[RECENZIJA] Nigdje, niotkuda – Bekimova epopeja o vječnom lutanju, pjesnikovanju i izlaganju duše i tijela teretu sjećanja

Kako je to kad se (pro)nalaziš nigdje, a krećeš niotkuda? Kad si u svijetu u kojem ratovi i rastanci samo mijenjaju koordinate, a transgeneracijska bol tek skače s majke na kći, s oca na sina? Kad si po vokaciji pjesnik, a po lokaciji stranac? „Nigdje, niotkuda“ ne favorizira cilj jer je kroz ekspresionističku bol jasno da se likovi nikad neće smiriti i naći „svoju istinu“, koja je „samo dobro zapakirana laž“. Uz dojmljivu glazbu, ali i stanje uma Leta3 (napose Zorana Prodanovića i njegov glumački i glazbenički pečat), supkulturni udarac u ideju happy enda, rock i punk koji bubnjaju po duši i neke dijelove predstave čine gotovo nepodnošljivo, naturalistički bolnima odigrala se splitska premijera „Nigdje, niotkuda“ prema kultnom romanu Bekima Sejranovića. Redatelj je predstave Ivica Buljan, autor adaptacije Goran Vojnović, kostimografkinja Ana Savić-Gecan, scenograf Aleksandar Denić, skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar, dizajn svjetla potpisuje Sonda Trinaest, video Toni Soprano Meneglejte, a asistentica je kostimografkinje Hana Tavčar. Od prvog do zadnjeg – svi na visini zadatka, uz tipičan buljanovski vizualni dojam, nostalgičnu scenu i boje, umjetnost u službi priče.

GALERIJA

Kliknite za pregled

„Nigdje, niotkuda“ bolna je predstava koja ekspresionistički urla o stalnoj izmještenosti u tuđe svjetove, o želji za pripadanjem i voljenjem, o gubitku i preživljavanju. Njezine nijanse pretapaju se kao sjajna scenografija krajolika zavijena u iskrivljena usta Munchova bolnog krika. Stalne krivulje pokušaja smirivanja nikako da dođu do svrhe, identitet se raspada i sastavlja u Brčkom, Rijeci, Norveškoj, unutarnje ja glavnog junaka i njegovih bližnjih opterećeno je podrijetlom, tuđim grijesima i strastima, seoskim govorkanjima i lažima. Fragmenti romana pretočeni u odličnu dramatizaciju povezani su pokretom, i to pokretom otpora – plesom, zavođenjem i nogometom, igrama koje likove nakratko izuzimaju iz sprovoda, vojske, lutanja i traženja, uz pankerski zvuk na čijoj metaforičkoj osi stoji želja za igranjem po svojim pravilima.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Ljubav nam je bolja dok je čežnja, a djeca dok se ne rode

Ciklički uokvirena pričama propadanja (sprovoda) i sastavljanja (vjenčanja), Bekimova autoreferencijalna ispovijed prolazi kroz njegova dva entiteta i identiteta – mladog, razigranog, pametnog i prpošnog Bekima kojeg je uvjerljivo i živopisno dočarao Tarik Žižak, te njegov odrasli pandan, Bekima koji je i dalje svoj, dopadljiv, mudar, ali i izranjavan životnim okolnostima i vlastitim riskantnim izborima, što je suvereno i emotivno iznio Leon Lučev. Ansambl je općenito disao kao jedno tijelo, bačeno u izazovan prostor u kojemu će se ogoliti, iščašiti i lomiti, no njihova je predanost ujednačenoj, redatelju tipično posvećenoj i prepoznatljivoj viziji, bila osvježavajuća. Publika hvata i upija fragmente priča o izopačenoj udovici (Aleksandra Stojaković Olenjuk), prototipu prijatelja i vođe „bande“ (Petar Baljak), ljubavnici ili punokrvnoj rokerici (Jelena Lopatić), frajerčini koja odudara od stereotipa oca (Deni Sanković), majci koja svojim avangardnim odlukama pokreće niz sudbina onih iza sebe (Ana Marija Brđanović), majci/baki koja je jedini stabilan stup života svoje obitelji (Nives Ivanković), nevjerojatnom liku Kasima koji pleše između komedije, groteske i horora (Damir Orlić), pripovjedačici (Nika Grbelja) koja nas jasno podsjeća na činjenicu da ne gledamo samo društveni konstrukt jednog vremena, nego i povijest egzila, borbe, prilagodbe i stalne mijene u kojoj nikad neće biti spokoja i potpune sreće. Glumci se kao kameleoni prilagođavaju trima slojevima likova u triptihu Brčko-Rijeka-Otok S (Norveška), a odlična dramatizacija ne propušta ostaviti dio Bekimova srca i odrastanja u svakom od njegovih mjesta, kojima je istovremeno pripadao i iz njih isklizavao.

Ja sjećanju ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti

Osim dvaju sjajnih Bekima, punokrvnog fakina i mladog neuhvatljivog intelektualca u interpretaciji Tarika Žižaka te odraslog Bekima, onoga u kojem ljubitelji njegova djela kroz minucioznu glumu Leona Lučeva vide svojega nekadašnjeg enfant terrible, moramo izdvojiti još nekoliko tekstualnih izazova i sjajnih glumačkih rješenja. Maestralna Nives Ivanković kao majka/baka i ovaj put s Buljanom, kao i u Crvenoj vodi, gradi kultni lik. Bilo da pokreće humor, sarkazam i ironiju u bapskim ogovaranjima, ili da majčinski naivno navija za ljubav („Suzana je dijete na mjestu, ali ima jezičinu k’o lopata“), ili da se ruga Aliji u „takima“/kopačkama, ili kad opisuje stravičnu ratnu dehumanizaciju dojučerašnjih susjeda koji se pretvaraju u koljače i silovatelje – Nives Ivanković blistava je zvijezda teksta koji bi svojom veličinom i težinom, humorom i hororom „pojeo“ glumca koji mu se nije odlučio sav predati, kao žrtva i medij u službi većega.

Prizor u kojemu vrlo posvećena mlada glumica Romina Tonković s iskusnim kolegom Draženom Mikulićem evocira scene emocionalnog i seksualnog iskorištavanja djevojčice nesnosno su mučne i traumatične. Buljan nije pakirao strahote u politički korektan celofan, njegova je vizija patnje šokantna, a glumci su svojim interpretacijama na površinu izvukli mnoge demone ljudske dekadencije. Sjajni scenski pokret pada u drugi plan pred koreografijom tjelesne ispraznosti, pred naivnom željom za sjedinjenjem i pripadanjem koja se dekonstruira u životinjski snošaj, grubu fizikalu, kratkotrajan odmak od jada i samoće, bez mogućnosti da se eros pretvori u caritas i nježnost pod čizmom propalih djetinjstva, devijantnih odrastanja i beznadnih zrelosti.

Nakon „Nigdje, niotkuda“ neće uslijediti katarza i odgovor gdje i kuda. Mnogima od nas koji su vremenski odmaknuti od strahota o kojima je pisao Sejranović to će biti dramatičan otklon u nezamislivo. No istovremeno će biti i putovanje za koje smo sretni da je, s daškom Brčkog, Rijeke i Norveške, stiglo u naš grad. Imali smo privilegij putovati životom iskrene duše kojoj je svijet bio tijesan, koja je svoje jade, nade, ružnoće i teškoće djetinje iskreno stavila na papir i ispisala osobnu povijest. Hoće li nekomu ta povijest biti previše? Moguće. Tvorci predstave nisu je pakirali u ukrasni papir s mašnicom da bi plijenili ljepotom i pročišćenjem. Omotali su je naturalističkim slikama (ne)ljudskog ponašanja i ekspresionističkim izričajem boli, ljubavi i želje za pripadanjem. A ta njihova slika nipošto ne izgleda kao „dobro zapakirana laž“, nego kao autentična epopeja o vječnom lutanju što je zaslužilo još jedno poglavlje – koje će živjeti.