Nedavno je u Općoj bolnici Dubrovnik tim kirurga prvi put izveo kompleksnu mikrokiruršku rekonstrukciju potkoljenice. Članica tima bila je i dr. med. Maja Maglić, specijalist plastične, rekonstrukcijske i estetske kirurgije. Rođena je u Splitu, gdje je završila osnovnu i srednju školu, a Medicinski fakultet u Zagrebu. Specijalizaciju iz plastične, rekonstrukcijske i estetske kirurgije završila je u Općoj bolnici Dubrovnik.
Jedno od pitanja koje zasigurno zanima sve mlade ljude koji imaju ambiciju postati liječnici i kirurzi – koliko je trajalo Vaše školovanje?
– Put do titule specijalista plastične kirurgije traje više od deset godina – šest godina studija medicine, šest mjeseci pripravničkog staža te dodatnih pet godina specijalizacije, uz kontinuirano usavršavanje u Hrvatskoj i inozemstvu.
Kako je izgledala Vaša prva operacija?
– Vrlo jasno se sjećam svoje prve operacije – bila je to manja rekonstruktivna intervencija, ali prožeta uzbuđenjem i osjećajem odgovornosti. Trenutak kada po prvi put samostalno stanete uz operacijski stol ostaje zauvijek poseban; mješavina adrenalina, koncentracije i spoznaje da vaš rad ima stvaran, vidljiv učinak na pacijentov život.
Plastična kirurgija obuhvaća kirurške zahvate kojima se mijenja fizički izgled osobe i ima rekonstruktivnu ili estetsku svrhu. Pretpostavljam da u bolnici najviše radite rekonstruktivne operacije?
– Većina zahvata koje izvodimo odnosi se na područje onkološke kirurgije dojke, uključujući i rekonstrukcije. Radimo i rekonstruktivne zahvate kod traumatoloških pacijenata. Nedavno je naš tim po prvi put uspješno izveo i kompleksnu mikrokiruršku rekonstrukciju potkoljenice, što je važan iskorak za bolnicu i dokaz naše izvrsnosti i potencijala za izvođenje i drugih složenih zahvata na vrhunskom nivou.
Koje su operacije najteže?
– Težina operacije ne ovisi samo o tehničkoj složenosti, već i o stanju pacijenta i ciljevima zahvata. Najzahtjevnije operacije su one kod kojih je potrebno rekonstruirati veće defekte s ograničenim lokalnim tkivom, posebno kad je riječ o vitalnim područjima poput lica ili ekstremiteta, gdje funkcija mora biti jednako važna kao i estetika. Mikrokirurške rekonstrukcije svakako spadaju među najzahtjevnije, jer zahtijevaju preciznost, dugotrajnu koncentraciju i timski rad. Zahvalna sam kolegama iz KB Dubrava što su mi tijekom edukacije u njihovoj ustanovi dali priliku sudjelovati u takvoj složenoj operaciji, konkretno rekonstrukcije jednjaka. Ovaj zahtjevan zahvat uključivao je koordiniranu suradnju kirurških timova nekoliko specijalnosti, uključujući otorinolaringologe, abdominalne i plastične kirurge. Riječ je bila o primjeru suvremenog multidisciplinarnog pristupa koji je ključan za uspjeh ovakvih kompleksnih zahvata.
Što mislite o subjektivno procijenjenim estetskim operacijama kojima se danas podvrgavaju i maloljetnici jer misle da bi im, primjerice grudi, trebale biti tri broja veće?
– Estetska kirurgija ima smisla kada doprinosi samopouzdanju i kvaliteti života. Granica je tamo gdje pacijent ima nerealna očekivanja ili razlog proizlazi isključivo iz prolaznih trendova. Kod maloljetnika je ključno procijeniti medicinsku indikaciju, emocionalnu zrelost i dugoročni učinak zahvata, uzimajući u obzir da tijelo u toj dobi još raste, a percepcija vlastitog izgleda se mijenja. Za zahvate bez medicinskog opravdanja, osobito u adolescenata, prioritet su edukacija pacijenta i obitelji o rizicima i realnim ishodima te razmatranje alternativa. Želje treba saslušati, ali za isključivo estetske (ne rekonstruktivne) zahvate bolje je pričekati do završetka rasta. Naime, mladi žive u složenom svijetu, bombardirani velikim količinama informacija i dezinformacija u fazi dok je izgradnja vlastitog identiteta još daleko od završene. K tome, treba napomenuti da ni odrasle osobe nisu otporne na nerealne slike koje im svakodnevno servira digitalni svijet i usporedbu s ‘idealnim‘ životima poznatih i slavnih, a kamoli mladi.
Postoje li granice u zahtjevima pacijenta koje se ne prelaze i koje su to?
– Naravno da postoje granice – liječnik ne bi smio štetiti svojim postupcima. Dakle, granice postoje i one se temelje na etici, medicinskoj indikaciji i sigurnosti pacijenta. Kad je riječ o estetici, granice ponekad nisu najjasnije, no svaki iskusan kirurg zna svoje osobne granice i ne preskače temeljitu predoperativnu procjenu. Moj je pristup uvijek individualan, ali ako procijenim da zahvat nije u najboljem interesu pacijenta, savjetujem alternativno rješenje ili jednostavno odbijem operaciju.
U Dubrovniku je stambeno pitanje jedno od onih koje onemogućuje doseljenje zaposlenika u raznim strukama, pa tako i liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika, zbog čega Opća bolnica stalno ‘pati‘ od nedostatka kadra. Kako ste Vi riješili stambeno pitanje u Dubrovniku?
– Slažem se da je to jedan od najvećih izazova za mnoge kolege. Konkretno, moje stambeno pitanje nije riješeno, no uz puno strpljenja i uz podršku obitelji i prijatelja bez čije pomoći to ne bi bilo moguće, uspijevam naći privremena rješenja. No, činjenica ostaje da je to popriličan izvor stresa za većinu kolega, te vjerujem da bi sustavno rješavanje stambenih pitanja za zdravstvene djelatnike dugoročno pomoglo privlačenju i zadržavanju liječnika u Dubrovniku.
