Jeste li ikada sanjarili o tome da ćete jednog dana, kad odete u mirovinu, obnoviti svoju staru, kamenu kuću na selu, i onda tamo, daleko od gradske gužve, vreve i buke, guštati boga svoga? Ložiti peć, gledati kako veselo gore drva u špakeru, u toplom, dok vani zavija studeni vjetar. Idila! – ‘Eto, baš tako ja prije neki dan pričam na poslu, ima jedna mala s Brača, radi sa mnom, kako sutra na slobodan dan idem u Unešić, na selo, pilati drva, a meni cura, ima dvdeset godina, govori – ‘Pa na slobodan dan ideš raditi? A znate, ja vam nikad u životu nisam vidila ni drva ni vatru! Mi se otkako ja znam za sebe, grijemo na plin! To su vam te nove mlade, moderne generacije, koje su odrasle uz tehnologiju, i kojima je sve na botun. Imam ja i svoju dicu, koja dođu iz Splita, ovdje na Unešić pa im je prva briga – nisu još ni sile njih dvi, jednoj je 19 a drugoj 16 – internet. Spajaj se, dili, ajde na mrežu!‘ – smiju se Borzići, bračni par, Dijana i Ivan i koji se kad dođu u zagoru naprosto – preporode.
‘Ovdje je sve drugačije. Nebo je puno zvijezda, začudite se koliko ih je, a u Splitu vam ne pada napamet da gore gledate. Uvijek paziš gdje hodaš! Ovdje je skroz drugi svijet, osjetimo ga lagano čim prijeđemo Klis i ostavimo Split za sobom. Dijana je iz Brštanova, muž je iz Vinova, općina Unešić, koji je obnovio staru stričevu kuću – zauzvrat se odrekao didovine – i to tako temeljito i vješto da bi mu na tome pozavidjelo svako građevinsko poduzeće u Dalmaciji. Sa stoljetne kuće Ivan je, i izvana i iznutra, za vrijeme korone skinuo staru klačadu, kamen je zabljesnuo novim sjajem, a onda je malo pomalo dotjerao i sve ostalo – prozore, vrata, podove, uz četiri sobe napravio čak tri nova kupatila, pa na koncu i bazen u dvorištu. Pripremio sve da obitelj može ne samo uživati nego da se jednog dana, ako im to padne na pamet, može baviti i seoskim turizmom. O tom potom! Dotle, svaki slobodan trenutak koriste da uživaju u svom malom seoskom raju!
-‘Ovaj mir vam ne može nitko platiti. Mi vam inače živimo na Poljudu, na kojem vam je od jutra do sutra buka auta. Po cile dane i noći! Naročito lito! Turisti ne staju, voze gori doli, non stop!Pa kad ode dođemo, triba nam neko vrime da se naviknemo. Nekad nam je teško zaspat, koliko je mirno. Druga dimenzija! Mi ovdje u Unešiću imamo sve isprid vrata – i dućan, blizu nam je Drniš, i Šibenik – jutros smo bili – nam je na pola sata autom. Do Splita nam je ura vrimena! Ali, znate šta, toliko meni i kad sam u Splitu, treba od kuće do posla. Ja vam na posao, kad radim popodne, u dva, iz kuće krenem na uru i deset minuta! Sa Poljuda do Žnjana! Tih pet kilometara idem 50 minuta, skoro koliko i 60 kilometara s Unešića. Jer, nije samo gužva, nego treba naći i parking, odnosno mjesto na kojem ćete se parkirat. A to nije ni lako ni brzo!‘ – veli nam Dijana, koja je inače slastičarka. I do mirovine joj je još 15 godina.
– ‘Isto vam je i liti i zimi. Jer, sigurno ćete negdi upasti u gužvu. Split je postao nemoguć što se gužvi tiče. Čovik je nekidan putovao iz Trogira na posao u Split, išao je preko Planog na Prgomet, uključio se na auto – put, na Dugopolje, došao je za 45 minuta okolo. A da je išao kroz Kaštele, ne možete proći Solin, ljudi idu i dva i pol sata do Splita, jer su radovi u tijeku, kolona je svaki dan do Kaštela. Ako nešto mislite obaviti, morate uzeti slobodan dan. I tako vam je ući u Split, izaći iz Splita‘ – priča nam svoj ‘slatki život‘ naša slastičarka. Koja je, dok je Ivan bio meštar, bila i glavna arhitektica koja je osmislila izgled interijer, odnosno unutarnjeg uređenja. I to vrlo uspješno, jer je u prizemlje bez problema stalo 50 gostiju, rodbine i prijatelja, kad im se kćer krizmala.
Ivan je u mirovini, radio je u Pomgrada, kao mehaničar građevinskih strojeva, pa mu građevina nije strana, na njoj je od 18 godine. To mu je iskustvo dobro došlo ne samo kod finijih, nego i grubljih radova, trebalo je tu saliti betonsku ploču, izolirati krov, napraviti ‘luminale‘, odnosno krovne prozore. Sve je on to sam radio! A na rezultat mogu i jedno i drugo biti ponosni jer je to sada stvarno prava kamena ljepotica u centru Unešića, koja je sjedinilo staro i tradicionalno s novim i modernim. -‘Ma ova naša zagora, ovo je jednom riječju, raj! Ovo je prostor koji je još uvijek sačuvan, nezagađen, tako daleko, a tako blizu. Kad dođem ovdje, ništa me ne boli. Mogao bih raditi 24 sata dnevno, neka sam 1965. godište! I lagano me već zeza godina proizvodnje.‘ – priča Ivan. Svoj na svome!
