Profesor Petar Baničević i Dubrovački vjesnik imaju dugu povijest suradnje. S obzirom na broj poslova, zaduženja, humanitarnih aktivnosti i čitav niz drugih uloga koje su stale u život ovog 86-godišnjaka, taj bi se odnos mogao nazvati fakultativnim mutualizmom. I još uvijek traje, jer je gospar Baničević i danas aktivan predsjednik Udruge Rina Mašera.
Dubrovački je bilježio njegov doprinos Dubrovniku, ali i povratnu zahvalnost koju doživljava kao ‘potvrdu uspješno odrađenog dijela društveno korisnih poslova‘. Dobitnik je priznanja Stožera Civilne zaštite iz ožujka 1993. godine, zahvalnice Grada Dubrovnika za nesebičnu pomoć pučanstvu tijekom ratnih razaranja iz veljače 1997., kao i nagrade Dubrovačko-neretvanske županije za dugogodišnji rad u udruzi i integraciji osoba s intelektualnim teškoćama u lokalnu zajednicu. Žali zbog prepuštanja zaboravu svega što je Stožer CZ učinio tijekom Domovinskog rata, a dosad o tome nije izdana ni odgovarajuća brošura. Nisu to bile samo uzbune na prijeteće opasnosti, nego i opskrba vodom, otklanjanje neeksplodiranih ubojitih sredstava, evakuacija 25.000 osoba, prvenstveno djece, žena, starih i nemoćnih, organiziranje protupožarne zaštite i pučkih kuhinja za prognanike. Da se to dogodilo, ostali su zapisi medija, a posebno Dubrovačkog vjesnika iz tog doba, kaže Baničević,
– Javnim objavljivanjem postignuća na ovom osjetljivom socijalnom području daje se nada i vjera potrebitima u moguću bolju sutrašnjicu. Radio i TV su moćni i korisni, ali pisane objave ostavljaju trajne zapise koji dokumentiraju odgovarajuća postignuća i zacrtavaju pravce daljnjeg djelovanja. Istovremeno, ulaze u svako domaćinstvo Grada, a ne samo u registre ili fascikle – svojevrsna je Baničevićeva rođendanska čestitka ovoj novini.
Nakon nižih razreda osnovne škole, Baničević je radi daljnjeg školovanja s Mljeta doselio u spomeničku jezgru Dubrovnika.
– Život u Gradu, koji je tada brojio cca 4.800 stanovnika, bio je interesantan jer su ulicama povremeno vozile kočije s konjima i karići sa željeznim točkovima. Zelena tržnica na Gundulićevoj poljani svakodnevno je bila puna zeleni i plodova iz Župe, Konavala i Primorja. Bilo je tek nekoliko prodavaonica novina, ali je posebnost činio Mato Bajurin, mali Mato, kojeg je ovjekovječio slikar Ivo Dulčić, a koji je hodajući dubrovačkim ulicama svakodnevno uzvikivao “Oslobođenje, Slobodna Dalmacija!” – prisjeća se sugovornik.
Kao stanovnik Grada, u Zeljarici 5, bio je tajnik Mjesne zajednice, a jedna od zanimljivih dužnosti bila je organiziranje noćnih dežurstava i čuvanje Lokruma te uključivanje otoka u tadašnji samodoprinos koji je podvodnim cijevima doveo tekuću vodu i mogućnost montiranja hidrofora za učinkovitu zaštitu od požara.
– Kada sam prije nekoliko godina zamolio ravnatelja Rezervata Lokrum za besplatnu sezonsku kartu do Lokruma, s obzirom da mi je sadašnja adresa u Zagrebu, taj me je otkantao riječima: Gospodine Baničević, takvi kao vi javljaju mi se svakog ljeta s pričama o nekim zaslugama pa ja tu nemam potrebe propitivati bivše rukovodstvo – prepričava.
Profesionalni rad otpočeo je s Vlahom Pejdarom 1963. u Student servisu, kasnije Studentskom centru.
– Tisuće studenata je tijekom ljetnih mjeseci stjecalo dodatna, ponekad i nužna sredstva za studij stječući istovremeno radno iskustvo i odgovornost prema radu na Dubrovačkim ljetnim igrama, Dubrovačkim hotelima, Atlasu, Poduzeću Luke, na snimanju različitih filmskih produkcija, noćnom čišćenju vodenim šmrkovima gradskih ulica, i drugdje. Iako nismo imali izgrađenog doma, izborili smo se da Dubrovnik bude uvršten u grupaciju Studentskih centara čime je osigurano sufinanciranje prehrane, kao i niz drugih pogodnosti za dubrovačke studente. Pred sam početak Domovinskog rata otkupili smo potrebno zemljište i izradili projektnu dokumentaciju za izgradnju studentskog doma na području Hladnice, gdje su poslije izgrađene kuće znanstvenicima i dijelu sudionika Domovinskog rata. Izgradnja postojećeg studentskog doma u predjelu vrtova južnih kultura još je impozantnija i neophodna Dubrovniku kao sveučilišnom centru – smatra Baničević i iznosi još neke od brojnih anegdota: “Zamoljeni od jednog uglednog građanina, uputili smo njegova sina na razgovor kod tehničkog direktora Ljetnih igara, gospodina Stijepa Haklićke na razgovor za poslove na Ljetnim igrama. Obiteljski mezimac odbio je nekoliko mogućih poslova, ali za onaj s organizacijom rada i nadzorom nad izvršiocima dobrohotno je kimao glavom, nakon čeka mu je gospodin S. H. odbrusio da je to njegov posao kojeg neće prepustiti nikome i da se gubi otkuda je i došao! A, nakon završene sezone i skladištenja dijela rekvizita kod jedne obitelji u Banićima, domaćica upita gospodina S.H. čime njega i radnika može počastiti? Ma, bilo čime, gospođo Marija, može malo pršuta, malo kozjeg sira i čašom domaćeg vina”.
Baničević je bio i dugogodišnji čelnik Zajednice usmjerenog obrazovanja te aktivni član studenskog rukovodstva 1971., u vrijeme Hrvatskog proljeća. Valja podsjetiti i na podatak kako je, na sjednici predsjedništva Fonda Sveti Vlaho, predložio pokretanje pučke kuhinje pri Stožeru CZ-a. Dnevno se pripremalo do 3.500 obroka pri hotelima Lero, Park i Petka, restoranu nekadašnje željeznice na Kantafigu i Ekspress restoranu, a kasnije i u Slanom. S nostalgijom se prisjeća i konvoja Dubrovnik – Sarajevo nakon 1.300 dana opsade i deblokade tog grada, u organizaciji Crvenog križa, Caritasa, Fonda Sveti Vlaho, Merhameta, Udruge Deša i Regionalnog ureda za izbjeglice u Dubrovniku. Tom je prigodom umjetničkim programom rukovodio književnik Feđa Šehović.
– Na prijemu kod gradonačelnika Sarajeva, dr. Tarika Kupusovića, osim tužnih detalja iz opsade grada Sarajeva, čuli smo i jednu bizarnu anegdotu. Nakon višegodišnje stanke i puštanja električne energije u Sarajevu, kod predsjednika je došao jedan uznemireni stanovnik podrijetlom iz Sandžaka s pritužbom da su mu pokradena drva. Uvidom na terenu, ustanovljeno je da je prostor za lift koristio kao šupu za drva koja je dolaskom struje otputovala na gornje katove – priča nam Baničević.
Već punih 35 godina je na čelu Udruge Rina Mašera, roditeljske organizacije koja s medicinskim stručnjacima skrbi o osobama s intelektualnim poteškoćama.
– Kada su me, kao tajnika jednog od SIZ-ova i skrbnika svoje nećakinje Snježane Lešić, dotadašnji predsjednik dr. Miketić i tajnik Mato Stipić zamolili da preuzmem vođenje udruge, poziv sam prihvatio. I evo me još i danas na čelu te hvale vrijedne i značajne invalidske udruge. Udruga je kroz navedeno vrijeme prošla kroz nekoliko značajnih razdoblja svoga razvoja. Aktivnosti su otpočeli u drvenoj baraci pri OŠ Marina Držića, a danas se zahvaljujući poduzetnosti Rine Mašere te aktivnosti održavaju u uređenim prostorima kupljene kamene kuće i u vrtovima sa staklenikom na sunčanom dijelu Ilijine glavice – kaže.
Baničević i dalje traga za rješenjima, a sad se usmjeren na izgradnju dormitorija za šest do osam osoba iz udruge koje ostanu same, nakon smrti svojih roditelja.
