U ona stara, po mnogima, sretna vremena u našim selima, posebno onim iza brda, postojale su predaje da neka stara stabla imaju duh, da su svjedoci povijesti ili da su se oko njih događale važne obiteljske ili zajedničke priče.
Kažu i da su se pod tim stablima skrivali ljudi za vrijeme ratova, gladnih godina i hajdučkih vremena. Starije žene pričale su djeci kako se ispod debla nalazi stara kamena ploča, možda čak grob ili sveta zemlja još od prije kršćanstva.
Po jednom takvom ili više njih najvjerojatnije vuče ime i zaseok Jasenak na pola puta između Ciste Provo i Sviba koje vjerojatno dolazi iz slavenske toponimije i povezan je s jasenom, vrstom stabla koja je kroz povijest bila česta u hrvatskim krajevima, osobito u šumskim i polušumskim područjima Dalmatinske zagore.
Njegov dio svemira
Međutim, nismo mi u to selo naše prpošne i kamenite Zagore došli zbog jasenovine niti razbijati glavu o etimologiji, koliko zbog Jure Galića Botića. Mladog povratnika iz njemačkog grada Koblenza. Dobrog duha iz Jasenka koji je u svom rodnom selu nanovo pronašao nešto što je, smatra Jure, privremeno izgubilo dok je živio u Njemačkoj. Onaj osjećaj sigurnosti, smisla i doma.
Istina da njegov Jasenak nema ni puno više stanovnika nego što se može nabrojati na prste dvije ruke. Selo s jedanaest ljudi koje čini čak sedam članova samo njegove obitelji, njegov je dio svemira. Jure je otprilike desetak godina proveo u Njemačkoj. Otišao je, kao mnogi odavde, tražeći mirniji život, bolju zaradu, veće prilike…
U početku, Njemačka je obećavala red, disciplinu, infrastrukturu, stabilnost. Sve ono što je čuo od onih starih gastarbajtera koji su svoje kosti ostavili na njemačkim bauštelama. Ali, kaže on, s vremenom je shvatio da ona sigurnost ima svoje troškove, cijene izolacije, gužve i stalni osjećaj da moraš “biti na oprezu”.
– Ne osjećam se više sigurno tamo – govori Jure. Ne u smislu opasnosti od ljudi, ali i to. Vi više niste sigurni ni kavu popiti u kafiću kada oko sebe vidite sve te “zamotane” osobe u burkama, nego više u pogledu vlastitog mjesta, korijena i identiteta.
U Njemačkoj sam bio svjestan da nisam kod kuće. Mada sam se ponašao kao pravi Švabo. Ili kako je kazala Vrtirepka iz Raosove znamenite serije “Prosjaci i sinovi”; svuda ti se manta, samo se ovdje bistri. Takvi osjećaji nisu rijetki i među ostalim našim iseljenicima sve češće se čuje da zbog birokracije, udaljenosti od obitelji, gubitka rutine i zajednice, ali i općeg osjećaja otuđenja, ljudi razmišljaju o povratku.
Jer nemojte misliti da je tamo sve lako, bez te nepotrebne birokracije i svega ostalog što nam smeta. Naprotiv, svuda je isto. Samo ovisi tko i na koji način gleda na onu priču o čaši i vodi. Je li napola prazna ili do pola puna – ističe Jure.
Međutim, njegov povratak u taj zabiokovski vilajet zapravo nije bio slučajan. Upravo suprotno. Vrativši se u Jasenak, danas zaseok administrativno naslonjen na općinu Cista Provo, a crkveno župi Svib, registrirao je i svoj građevinski obrt. Ostaviti traga u selu svojih predaka bio mu je primarni cilj. Stečeno znanje, rad i disciplinu po njemačkim standardima, a s dušom ljudi rođenih na tom tvrdom kamenu, prenio je na selo.
Puno mu srce
Odnosno na uređenje starih bunara uz prometnicu Cista Provo – Svib na samom ulazu u selo koji se pali u zaborav. Obrasli travom, kamenjem, urušenih zidova… koji su nekada uglavnom služili za napajanje stoke, koje jednako kao i stanovnika, više nema. Ili vrlo malo.
– Hrvatske vode i naša općina pokrenule su nekakvu inicijativu za njihovo uređenje. To su bunari tko zna koliko stari i što je najnevjerojatnije, nikada nisu presušili. Zato smo se ja, moj otac, stric i moja desna ruka rođak Ante Galić svojski potrudili da iste očistimo i vratimo ih u prvobitno stanje. Za tako što trebalo je izgraditi skoro pa četiristo metara suhozida. Ne onog kao što danas rade, vezivnog betonom, već u suho, kao što i sama riječ kaže.
Sada je to sasvim druga priča. Ako ništa, lijepo je za vidjeti. Meni je puno srce kada gledam kako to danas izgleda, a kako je to bilo prije – spominje se ovaj neimar i značenja vode koja je nekada imala veliki utjecaj života na selu. Danas je voda došla u svaku kuću, ali kada bunar radi, to je simbol povjerenja u budućnost. Kad se voda zaključa, gubi se korak prema samodostatnosti.
Osim tog građevinskog obrata, namjerava se baviti stočarstvom. Nije se odlučio za masovno, ali je za pristojan obujam, pedesetak ovaca za vlastite potrebe. Nije da on počinje od nule. Njegova obitelj generacijama je vezana uz stočarstvo.
– To je oduvijek bilo dio nas – govori.
Njegova majka, Mandalina, i danas, svakoga jutra ustaje kako bi pomuzla dvije krave koje drži u maloj štali iza kuće. Ne da joj netko naređuje, ne da mora, nego jer voli. Duga je tradicija stočarstva u njegovoj obitelji. Krave i volove su držali i njegovi pradjedovi i djedovi i četiri puta više nego li je danas goveda u njihovoj staji. Ali tradicija se nije prekidala.
Sir koji Mandalina napravi radi se ručno, u staroj kuhinji ispod grede, još se prodaje u selu i okolici. Mlijeko je prije otkupljivao splitski Mils i Livanjska mljekara. Jedni nisu plaćali, a drugima danas zabranjen otkup u zemljama Europske unije.
’Odrasli na tome mliku’
– Postrožilo, Bože sačuvaj. Onda danas sve prodam na kućnom pragu. Bilo sir ili maslo, sve ode. Je malo teže nego prije, ali puno zahvalnije. Nema tu kemije niti aditiva, niti plastične ambalaže, već samo kanta, platnena krpa i iskustvo. Pravo domaće, gusto i žućkasto, “kako Bog zapovida”, rekli bi stari.
Svi naši su na tome odrasli. Uđe vam pod kožu nakon toliko provedenih dana i godina u staji. Onda nije čudo što se Jure želi vratiti i ovom našem obiteljskom poslu; mislim da to nije iz nostalgije, već iz uvjerenja da to ima smisla – pojašnjava nam Mandalina Galić Botić, dodajući kako na mladima svijet ostaje.
A mladih posebno djece u Jasenku brojimo na prste jedne ruke. I to zahvaljujući Jurinom bratu Nikoli i nevjesti Valentini. Inače vjeroučiteljici koja silom prilika radi u tri škole. Njihovih troje djece Mirjam (6), Emanulela (4) i tri godine mlađa Karla okosnica su sela.
Ni Nikola ni njegova supruga nikada nisu napustili svoje rodno mjesto. Posebno je Valentina vezana za taj kraj. Rođena u Cisti Provo nije joj teško pao život na selu. Dapače, to joj odgovara. Posebno kada sve što vam je potrebno imate u njihovu administrativnom središtu. I vrtić i škola i doktor…, sve je nekako blizu.
– Ovdje ne životarim – kaže Valentina.
Reske riječi, ali pune istine. Ne životariti u Jasenku znači imati dostojanstvo, rad, imat osjećaj da si potreban, da tvoj trud ima smisla. Pogotovo što se sve više mladih vraća iz zapadnoeuropskih zemalja, najviše Njemačke.
Sve se nekako zakotrljalo u pozitivnom smislu. Ljudi dolaze, obnavljaju svoju djedovinu. A i više će nakon katastarskih izmjera koje su u tijeku. Poput njenog djevera Jure koji je na vrijeme odlučio krenuti obrnutim smjerom. Da, ne čekaju da selo umre, nego da mu daju novu šansu.
Jure je također uvjeren u budućnost sela. Odlučio je obnoviti stari dio obiteljske kuće gdje i on namjerava zasnovati vlastitu obitelj.
Obiteljska kuća staro je kameno zdanje. Zidovi debele kamene kocke, krov je trebalo popraviti, prozore zamijeniti. Ma ne boji se posla ovaj tridesetpetogodišnjak. Pa rado pomaže i susjedima i prijateljima. Unatoč vlastitim obvezama i onim poslovnim, uvijek se, kaže, može odvojiti dva, tri sata za pomoći, uskočiti, kada je to potrebno.
Kriminala nema
– Samo tako možemo ići naprijed. Drago mi je što čujem da se u selu namjeravaju graditi još dvije kuće. Znači ljudi se vraćaju. I što je najvažnije za naše maleno misto, nismo se otuđili. Povezani smo kao Amiši poštujući pravila naše zajednice gdje je svatko svakome od pomoći.
U nas se kuće ne zaključavaju i svi naši kojima je šta potrebno, u mom slučaju neki alat, mogu slobodno ući, koristiti ga i uredno će vam ga vratiti. Toga na zapadu nema. Njima je to nezamislivo. Nažalost – tvrdi naš sugovornik. Preponosan na mjesto svog rođenja i na njegove ljude gdje je stopa kriminala na nuli. U odnosu na njemačke gradove.
Sigurnost, kaže, je i u predvidljivosti, da će djeca moći proći kroz školu, da će ljubazna susjeda pomoći kad treba, da se smiješ smijati glasnije, da te miš u staji ne plaši jer znaš da si doma, i da imaš čime i kome reći, ja sam radio ovaj bunar i ova staza je moja. Što u pravilu i je tako.
Za vrijeme onog sistema mještani su sami s mašklinima i vlastitim samodoprinosom i njemačkim markama, izgradili i betonirali put do sela. Zato imaju pravo da ga svojataju.
Do prije nekoliko godina kada ga je općina asfaltirala, pa su im prepustili primat.
