Marinko Bošnjak (78) iz Grabove Drage kod Širokog Brijega junak je dirljive reportaže koju je za Glas Hercegovine snimio novinar Mario Brkić.
„U miru molim, u miru jedem i u miru spavam“, govori Marinko dok pokazuje svoj vrt, mjesto gdje se kamen susreće s trudom, a tišina s molitvom. U njegovu selu, među prezimenima Bošnjak, Ćubela i Marić, sve odiše starom Hercegovinom – skromnošću, obiteljskim vezama i zahvalnošću.
Sa suprugom uskoro slavi 50 godina braka. Imaju 23 unučadi i 3 praunučadi, a s osmijehom kaže: „To je bogatstvo.“ Kuća oživi vikendom, kada se okupe mlađi naraštaji – tada zajedništvo koje je odgajalo djecu sada njeguje starije.
Vrt mu je svakodnevna borba, ali i radost. „Sad ću ga konačno srediti kako treba – cijeli vrt“, kaže dok iz zemlje izdvaja kamenčiće. Iako je iza njega sedam operacija, ne predaje se. „Mogu moliti pet sati bez prestanka – srce moli, ne umara se“, dodaje.
Kroz život je radio kao instruktor vožnje u Čapljini, Mostaru i Širokom Brijegu. Prisjeća se polaganja ispita u Sarajevu: „Nas 72 na polaganju – prošla samo dvojica: ja, Hrvat, i još jedan pravoslavac.“
U vrijeme kada je partijska knjižica bila uvjet za posao, jasno je rekao: „Nisam član Saveza komunista. Vjerujem u Boga.“ Odgovor rukovoditelja bio je iznenađujući: „Primljen si – takvi nam trebaju.“
Jedne noći, vraćajući se kući, doživio je trenutak koji i danas smatra Božjom intervencijom. „Tri puta sam čuo glas: ‘Pogledaj lijevo!’ Iziđem, unuka sjedi na zidiću, točno ispred auta. Da je nisam vidio, ne bi ostala živa. Tko mi je to rekao? Samo dragi Bog.“
U Čapljini je jednom pronašao novčanik s 30 tisuća maraka i vratio ga vlasniku. „Nisam znao da ima još poštenih ljudi“, rekao mu je čovjek, a Marinko nije tražio ništa zauzvrat.
Vjera je temelj njegova života. Otac mu nikada nije opsovao. „Njegova ‘psovka’ bila je: ‘Ti malecko!’ Kad vidim koliko nam Bog daje, zrak, kišu, sunce, kako da psujem Njegovo ime?“
Nedjeljna misa mu je navika od djetinjstva. „Kad te nevolja uzme, tada se sjetiš. Ja ne čekam nevolju – zahvaljujem dok je dobro.“ Kratko je bio u Bogosloviji, ali je shvatio da to nije njegov put. „Bolje da budem pravi čovjek nego loš svećenik.“
Danas vjeruje da ga je Bog nagradio obitelji i mirom. U svakodnevici ga vesele pet kokoši i mačka. „Mačka je ubila zmiju i pojela je“, kaže kroz smijeh. Vrt i šetnja su mu terapija, a priče koje dijeli prenose vrijednosti – poštenje, rad, molitvu i obiteljsku ljubav.
„Bogat sam“, kaže. „Ne novcem – ljudima. Kad vidiš unučad, kad čuješ tišinu nakon molitve, kad vratiš izgubljeno, a srce mirno – to je bogatstvo.“
Marinko Bošnjak podsjeća da dobrota ne traži buku, nego postojanost. Krčiti vrt, vraćati tuđe, moliti u tišini i biti oslonac svojoj kući – to je njegov put.
„Bog me sačuvao – a ja ću Njega moliti“, zaključuje, pa se vraća svojim gredicama, ondje gdje je rad i mir njegov svakodnevni blagoslov.
