Čudni su ti pečalbarski puti imotskog čovjeka. Oduvijek, ali baš oduvijek, ti ljudi s ovoga krša odlazili su izvan domovine, samo zbog toga da bi svojoj djeci, svojoj obitelji priuštili koru kruha i bolji život, makar mrvicu bolji nego što su ga oni okusili.
Generacije i generacije su odlazile i nema kontinenta na kojem nema Imoćana. I taj gen, jednostavno koliko god potreba, toliko i navika, vukao ih je da odu raditi u tuđinu. Ljubav i čežnja za domovinom, za rodnim ognjištem i obitelji vraćala ih je povremeno, da bi se onda potrošeni i iscrpljeni radom i tuđinom konačno vraćali odmoriti svoje umorne kosti na svojoj zemlji. Nažalost, kratki su im bili, bar većini njih, ti umirovljenički odmori kod kuće. Izgraditi bolju kuću, ostaviti ušteđevinu obitelji bio je sveti zadatak, a o…
