Događaji u svijetu odvijaju se kao da je dana zapovijed za početak Trećeg svjetskog rata, rekao je nedavno na društvenim mrežama Thomas Malinen, finski geopolitički analitičar i profesor na Sveučilištu u Helsinkiju.
“Smatram vjerojatnim kako je dan nalog da se svijet gurne prema trećem svjetskom ratu i nuklearnom holokaustu. Vrlo je teško objasniti sve što se događa bilo kojom drugom hipotezom.” — piše Malinen.
I meni – koji sam uvijek blagi optimist kada je riječ o epilogu objektivno katastrofalnih odnosa unutar ključnog globalnog geopolitičkog trokuta SAD-Rusija-Kina (naravno tu mislim na odnose SAD-a s druge dvije) iz jednostavnog razloga što smatram kako su sve tri zemlje svjesne mogućnosti međusobnog uništenja pa su, logično, primorane tražiti neko prihvatljivo rješenje – sada se teško ne složiti s finskim analitičarom (obrazložit ću kasnije). Iako i dalje smatram kako u čitavoj ovoj velikoj „igri“ koja to već odavno nije (jer nikakvih dogovorenih pravila za nju nema), još uvijek prevladava psihološko-propagandni čimbenik kao dominantna metoda u pokušaju promjene ili omekšavanja političkog smjera svog suparnika.
Problem je, međutim, u tome – što će se dogoditi ukoliko taj „PR“ ne urodi plodom, odnosno ako svatko od igrača i dalje ostane čvrsto ukopan na svojim pozicijama? Hoće li se zbog toga konačno okrenuti kompromisima (što bi bilo idealno), ili će se pak stvari poželjeti rješavati vojnom silom?
Jer trenutačno se ispaljuje posljednja „teška artiljerija“ pokušaja omekšavanja suparnika klasičnim zastrašivanjima. Međutim, sve se više čini kako će nakon nje umjesto prevladavanja razuma ipak prevladati ludilo, što je vidljivo iz sve ratobornijih izjava vodećih političara.
Trump prijeti Rusima: ‘Ako se ovaj rat ne riješi, poslat ću im Tomahawke’
Pomračeni umovi
U tom kontekstu apostrofiram upravo ključne europske vođe. Njihova popularnost u vlastitim zemljama je katastrofalna. Francuski predsjednik Emmanuel Macron – koji je donedavno na sav glas prijetio slanjem francuskih vojnika u Ukrajinu dok je rat s Rusijom proglašavao gotovo neizbježnim i onim koji može početi „još večeras“ kako je to prije desetak dana rekao zapovjednik francuskih kopnenih snaga (nakon što su francuski vojnici zarobili tanker iz tzv. ruske flote u sjeni koji je prevozio rusku naftu u Indiju, da bi ga oslobodili za manje od 24 sata skupa s naftom pa je nastavio ploviti istim smjerom) – pao je na povijesno najnižu razinu popularnosti od uspostave Pete Republike.
Ona sada varira između nestvarnih 13 i 14%, što znači kako Macrona ne podržava čak oko 87 posto građana. Pritom se zavadio sa svim oporbenim strankama i političkim institucijama u zemlji koje ga pozivaju na ostavku ili na raspisivanje izbora. Ali on ne želi ni jedno ni drugo, već najavljuje imenovanje novog premijera nakon što mu je onaj prethodni, Sebastien Lecornu, bio primoran podnijeti ostavku svega nekoliko sati nakon što je predstavio svoju vladu (što je također francuski presedan).
Otkako je u svibnju 2022. g. izabran na čelo Francuske, Macron je morao imenovati čak pet premijera koji su zemlju odveli u gospodarsku krizu s proračunskim deficitom od čak 6%, uz dug od 115,6% BDP na kraju drugog tromjesečja ove godine (info: INSEE).
Rejting kancelara Merza pao na rekordnu razinu, a Macron još gori: Tko nas to zapravo predvodi?
Ni u Njemačkoj nije ništa bolje
Ako ste mislili kako je, kada je u pitanju katastrofalan osobni rejting riječ samo o Macronu – jako ste se prevarili. Naime, i kancelar susjedne Njemačka Friedrich Merz krajnje je nepopularan s 26% građana koji podržavaju njegov rad (prema rezultatima istraživanja RTL/ntv-Trendbarometra), a da je, zapravo, tek proljetos zasjeo na ključno mjesto njemačke vlasti nakon izbora održanih krajem veljače.
Štoviše, njegovu stranku CDU po popularnosti je pretekla krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) koja ima 26% popularnosti nasuprot 24 posto koliko ima CDU. I ne samo to! Merzov koalicijski partner u vladi SPD ima rejting od katastrofalnih 13%, skoro isto kao i Lijeva stranka čiji je rejting porastao na 12 posto.
Vidljivo je, dakle, kako se politikom saveznog kancelara, koji upravo najavljuje nove socijalne rezove i mirovinsku reformu uz snažno jačanje militarizacije zemlje – nezadovoljni Nijemci sve više okreću krajnjoj desnici i krajnjoj ljevici koje imaju bliske dodirne točke po pitanju vanjske politike (poglavito ukrajinskog rata i odnosa prema Rusiji), dok je AfD puno radikalniji kada je u pitanju migrantska politika odnosno ilegalna migracija.
Njemački kancelar: Europa riskira da postane ekonomski pijun Kine i SAD-a
Ni Velika Britanija previše ne zaostaje
Ali ni to nije sve. I ljevičarski britanski premijer Keir Starmer suočen je s golemom nepopularnošću među svojim građanima, pogotovo zbog njegove donedavno krajnje liberalne migrantske politike. Ona već duže vrijeme izaziva sve češće masovne prosvjede, pa i nerede naglo nacionalno probuđenih Engleza – od kojih oni stariji više ne prepoznaju britansko društvo zasićeno migrantima – najvećim dijelom iz bivših kolonija.
Stoga uopće nije čudno kako stranka predvodnika Brexita, Nigela Faragea – Reform UK, uvjerljivo vodi prema anketi YouGova od kraja rujna u odnosu kako na vladajuće laburiste, tako i na torijevce (konzervativce). Njegova bi stranka, da se izbori održavaju sada, osvojila čak 311 od ukupno 650 mjesta ispred laburista koji dobivaju krajnje loših 111 mjesta, a torijevci katastrofalnih 45!
To je jasan pokazatelj odmaka od duge britanske političke bipolarnosti – i jasan znak kako građani žele duboke političke i društvene promjene, između ostalog i u spomenutoj migrantskoj politici po kojoj je Farageov Reform UK zauzeo oštar stav.
Ali nemojte misliti da će moći doći na vlast ako ne promjeni svoj relativno puno blaži stav prema Rusiji kojeg je imao oduvijek. Toga je itekako svjestan te je odnedavno počeo koristiti oštru proturusku retoriku. Čisto da se zna da je i on „na liniji“ – kako bi to nekad drugovi govorili u tzv. mračna vremena. Jer ne ide demokracija baš onako kako se to voli službeno ili medijski predstavljati – čak ni u jednoj Velikoj Britaniji. Geopolitički interesi su oni koji je determiniraju (čitaj limitiraju) – i tako je u Londonu (i ne samoi tamo) oduvijek.
Bivši najviši britanski časnik: Ukrajina ne može dobiti ovaj rat koji za nas nije ‘egistencijalan’
Krajnje loši trendovi EU-a
Spomenuti Macronov „antirejting“, a s druge strane njegova velika uloga koju ima u kreiranju ukupne politike Europske unije – sada politički šteti i samom EU-u koji ionako ima obilježje svojevrsne ubožnice koja udomljuje mnoge propale ili nepopularne političare u matičnim zemljama (i sama predsjednica EK Ursula von der Leyen bila je jedna od takvih u svojoj matičnoj zemlji – Njemačkoj; bio je to i Katalonac Joesp Barrell, donedavni šef diplomacije EU-a, opterećen ne samo pravosudnim postupcima već i pravomoćnom presudom u domovini Španjolskoj što mu nije smetalo za veliku karijeru u EU-u(!), pa je očito kako takvi političari, s ozbiljnim hipotekama na leđima – nekome iz sjene odgovaraju jer im je s njima lakše manipulirati).
Unutar samih struktura EU-a posljednjih se tjedana vode i velike borbe između političkih frakcija po brojnim temama, a u vrijeme pisanja ovog teksta predsjednici EK-a UvdL pripremaju se i dva nova pokušaja izglasavanja nepovjerenja nakon što je jedno već preživjela prije nekoliko mjeseci.
Dakle, ako zbrojimo sve navedene pokazatelje o stvarnoj, i nikad jadnijoj popularnosti vođa ključnih europskih država i nacija, kao i činjenicu kako ni jednom od njih ne pada na pamet odstupiti s vlasti iako je jasno da velika većina građana od njih upravo to očekuje – vraćam se na onu gore navedenu hipotezu. Očito je kako iza svih njih i njihovih politika danas stoje puno jače sile od samih stranaka na čijem su čelu – i da, zapravo, navedeni dužnosnici provode zadane politike pozadinskih silnica a ne svoje vlastite.
Vjerojatno je eklatantan primjer da u EU nešto ozbiljno ne štima i prošlogodišnji izbor Kaje Kallas na vrlo delikatnu poziciju šefice diplomacije EU-a, u sadašnjem turbulentnom geopolitičkom i geosigurnosnom stanju na Starom kontinentu i globalno. Osobu bez ikakvog prethodnog diplomatskog iskustva, bivšu premijerku Estonije – zemlje koja broji svega 1,3 milijuna stanovnika, izabrali su na tako važnu dužnost. Za mnoge je to tada bio pravi šok, a da je bio opravdan svjedoči i činjenica da se Kallas u diplomaciji snalazi kao Bambi na ledu!
Tako ju američki državni tajnik Marco Rubio nije želio ni primiti pod obrazloženjem da ima drugog posla kada je proljetos stigla u svoj prvi službeni posjet SAD-u, te se morala družiti s pojedinim kongresnicima. Nedavno je izjavila kako i Europska unija mora biti uključena u sadašnji mirovni proces za Gazu, pokrenut od strane Donalda Trumpa. Ne samo što se to nije dogodilo, već nitko iz Trumpove administracije (barem koliko je meni poznato) nije niti odgovorio na spomenuti zahtjev. Na kraju su prošloga tjedna razgovori između Izraela i Hamasa održani u Egiptu, uz posredništvo Katra, Egipta i Sjedinjenih Država. Navodno su rezultirali pozitivnim dogovorom o oslobađanju izraelskih talaca, uz još niz nepoznanica. Ali europskih predstavnika tamo nije bilo (barem u ovoj fazi).
Kraj političkog iluzionizma EU-a: Svaka smjena epoha u konačnici biva krvava
Iza svjetala pozornice
Nekome u dubokoj pozadini formalnih struktura vlasti unutar ključnih europskih zemalja i EU-a očito ne odgovaraju promjene na političkom vrhu iako su upravo te politike dovele i do krajnje nezavidnog geopolitičkog položaja Europe i rapidnog slabljenja njenog globalnog utjecaja. Štoviše, uopće ne isključujem da im čak i odgovara kaotično stanje i društvene podjele koje postaju sve veće i opasnije a iz nekog se razloga ne žele adekvatno rješavati (sukobi s migrantima, prosvjedi nezadovoljnih građana diljem EU-a poput onih u Francuskoj i td.).
Gotovo se sigurno radi o silama koje sada nastoje zadržati svoju ekonomsku i financijsku moć, ali i koje bi željele vratiti izgubljenu globalnu dominaciju kakvu su uživale sve donedavno. Ona se počela urušavati neočekivanim i neviđenim uzletom Kine, a poglavito nakon ruske invazije na Ukrajinu, kada je taj proces akceleriran do neslućenih razmjera. Svijet je u posljednje tri i pol godine postao potpuno neprepoznatljiv – i to je činjenica koju više nitko niti ne može osporiti. A kako su nade u povrat nekadašnje moći sve slabije, paralelno s tom spoznajom raste i nervoza, a s njom se povlače i sve rizičniji potezi.
Zbog toga se u biti i slažem s navedenom uvodnom konstatacijom finskog geopolitičara. Ali prije nego što progovorim o pojedinim visokorizičnim potezima zapadnih elita samo iz prošloga tjedna, podsjetio bih kako je na nezavidan položaj Europe upravo podsjetio i ugledni američki realist i prema mnogima jedan od tamošnjih najboljih geopolitičara – profesor sveučilišta u Chicagu John Mearsheimer. Kazao je, parafraziram njegove riječi, kako Sjedinjene Države u potpunosti kontroliraju Europu i NATO, i da su europske zemlje i njihovi dužnosnici potpuni američki vazali tj. oni koji ni o čemu ne odlučuju niti za tako nešto imaju mogućnosti. Njihove su vojske preslabe za obračun s Rusijom i potpuno ovise o SAD-u.
Ali njegovim bih riječima dodao da su zato itekako sposobni za krajnje oštru i ratničku retoriku prema Rusiji – u najmanju ruku kao da drže sve poluge vojne i ekonomske moći u svojim rukama. Mislim da im je za ovo potonje ne samo dozvolu, već i zapovijed dao Donald Trump zbog dva ključna cilja povezana s američkim nacionalnim interesima:
- prvi je gospodarski – primoravanje europskih članica NATO saveza na kupnju suvremenog i skupog američkog oružja jer se navodna ruska ugroza opasno nadvila nad NATO članice koje zbog toga moraju postati vojno potpuno spremne;
- drugi je geopolitički, usmjeren na pokušaj vršenja dodatnog pritiska na ruskog vođu Vladimira Putina da konačno popusti i prihvati američke uvjete za završetak ukrajinskog rata (u to spada i najnovije zveckanje s isporukama američkih krstarećih raketa Tomahawk Ukrajini o čemu više kasnije u tekstu), uz namjeru Washingtona da i nakon toga odnosi između Europe (EU+NATO) i Rusije ostanu neprijateljski i fokusirani jedni na druge kada je riječ o strateškoj sigurnosti. To SAD-u, kako se tamo smatra, ostavlja prostora za samostalno rješavanje globalnih problema sukladno svojim interesima, bez prevelikog miješanja Moskve (Bliski istok, Latinska Amerika, Kina) a čemu smo već u određenoj mjeri i svjedoci (američki napad na Iran, Trumpov mirovni plan za Gazu i Bliski istok u kojem, osim EU-a, nema mjesta ni za Rusiju ni za Kinu kao posrednike).
dr.sc. Sanja Vujačić: Hrvatska u fokusu globalnih sila: Što smo u budućnosti – most ili meta?
Novi visokorizični potezi: obaranje ruskih zrakoplova i rakete Tomahawk
Sada bih konačno upozorio na najnovije visokorizične poteze od strane zapadnih stratega s definitivno gore navedenim ciljevima u svojoj pozadini.
Saveznici NATO-a raspravljaju o odlučnijem odgovoru na sve provokativnije postupke Vladimira Putina, uključujući raspoređivanje naoružanih dronova duž ruske granice i ublažavanje postojećih ograničenja za pilote kako bi im se omogućilo pucanje na ruske zrakoplove. O tome 09. listopada piše britanski Financial Times u autorskom tekstu Henryja Foya pod naslovom „NATO razmatra oružani odgovor na hibridni rat Vladimira Putina“.
Prema riječima četiri dužnosnika NATO-a upoznata s temom, cilj razgovora je povećati troškove hibridnog ratovanja za Moskvu i razviti jasne protumjere nakon niza kršenja zračnog prostora ruskim dronovima i borbenim zrakoplovima.
Inicijativu su pokrenule države na prvoj crti bojišnice koje graniče s Rusijom, uz podršku Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva. Od tada su se raspravi pridružile i druge članice saveza.
Dva dužnosnika NATO-a identificirala su pojednostavljenje pravila angažmana na istočnom krilu kao jedno od najhitnijih pitanja. Neke zemlje zahtijevaju od pilota borbenih zrakoplova da vizualno potvrde prijetnju neposredno prije borbe, dok druge dopuštaju paljbu na temelju radarskih podataka ili uočene prijetnje na temelju smjera ili brzine neprijateljskog cilja.
Drugi saveznici, međutim, zagovaraju konzervativniji pristup, s obzirom na rizike izravnog sukoba s Rusijom naoružanom nuklearnim oružjem – navodi FT.
Pritom podsjeća kako je Donald Trump prošli mjesec rekao da bi NATO trebao otvoriti vatru na ruske zrakoplove koji krše propise, ali britanski medij nije naveo kako je odmah potom, na upit novinara hoće li i američki zrakoplovi u tome sudjelovati rekao kako će to ovisit o situaciji (čitaj SAD se povlači iz bilo kakve mogućnosti vojnog sukoba s Rusijom, a to ostavlja Europljanima na volju kao što im prebacuje i teret ukrajinskog rata općenito).
To indirektno potvrđuju i riječi američkog veleposlanika pri NATO-u Matthew Whittaker od prošloga tjedna kada je izjavio kako “svaki dan” surađuje sa saveznicima kako bi osigurao “najbolje opcije u asimetričnom i hibridnom ratovanju”. Naglasio je ključnu važnost “osiguravanja dovoljno prečki na ljestvici eskalacije” (info: FT u spomenutom tekstu).
Jasno je zašto Amerikanci drže „nogu na kočnici“. Visoki ruski državni dužnosnici nedavno su nedvojbeno rekli kako bi obaranje ruskih zrakoplova u uvjetima kakvi se navode kao kršenja zračnog prostora od strane članica NATO saveza „predstavljao čin rata“. Oni tvrde kako se takvi incidenti s obiju strana događaju već odavno prije i među drugim svjetskim državama, i kako za njihovo rješavanje postoje precizni međunarodni postupci: prethodno upozorenje o prelasku zračne granične crte, do slanja borbenih zrakoplova za njihovo presretanje i ispraćaj izvan svog zračnog prostora.
Očito je, međutim, iz spomenutog teksta FT-a kako pojedini europski mudraci iz NATO saveza misle drukčije i da su spremni pokazati da su hrabriji i od samoga Trumpa. Pritom ne vjerujem da će ikada oboriti ruski zrakoplov pod navedenim uvjetima kršenja zračnog prostora. Kada je riječ o dronovima posve je drugo stanje. Oni se ionako obaraju bez pitanja jer i ne podliježu nikakvim međunarodnim pravilima (tu je riječ je o potpuno novom oružju), a i neusporedivo su jeftiniji i jednako toliko manje važni u odnosu na vojne zrakoplove).
Zoran Meter: Trump pred ključnom borbom: Ispred SAD-a više nije Hamas, već nuklearna velesila Rusija
O prijetnji Tomahawcima
Ipak, prošloga je tjedna definitivno najjače politički i medijski odjeknula Trumpova izjava kako je već de facto donio odluku o isporukama Ukrajini američkih krstarećih raketa Tomahawh dometa 2500 kilometara, što bi bio krajnje opasni presedan s pozicije ruskih strateških sigurnosnih interesa, kao i činjenice da ove rakete ne posjeduju čak ni američki europski saveznici (Ukrajina nije ni članica NATO saveza, niti ima potrebnu infrastrukturu tj. lansere za njihovo korištenje, a kamoli tehničko znanje za ispaljivanje i satelitsko navođenje do konačnog cilja što implicira da bi te rakete zapravo na Rusiju ispaljivale Sjedinjene Države!).
Međutim, i u ovim riječima, kao i obično kada je riječ o Trumpovim odlukama „škakljivog“ karaktera, prisutno je ono vječito „ali“, a također nisu isključena niti vrludanja tipa hoću-neću, također za njega karakteristična (ujutro kaže jedno, navečer nešto posve suprotno). Dakle, Trump je ovom prigodom dodao slijedeće, otprilike ovako sročeno: prije toga (isporuka raketa) želim znati kako ih Kijev namjerava koristiti. Također je odmah i dodao kako ne želi eskalaciju!
Međutim i ovo, kako je sročeno, bilo je i više nego dovoljno za brzu rusku reakciju. Vladimir Putin je, tako, na Međunarodnom Valdajskom debatnom klubu rekao da je ovo „vrlo ozbiljan eskalacijski korak“ i da bi pojava takvih sustava u Ukrajini značila „značajnu, čak i kvalitativnu promjenu stanja“ koja bi razorno utjecala na američko-ruske odnose. Putin je rekao da bi te rakete svakako nanijele dodatne štete Rusiji, ali da čak i one ne bi dovele do strateške promjene odnosa na ukrajinskim bojišnicama. Ali bez obzira na to Rusija bi bila primorana na poduzimanje posve novih koraka.
Zoran Meter: Tomahawci bi značili strateški prijelaz ukrajinskog rata u neposredni američko-ruski
Prosudba
Iz navedenih je riječi bilo vidljivo da Putin Trumpu ne odašilje nikakvu pomirbenu poruku zbog eventualnog straha, već upravo suprotno – upozorava na destruktivne posljedice ukoliko do isporuka raketa dođe.
Ali ako je netko i nakon njih bio sumnjičav po pitanju Putinove odlučnosti te i dalje računao na njegov strah, sam ih je Putin demantirao svega nekoliko dana kasnije na sastanku ruskog Vijeća sigurnosti. Osim što je jasno osudio eventualni američki potez s Tomahawcima, rekao je kako to „neće utjecati na našu odlučnost da ostvarimo sve svoje ciljeve s početka specijalne vojne operacije (kako u Rusiji službeno zovu ukrajinski rat)“.
Drugim riječima, Putin ponovo ukazuje na prvotne ciljeve koje je osobno revidirao prije nešto više od godine dana kada ih je smanjio na, kako je rekao, minimum ruskih interesa ispod kojih Moskva nikada neće ići – a koji su se odnosili na ukrajinsko prihvaćanje ruske aneksije četiriju ukrajinskih regija + Krima, u njihovim administrativnim granicama, uz obvezno jamstvo o ne ulasku Ukrajine u članstvo NATO saveza.
Podsjećam, da su prvotno proklamirani ciljevi bili i demilitarizacija Ukrajine i njena „denacifikacija“ koja je predmnijevala smjenu sadašnje vlasti na čelu s Volodimirom Zelenskim, kao i dogovor s NATO savezom odnosno SAD-om po pitanju međusobne strateške sigurnosti na europskom kontinentu koja ne može biti djeljiva tj. da se sigurnost jednoga ostvari na štetu drugoga.
Hoće li Putin uistinu učiniti ovaj korak natrag i vratiti se prethodnim, puno oštrijim zahtjevima kao preduvjetu za završetak rata teško je reći. Pretpostavljam kao ipak neće (barem ako ne dođe do isporuka Tomahawka Ukrajini), već da ove riječi koristi kao rusku varijantu vršenja pritiska na SAD da pristane na ublažene ruske zahtjeve za kraj rata ili slijede oni puno drastičniji prema kojima se u pitanje dovodi i opstojnost same Ukrajine kao učinkovite države i s još suženijim granicama. Zapravo smatram, kako Putin opet, po tko zna koji put lukavo vraća geopolitičku lopticu u Trumpovo dvorište tj. odluku o eskalaciji prepušta njemu. A ona je definitivno teška i prepuna rizika i po sam SAD ukoliko bi se krenulo prema eskalaciji američko-ruskih odnosa.
Ovdje bih dodao i kako Trumpa već dulje vrijeme pritišću i iz njegove Republikanske stranke, a da i ne govorim iz Demokratske, da se ne usuđuje uvesti sekundarne carine protiv zemalja koje uvoze rusku naftu (osim Indije gdje je zapravo time napravio geopolitičku grešku i umjesto prema jačanju veza sa SAD-om dodatno je približio njegovim ključnim suparnicima – Kini i Rusiji što je najbolje bilo vidljivo na summitu Šangajske organizacije (SCO) početkom rujna u Kini).
Također ga optužuju kako ne želi dati Ukrajini dozvolu za gađanje ciljeva duboko u Rusiji američkim raketama, kao i da je ne želi opskrbiti novim suvremenim oružjem usprkos činjenici da je Putin odbio njegov mirovni plan i da je njihov summit na Aljasci doživio neuspjeh.
Zato je vrlo moguće da je Trump, kako bi zadovoljio vlastite jastrebove, izrekao ono što je izrekao o Tomahawk raketama – a što je bilo dovoljno da zadovolji njihove apetite i počnu de facto slaviti – od SAD-a do Europe i Ukrajine.
Slavlje je naravno preuranjeno, što im je dokazala ruska vojska prošlotjednim, nikad većim udarima na ključna ukrajinska prijenosna plinska postrojenja važna za cijelu zemlju, kao i na vojnu infrastrukturu – koji su izazvali pravu paniku u Kijevu s obzirom na brzi dolazak zime tj. početak sezone grijanja, ali i jer su potvrdili kronični nedostatak sredstava protuzračne obrane – prije svega američkih Patriota koji su skupi i nerado ih isporučuje ne samo SAD (koji to više neposredno i neće vršiti), već i europske zemlje. Ove potonje time slabe zaštitu vlastitog neba u uvjetima kada svojim građanima tvrde kako je rat s Rusijom neizbježan i da je zbog toga nužna sveobuhvatna i brza (naravno i skupa) militarizacija. Isporuke tih sustava Ukrajini sada pokušavaju opravdavati riječima da se u Ukrajini brani i sama Europa i da ju je zato bolje sada pomagati vojno i financijski (radi se o golemim transferima europskog novca u dugoročnom razdoblju) nego se kasnije nositi s Rusijom u ratu na europskom tlu.
Takve sulude verbalne kombinacije i improvizacije – kako sam gore i rekao, samo dolijevaju vodu na mlin američkim interesima, dok Europu dodatno iscrpljuju i fokusiraju na vječnu konfrontaciju s moćnom nuklearnom državom na svom istoku, s kojom ni taj moćni SAD ne želi neposredno ulaziti u vojni sukob.
S druge pak strane ruski visoki državni dužnosnici, poput utjecajnog, drugog po snazi ruskog diplomata, zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova – smatraju kako je Trump onaj koji je uništio duh summita na Aljasci. Umjesto da je izvršio pritisak na europske čelnike koji su slijedeći dan stigli u Washington i natjerao ih da prihvate njegove s Putinom usuglašene modele rješavanja rata, pao je pod njihov utjecaj i krenuo u novu oštru retoriku prema Putinu, s novim prijetnjama i ucjenama – smatra Rjabkov.
Potom je zaključio kako je „zamah za rješenje u Ukrajini nakon sastanka ruskog i američkog predsjednika na Aljasci iscrpljen“ i da je „ovaj zaključak očit, budući da je upotreba Tomahawka moguća samo uz sudjelovanje američkog osoblja“.
Da se gore ne radi samo o Putinovim političkim izjavama, već i o stvarnoj promjeni strategije ruske vanjske politike prema SAD-u koja je Trumpu ostavljala priliku (iako bez previše očekivanja u uspjeh) da s Putinom pokuša dogovoriti završetak ukrajinskog rata i ostvari poboljšanje katastrofalnih bilateralnih odnosa zaostalih iz posljednjih godina iz doba Bidenove administracije (Putin je više puta kazao kako bi bilo neozbiljno s ruske strane Trumpu ne dati takvu priliku) – svjedoče i slijedeće riječi Sergeja Rjabkova. No prije negoli ih citiram, želim ukazati kako su definitivno izrečene kao posljednje upozorenje Trumpu da se odnosi između SAD-a i Rusije nalaze na povijesnoj prekretnici i da je za njih nastupio trenutak istine. Ili će se pronaći neko dogovorno rješenje (prije svega za Ukrajinu), ili će doći do njihovog kolapsa sa svim mogućim posljedicama – uključujući i onima o kojima govori finski analitičar u uvodu ove analize.
Zoran Meter: Evo što Rusija želi dobiti od Trumpa na summitu u Budimpešti; kraj velike igre
„Građevina odnosa između Moskve i Washingtona se raspada, a pukotine već dosežu njezine temelje. U odnosima između Rusije i Sjedinjenih Država već dugo nema ‘tvorničkih postavki’“. Imamo određenu strukturu odnosa koja je napukla i raspada se. A Amerikanci su krivi za to. Sada su pukotine dosegle temelje. Mislim da je lakše rušiti nego graditi” — rekao je visoki ruski diplomat.
Dakle, čekamo nove američke poteze. Oni europski ionako nisu važni.
