Globalni sustavi za pomoć gube milijarde funti čekajući dok katastrofe ne štrajkuju umjesto da djeluju rano kako bi zaštitili ljude i ekonomije, navodi se u novoj analizi.
Ulaganje u otpornost i anticipacijsku podršku prije pogotka klimatskih udaraca može biti do pet puta isplativije od tradicionalne pomoći nakon katastrofe, rekao je u utorak studija Međunarodnog instituta za okoliš i razvoj (IIED).
Istraživači su modelirali gubitke povezane s klimom u osam zemalja širom Afrike i Azije, koristeći šest desetljeća podataka o sušama, poplavama i drugim šokovima. Oni procjenjuju da su ove nacije suočene s 21,4 milijarde dolara (17,6 milijardi funti) štete svakih 20 godina – otprilike ekvivalentnom godišnjem BDP -u Senegala – od gubitaka poput smrti stoke, uništene infrastrukture i medicinskih troškova.
Prema trenutnom sustavu, vlade i donatori reagiraju nakon što se katastrofe dođe, putem humanitarne olakšice ili hitne plaćenja socijalne zaštite. Ali ove su mjere “previše reaktivne”, navodi se u izvješću, i one su neučinkovite i daleko skuplje.
Da bi se u potpunosti nadoknadio 21,4 milijarde dolara (17,6 milijardi funti) u očekivanim gubicima, postojeći sustavi socijalne zaštite zahtijevali bi 93 milijarde dolara (76,4 milijarde funti), dok bi humanitarni odgovori nakon katastrofa koštali 25,8 milijardi dolara (21,2 milijarde funti).
Suprotno tome, ulaganja u ranu otpornost-poput pojačanja infrastrukture, sredstava za život u suši i jačanja institucija za odgovor na katastrofe-mogla bi postići istu zaštitu za samo 4,1 milijardu dolara (3,4 milijarde funti).
“Ovi dokazi pokazuju da vlade mogu zaštititi ljude i ekonomije uz djelić troškova čekanja do udara katastrofe”, rekao je Ritu Bharadwaj, direktor IIED -a za klimatsku otpornost, financiranje i gubitak i štetu, te vodeći autor studije.
“Izbor je jednostavan. Uložite rano i uštedite živote i novac ili platite puno više kasnije kada je oporavak teže, a obitelji su već zarobljene u krizi.”
Izvještaj uspoređuje četiri vrste intervencija: postojeća socijalna zaštita, humanitarna pomoć, predviđanje novca ili prehrambene hrane prije katastrofa i dugoročna ulaganja u otpornost. Rezultati su upečatljivi.
Svaki dolar potrošen na ranu otpornost daje 5,17 dolara (4,25 £) u izbjegnuti gubici i razvojni dobitak. Aciduacijski transferi, gdje podrška doseže zajednice prije predviđenih događaja, vraćaju se 2,06 dolara (1,70 £) po utrošenom dolaru. Suprotno tome, humanitarni odgovor donosi manje od jednog na jedan povrat (0,83 USD [£0.68]), dok postojeće sheme socijalne zaštite pružaju samo 0,23 USD [£0.19]padajući znatno ispod točke probijanja.
Prosječni gubici nakon klimatskih šokova također se mogu dramatično smanjiti: sa 100 posto početnih gubitaka na 27 posto s ulaganjima otpornosti, ili 42 posto s anticipativnim transferima, u usporedbi s 59 posto pod humanitarni odgovor.
Nalazi odjekuju u rastućim pozivima na remont globalnog sustava pomoći, koji još uvijek kanalizira većinu klimatske financijske i razvojne pomoći u hitnoj pomoći.
“Zemlje već koriste ovu analizu kako bi pripremile prijedloge za novi fond za reagiranje na gubitak i štetu”, rekla je gospođa Bharadwaj.
“U doba smanjenja proračuna za pomoć, svaki dolar broji. Ako te ograničene resurse mudro potrošimo na rano djelovanje, možemo uštedjeti živote, zaštititi ekonomije i izbjeći ulijevanje novca u neučinkovite sustave koji koštaju više od samih katastrofa.”
Istraživanje se usredotočuje na osam zemalja – Indija, Pakistana, Bangladeša, Kenije, Etiopije, Malavija, Mozambika i Senegala – od kojih mnoge doživljavaju sve češće suše, poplave i oluje dok se planeta zagrijava.
Samo bi se Indija mogla suočiti s više od 11 milijardi dolara (9,03 milijarde funti) u 20-godišnjim gubicima, dok Pakistanski rizik iznosi 6,5 milijardi dolara (5,34 milijarde funti), a Bangladeš od 2,3 milijarde dolara (1,89 milijardi funti).
Izvještaj stiže ispred ključnih međunarodnih rasprava o financiranju u tijeku COP30 u Brazilu, gdje dizajn novog fonda za gubitak i štetu ostaje pod pregovorima. Zagovornici kažu da bi ovaj fond mogao pružiti financijsku arhitekturu za podršku unaprijed dogovorenim sustavima financija i ranog upozoravanja koji aktiviraju podršku prije nego što krize eskaliraju.
Neke od najsiromašnijih svjetskih zemalja pretrpjele su velike katastrofe izazvane klimatskom krizom mnogo teže od razvijenih zemalja. Poplave i toplotni valovi poremetili su obrasce poljoprivrede, pojačali probleme koji se pojavljuju i preplavili reagiranje na katastrofe u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Analiza pokazuje da su katastrofe koštale više od sto milijarde funti u posljednja dva desetljeća.
Najsiromašnije i najpopularnije zemlje također troše milijarde funti više za otplatu dugova nego što dobivaju u financiranju za borbu protiv klimatske krize.
Ovaj je članak proizveden kao dio Independent Preispitivanje globalne pomoći projekt

