčad, koja je kompletirana kvalitetom (Radošević, Lončar, Rozić), i koja je u odnosu na prvi mandat imala nemjerljivo više brzine. U prvom mandatu je najbolji dio odigrao s Bakrarom u špici (5. mjesto i rekordni bodovi). Ovaj put je zatekao grupu igrača koja je imala Valinčića, Heistera, Lawala, Rozića, Lisicu. Pet brzanaca, pa si je dozvolio luksuz da beka Heistera ostavi na klupi, a stavi sporijeg, ali po njemu pouzdanijeg Kadušića.
U Splitu, gdje je tek počeo posao promjene mentaliteta igre (a ne osobnosti), nema te brzine. Tako njegova igra ima limite da bi se pokazala u najboljem svjetlu. Rebić se tek traži, a donedavno omalovažavani Sanyang jedini je djelovao do ozljede kao brzanac za promjene ritma momčadi.
Kad pogledamo dinamiku igre Istre ove sezone, u odnosu na proljeće, jedini koji nedostaju su Valinčić i Lisica. Kad pogledamo dinamiku igre novog Dinama, jedina prava profilna (motorička) novost u startnoj postavi su Valinčić i Lisica. Dakle, dva fizički moćna i izrazito brza igrača. Unatoč velikoj mijeni igrača, Mariju Kovačeviću je bilo kudikamo jednostavnije nametnuti Dinamovu dominaciju jer su upravo ti brzanci (uz Bakrara) donijeli bitno ubrzanje igre momčadi. Uz to su oslobodili prodornost Hoxhe jer je teže udvajati dva brza krila u odnosu na jednog, a olakšali su igru veznim igračima jer s dubinom dobivaju više prostora i vremena za promišljanje poteza. Istodobno je Istri teže nametnuti se protivnicima jer im nedostaje prodornost spomenutih igrača…
Kad momčad ili trener nemaju te profile igrača, onda je sve puno teže ostvarivati u igri, pripremi taktike i njezinoj provedbi…
Taj problem sad ima Garcia, taj problem imao je Tomić, odnosno sad Riera. Garcijin izgleda bitno jači jer je u Hajduku i okruženju ogromnog pritiska i nestrpljenja. Riera u Istri ima manje pritiska, pogotovo što su svi svjesni tih deficita, a i okruženje je drukčije.
Kad postoje teškoće, stvar je u tome da se u nas pretežno paušalno procjenjuju i tako ne odražavaju realni uzrok njihovu nastajanju. Kad je tako, onda je teško očekivati da će se vući objektivna nužna rješenja. Kad govorimo o sličnim deficitima u reprezentativnom smislu, tu se već može egzaktnije definirati stvari.
Hrvatska je u velikom deficitu hitrine, pa izostanak takvih igrača, dubine u igri, pojačava dojam o općoj slaboj prezentaciji momčadi. Prag nam je potvrdio da imamo vrlo dobrog vratara, vrlo dobru obrambenu liniju, vrlo kvalitetnu vezu, ali u nedostatku hitrine i dubine u igri, ispada kao da je momčad slabija.
Hrvatska je oduvijek kvalitetom veznjaka i čvrstinom braniča kompenzirala te manjkove hitrine. Kad je imala Bokšića, onda je bila u bonusu moći. Kad je imala brzog Perišića, pa Vrsaljka i Mandžukića, uz bonus Rebića, Oršića, Gvardiola, onda je došla do velikog, odnosno malog finala SP-a. Otkako je “nestao” Rebić, pa se ozlijedio Oršić, Vatreni su u limitima brzine i dubine.
Zato naši lucidni vezni igrači sve teže mogu pokrivati te manjkove, vrednujući onu tezu da je najbrža na terenu lopta, a jedina brža od toga može i mora biti misao. Jasno je da više nije dovoljna Modrićeva lucidnost i klasa, čak ni uz hitrog Kovačića, za jaču natjecateljsku ambiciju. Trebaju nam brzanci. Oni koji je iskazuju u HNL-u, trče istim brzinama i na međunarodnoj sceni. Zašto čekati kad se taj bonus može koristiti odmah?
