U jesen 1991. godine Hrvatska se borila za opstanak, bez sustava opskrbe oružjem, s trećinom teritorija pod okupacijom i razorene infrastrukture. Standard, plaće i mirovine pale su i do deset puta, a gospodarstvo se urušavalo. Dok su se hrvatske snage uglavnom oslanjale na oružje zaplijenjeno od JNA, postajalo je jasno da to neće biti dovoljno. Ratni stroj trebalo je neprestano ‘hraniti’, a glavni problem bio je što nije postojao pouzdan mehanizam koji bi jamčio da će unaprijed plaćeno oružje uopće stići do Hrvatske.
Kada su Ujedinjeni narod uveli embargo na uvoz oružja, situacija je postala još teža. Hrvatska je bila prisiljena na improvizacije i tajne operacije kako bi se održali na životu. U vladine i vojne urede u Zagrebu tada su dolazili deseci trgovaca oružjem iz cijelog svijeta, a svako od njih imao je vlastite planove i ponude. Među njima se našao i danas aktualni, ponajviše zbog sina, Zvonko Zubak, koji je tada bio suvlasnik tvrtke Winsley Finance Limited, registrirane na Kanalskim otocima.
Winsley je okupljao dvadesetak poslovnih ljudi iz Engleske, Finske, Kanade, Švicarske, Češke i Njemačke – a Zubak je bio jedini Hrvat u skupini. Upravo su oni ponudili Hrvatskoj da pokušaju nabaviti strateško oružje koje drugi dobavljači nisu mogli isporučiti. Glavna kontakt-osoba za takve razgovore bio je general Imra Agotić, koji je zagovarao nabavu borbenih zrakoplova i helikoptera na Zapadu.
Početak tajne misije
Krajem 1991. godine, Zubak i njegovi suradnici uspostavili su vezu s Amerikancem, savjetnikom za vojna pitanja tadašnjeg predsjednika SAD-a Georgea Busha starijeg. Savjetnik je došao u Zagreb, gdje se razgovaralo o mogućnosti da Hrvatska nabavi pet od šest zrakoplova F-5 američkog ratnog zrakoplovstva, a koji su se nalazili u Španjolskoj. Međutim, kada je taj prijedlog došao do američke administracije, stiglo je i razočaranje.
“SAD ne može prekršiti embargo. Ne možemo vam pomoći prodajom zrakoplova, ali opstoji druga mogućnost, pokušajte u Rusiji. Mi ćemo vam pomoći i povezati vas s našim kontaktima u Finskoj”, rekao je Amerikanac Zubaku.
General Agotić nije vjerovao da će Rusi uopće razgovarati s Hrvatima: “Nemoj ni pokušavati, Rusi surađuju s Jugoslavijom, uhitit će te i uzeti ti novac”, govorio je Zubaku, ali je Zubak odlučio riskirati. Otišao je na vlastitu odgovornost, sam sa svojim novcima. Već početkom veljače 1992. Zubak je privatnim avionom Falcon 200 otišao u Finsku, gdje ga je dočekala skupina finskih vojno-obavještajnih stručnjaka. Otvorili su mu put prema Moskvi, gdje su ga primili visoku ruski generali koji su poručili da bi ‘možda mogli pokušati s manjom količinom opreme za početak’.
Branitelj preživio nemoguće: Njegov tenk napali raketama, ozljede su bile stravične
Trebalo je odobrenje
No, jedino je tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin mogao odobriti takav posao. Nakon nekoliko tjedana navlačenja, stigla je poruka: “Moramo se hitno sastati”. Zubak se odmah vratio u Moskvu, gdje su mu Rusi potvrdili: Jeljcin je odobrio prodaju nekoliko civilnih helikoptera MI-8 i MI-17. To je bio prvi proboj embarga.
Par mjeseci kasnije, u proljeće 1992. dva ruska transportna helikoptera stigla su u Hrvatsku. Tijekom preleta preko Češke došlo je do zastoja, a češki mediji tada su objavili vijest da je njihova obavještajna služba ‘zarobila’ helikoptere. Kasnije se saznalo da je riječ o dezinformaciji te su helikopteri uskoro stigli u Zagreb. U Moskvi su se pak vodili novi dogovori, Winsley je tražio da se buduće isporuke obavljaju ogromnim ruskim transportnim zrakoplovima Antonov AN-124 i Iljušin IL-76, no Rusi su upozorili da bi letovi iznad Mađarske mogli biti rizični zbog američkih AWACS radara.
No, to Zubaka nije zaustavilo, otišao je na sastanak s tadašnjim glavnim tajnikom NATO-a Manfredom Wernerom, koji mu je rekao: “Hrvatsku trenutno nitko u svijetu ne podržava. Imate potporu Svete Stolice, ali Papa se samo može moliti za manje žrtava. Morate si sami pomoći”. Nakon toga, uspostavljen je trajni kanal isporuke između Rusije i Hrvatske. Od 1992. do 1997. godine iz ruske baze, 200 kilometara od Moskve, prema Hrvatskoj je poletjelo između 150 i 160 transportnih zrakoplova, svaki s oko 100 tona oružja.
Tajne operacije
Zrakoplovi bi najčešće letjeli noću, uz uigranu prijevaru: Ruski piloti bi prijavili ‘tehničke poteškoće’ i zatražili hitno slijetanje na aerodrom u Puli ili na Krku. Teret bi se iskrcao u roku par sati, a do zore bi letjelice već bile prazne. U remontnom zavodu na Plesu u Zagrebu, stručnjaci su sastavljali rastavljene MIG-ove 21 i helikoptere MI-24, dok su ruski piloti obučavali hrvatske.
Preko tvrtke Winsley, Hrvatske je do 1997. godine nabavila: 24 borbena zrakoplova MIG-21, 17 transportnih helikoptera, 11 borbenih helikoptera MI-24, 100 protuoklopnih lansera Fagot, nekoliko tisuća raketa i bombi kao i desetke tisuća kalašnjikova te oko 30 milijuna metaka. Cijene su također bile poprilično povoljne; MIG-21 stajao je oko 700 000 dolara, a MI-24 između 1,5 i dva milijuna dolara. Cijeli posao, koji su vodili Zubak i njegovi suradnici uz ministra obrane Gojka Šuška i generala Vladimira Zagorca, vrijedio je nešto manje od 100 milijuna dolara.
Najveći uspjeh dogodio se 1994. i 1995. godine, kada je Winsley Hrvatkoj isporučio 80 posto raketnog sustava S-300 PMU, tada najmodernijeg protuzračnog sustava na svijetu. Taj je sustav prvi puta prikazan na mimohodu na Jarunu 1995. Poruka Srbiji bila je jasna: Njihovi MIG-ovi 29 više nisu smjeli letjeti na Hrvatskom. Ubrzo su uslijedile završne vojne operacije i Hrvatska je oslobođena.
Karta koja će uzdrmati Hrvate: Nalazimo se blizu oružja sudnjega dana, u ‘kritičnoj zoni’ smo
Sustav nije plaćen
No, sustav S-300 nikada nije plaćen. Tvrtka Winsley od tada potražuje 200 milijuna dolara. Najozbiljniji pokušaj rješavanja duga dogodio se za vrijeme premijera Ivice Račana, koji je uz pomoć predsjednika Stjepana Mesića pokušao pronaći zemlju koja bi kupila sustav kako bi Hrvatska izbjegla izravno plaćanje. U veljači 2003. kupac je pronađen, no svjetske sile zaustavile su prodaju jer ‘ta država nije bila podobna’.
Šest lansirnih rampi sustava potom je pohranjeno u Puli, a cilindri s 24 rakete u Kerestincu kraj Zagreba. Kada je na vlast došao Ivo Sanader, izbio je međunarodni skandal – Rusi su posumnjali da su Hrvati dopustili Amerikancima i Izraelcima uvid u tehnologiju sustava. Ni danas nije poznato gdje se točno S-300 nalazi. Prema nekim navodima, sustav je Hrvatsku napustio već 2004. godine, navodno kao dio cijene ulaska u NATO, piše Večernji list.
