Na današnji dan obilježava se godišnjica smrti Alije Izetbegovića, ključne političke figure Bosne i Hercegovine i istaknutog islamskog mislioca. Rođen je 8. kolovoza 1925. u Bosanskom Šamcu, a bio je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine (1992.–1996.) te član Predsjedništva BiH (1996.–2000.).
Njegova politička karijera započela je pod teškim okolnostima. Godine 1946. osuđen je na tri godine zatvora zbog aktivnosti protiv tadašnje partizanske vlasti. Unatoč tome, nakon odslužene kazne posvetio se obrazovanju i obiteljskom životu, što će kasnije postati temelj njegovog karakterističnog spoja intelektualizma i pragmatizma.
Po izlasku iz zatvora 1949. godine, Izetbegović se odlučio za studij agronomije, vođen praktičnim razlozima. Morao je izdržavati obitelj. Radio je na brojnim gradilištima diljem Jugoslavije, a posebno se istaknuo u Crnoj Gori, gdje je bio upravitelj na izgradnji Hidrocentrale “Perućica”, jednog od najvećih energetskih projekata tadašnje države.
Raspad Jugoslavije
Drugi put u zatvoru završio je 1983. godine, zajedno s dvanaestoricom muslimanskih intelektualaca optuženih za “udruživanje radi rušenja ustavnog poretka” i “verbalni delikt”. Izetbegović je tada osuđen na 14 godina zatvora, što je izazvalo val međunarodnih osuda i bilo ocijenjeno kao politički proces. Mnogi smatraju da je pravi razlog bio njegov rukopis “Islam između Istoka i Zapada”, koji je kasnije objavljen u Sjedinjenim Američkim Državama.
Uoči raspada Jugoslavije, 1990. godine, osnovao je Stranku demokratske akcije (SDA), koju je vodio do 2001. Kao predsjednik i vrhovni zapovjednik tijekom rata, Izetbegović je inzistirao na poštivanju međunarodnih konvencija i zaštiti civila, unatoč embargu na oružje i složenim ratnim okolnostima.
Tijekom rata, Izetbegovićeva politika bila je obilježena pragmatizmom i pokušajima postizanja strateških savezništava. Jedan od primjera bio je Splitski sporazum iz 1995. godine, koji je omogućio suradnju hrvatskih i bošnjačkih snaga, uz posredovanje turskog predsjednika Süleymana Demirela i podršku Washingtona.
Mirovni pregovori u Daytonu 1995. godine označili su kraj rata u BiH. Iako je sporazum donio dugo očekivani mir, Izetbegović ga je smatrao kompromisom koji “nije pravedan, ali je pravedniji od rata”. Daytonski sporazum nikada nije službeno preveden ni ratificiran u Parlamentu BiH, što i danas otvara rasprave o njegovoj pravnoj snazi i ulozi Ureda visokog predstavnika (OHR).
Nakon završetka rata, Izetbegović je ostao centralna figura bošnjačke politike, no zbog narušenog zdravlja povukao se 2000. godine. Preminuo je 19. listopada 2003. u Sarajevu. Na njegovom pogrebu, kojem je prisustvovalo između 100.000 i 150.000 ljudi te brojne međunarodne delegacije iz Francuske, SAD-a, Turske i Hrvatske, potvrđeno je koliko je duboko obilježio povijest i identitet moderne Bosne i Hercegovine.
Golem obrat na suđenju za ratni zločin: Sudski vještak donio zaključak o kojem će se pričati
‘Odustanite od srednje Bosne’
U knjizi “Diplomatska oluja”, tadašnji ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić opisao je tajne razgovore između Tuđmana i Izetbegovića. Prema njegovim riječima, Izetbegović je 1994. predložio da Bošnjaci preuzmu Srednju Bosnu, dok bi Hrvatima pripao prostor južno i zapadno od Prozora. Tuđman je taj prijedlog odlučno odbio, kazavši: “Ne možemo to učiniti Hrvatima u Srednjoj Bosni.”
“Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu”.
“Ne pristajem! Ne možemo to učiniti Hrvatima u srednjoj Bosni.”
