Ne sjećam da se za nekim u Hrvatskoj ovako žalovalo još otkad je umro Tito. Mojmira čak pogreb Halida Bešlića uspoređuje s papinim. Očito je Halid bio papa narodnjaka i ajatolah sevdaha. Jesam li ja jedini u Hrvatskoj koji ne zna niti jednu pjesmu pokojnog pjevača? Jedini koji je za njega prvi put čuo u vojsci (onoj)? Ljudi koji se razumiju u takvu vrstu glazbe reći će, nije to cajka ni turbofolk, to su narodnjaci. Ali to je kao da mi tumačite razliku između country i western muzike. Siguran sam da postoji, ali niti znam koja je, niti me zanima. Lako bi to bilo pripisati nekoj jugonostalgiji, tim više što je Halid u nekim intervjuima koji se sada vrte po mrežama govorio kako je njemu u Jugoslaviji bilo dobro i kako smo ratovali iz obijesti, i da ne želi ništa čuti protiv Tita, ali od Halida su se oprostili i Marko Perković Thompson i Kolinda Grabar Kitarović, pa i Zlatko Hasanbegović, kojeg bi teško bilo strpati u Jugoslavene. Neposredno prije njegove smrti, u “Bujici” je rekao kako je Halid bio “čovjek pjesme i ljubavi, lišen bilo kakve vjerske ili etničke uskogrudnosti” i onako “usput” podsjetio da je bio iz ustaške obitelji po majčinoj strani.
Kažu, Halid je bio duša od čovjeka, veliki humanitarac. Vjerovat ću im. Uopće ne želim ulaziti u lik i djelo, niti znam tko je zapravo bio, niti znam što je pjevao, niti me se tiče. Ne zanima me je li mu ujak bio ujkan niti je li volio Tita, ali me zanima što je Hrvatima Halid. Kako je pjevač bosanskih narodnjaka koji s Hrvatskom zapravo nema ništa postao hrvatski Johnny Cash, mit i legenda? Što će tek biti kad umre Brena, tri dana narodne žalosti? U redu, možda ja i nisam osoba koja bi to mogla procijeniti, nikad nisam išao po “kafanama” gdje se to slušalo, a prije rata na TV-u i radiju Halida niste mogli čuti. Mogli ste čuti nedavno preminulu Gabi Novak, Arsena Dedića, Olivera, Ibricu Jusića (ili kompozicije brata mu Đele), Ljupku Dimitrovsku, Josipu Lisac. Nema to veze s nacionalnošću, Jusići su (pravim imenima Đevalhudin i Ibrahim) bili Bošnjaci, Ljupka je bila Makedonka, Arsen iz braka Srbina i Hrvatice. I nije ni to većinom bila glazba neke velike vrijednosti, “zabavna muzika” kako se to tada zvalo, za razliku od “narodne”, ali je zvučalo kultivirano (ponekad je ipak imala i neku umjetničku težinu). No Gabi nije ispraćena ni približno kao Halid. Oliver također ne u ovoj mjeri. Paradoks je da je Jugoslavija sedamdesetih i osamdesetih bila aspiracijska u smislu prihvaćanja zapadne kulture, da se Zagreb tada htio odmaknuti od Balkana i vratiti se svom srednjoeuropskom štihu glazbeno oslikanom u Ivi Robiću i sličnima.
Novi val osamdesetih i kasnije hrvatski dance devedesetih (od kritike prezren koliko i narodnjaci), pa i Dino Dvornik s funkom, sve je to išlo u smjeru Zapada. A sad postoji neka težnja povratku na Balkan. Uvijek sam smatrao da prosječan Zagrepčanin moje dobi može nabrojiti barem pet pjesama Zeppelina ili Floyda i niti jednu Halidovu. Narodnjaci su bili neki paralelni svemir, znali smo da postoji, ali nismo išli tamo i nismo imali nikakve veze s njim. To je, smatralo se, bilo za polusvijet, oficire JNA i bauštelce iz BiH. A onda je turbofolk postao kulturni fenomen. Na kraju ispada da sam cijelog života bio u zabludi, da su svi zapravo slušali Halida i da smo mi bili paralelni svemir! Ja se doslovno ne sjećam da se za nekim u Hrvatskoj ovoliko naricalo, a Halid s Hrvatskom ima – što točno? I zašto nam je toliko bitan? Ili je ipak riječ samo o potrebi za samopromocijom, pa se svi natječu tko će više nahvaliti rahmetli Halida? I da, gledajući tko je bio, pronašao sam da je sagradio vilu na Pelješcu bez građevinske dozvole. Ne mislim da je to neki problem, niti mu zamjeram, ali pokušajte zamisliti reakcije da je njemu Danka upala na terasu.
Malo je krao, ali nije djecu pipkao
Enigma je riješena. Proteklog sam tjedna postavio pitanje kako je mogao dobiti posao ako se, kao i na svakom natječaju, tražilo uvjerenje da se protiv njega ne vodi kazneni postupak. Tako što je bolnica jednostavno odlučila zaposliti ga mimo vlastitog natječaja. Naime, Vili Beroš uredno je zatražio uvjerenje putem sustava e-Građani, a kao svrhu izdavanja naveo je “zasnivanje radnog odnosa”. I uredno ge dobio. Ali u njemu piše da se protiv njega VODI kazneni postupak, Općinskog kaznenog suda u Zagrebu. No postoji i dodatni dio teksta natječaja, gdje se specificira: “Sukladno čl. 156, st. 1 Zakona o zdravstvenoj zaštiti ne može se primiti u radni odnos za obavljanje poslova osoba (…) protiv koje je pokrenut kazneni postupak ili koja je pravomoćno osuđena za (…) kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta.” HDZ je odlučio to iskoristiti da zaštiti Beroša, pa je glavni tajnik HDZ-a Krunoslav Katičić na pitanje Ivane Kekin (koja, naravno, nije propustila priliku!) počeo docirati: “Da uputimo gđu Kekin u činjenice: uvjerenja o nekažnjavanju ne izdaju se kao generalna uvjerenja za sva kaznena djela, nego ovisno o svrsi. In concreto, predmetno uvjerenje potvrđuje da nisu počinjena kaznena djela iz glave XVI. i XVII. Kaznenog zakona (protiv spolne slobode i spolnog zlostavljanja iskorištavanja djeteta) i da se za ta djela ne vodi postupak. Ne može natječajni uvjet biti rigidniji od zakonske odredbe. Sve se to moglo provjeriti telefonskim pozivom u pisarnici odjela kaznene evidencije.”
In concreto, ako u natječaju piše da je potrebno “uvjerenje da se ne vodi kazneni postupak”, a vodi se, onda je komisija trebala odbaciti njegovu prijavu kao nepotpunu u startu. Da, uvjerenja se izdaju u razne svrhe, a ovdje je svrha zapošljavanje. Je li natječaj namješten za Beroša s obzirom na to da su tražili potvrdu samo za specifične slučajeve spolnog zlostavljanja maloljetnika, za koje Beroš nije osuđivan niti se protiv njega vodi kazneni postupak, a pljačka te iste bolnice, to nema veze? Izgleda, ali i dalje nedvosmisleno piše, kao i u svakom natječaju, da se traži uvjerenje da se protiv kandidata ne vodi kazneni postupak. To bi trebalo značiti niti jedan, nikakav. Sve su ostalo muljaže i namještanje natječaja za Vilija. Usto, nedostaje tumačenje kako će Vili moći operirati pacijente dok mu nad glavom visi dugogodišnji zatvor.
A da je riječ o namještaljci, neizravno je potvrdio i Plenković, poželjevši mu uspjeh u radu i rekavši kako je “ispunio zakonske kriterije” i kako “nema što dodati”. Znači, malo je krao, ali to nije mimo zakonskih kriterija, nije pipkao djecu pa je zakonski gledano sve u redu? Odgovorio je i na pitanje novinarke N1 bi li se on dao u ruke kirurgu koji nije operirao više od sedam godina. “Mislite da je zaboravio, pa jeste li vi zaboravili voziti auto?” Pa, sigurno ne bih dao svoj auto u ruke nekomu tko sedam godina nije sjeo za volan. Niti sjeo s njim u auto. S tim da je kirurgija ipak malo složenija od vožnje auta. Vjerojatno Vili baš i nije u formi, nogometnim rječnikom rečeno. Sedam godina nije ni na klupi za rezerve, nego na tribinama i u uredu. Plenković nije izravno odgovorio bi li se dao u ruke Berošu nakon toliko vremena izvan struke, ali ja znam da ja ne bih. A Berošu bi bilo bolje da se nije ni javio za taj posao. Učinio bi uslugu sebi i HDZ-u. Ovako, sramoćenje se nastavlja.
Četiri šteke bivšeg ministra
A onda, kad pomislite da su HDZ-ovi bivši ministri dosegnuli dno, pojave se SDP-ovi bivši ministri i kažu ovima prvima “pridržite nam pivo”. Beroš se osramotio zbog ukupno 75.000 eura, 25 po bolnici, ostao bez ministarske plaće zbog iznosa koji nije baš takav da bi se isplatilo za to robijati, tim više što su Petrači uzeli višestruko više riskirajući znatno manje. Ali Tihomir Jakovina, bivši i pomalo zaboravljeni Milanovićev ministar poljoprivrede, “pao” je ovog tjedna zbog četiri šteke cigareta koje je pokušao prošvercati iz BiH u rezervnom kotaču! Pazite, bivši ministar. Milanovićeva vlada inače je bila sjecište zgubidana i poluinteligenata, poput Marasa i Hajdaša Dončića, pijanica poput Andree Zlatar Violić (koja je pak pala zbog peglanja službene kartice za privatne svrhe), neopisivih likova poput Čačića i tako dalje.
Tihomir Jakovina je, i dok je bio ministar, bio pod sumnjama za korupciju i namještanje poslova u Hrvatskim šumama, koje su pod njim štetnim ugovorima izgubile šezdesetak milijuna eura. Na čelo Hrvatskih šuma postavio je svog dobrog prijatelja Ivana Pavelića te mu omogućio isplatu bonusa od 2,3 milijuna kuna, a članovima Uprave po 1,6 milijuna kuna. Osim toga, za Jakovinom se vukla afera s njegovom privatnom poljoprivrednom ljekarnom, zbog koje je bio u sukobu interesa, a firma mu je, usto, bila porezni dužnik dok je on bio ministar. U redu, za carinski prekršaj možda neće ići u zatvor – a za sve ono prije očito se izvukao – ali stvar još najviše podsjeća na slučaj HDZ-ovca iz Hrvatskih cesta koji je sa sinom krao željezo s gradilišta. Samo što taj bar nije bio ministar.
Zapravo je nevjerojatno koliko nam ministri, najviši dužnosnici u državi, često uspijevaju nevjerojatno nisko pasti. Riječ je o nečemu što biste očekivali od kokošara, klošara i kockara. Možda i od kvartovskih alkosa. Od ozbiljnih i visokopozicioniranih ljudi kao što su ministri očekivali biste malo ozbiljniji kriminal. Od Beroša biste, recimo, očekivali da je bar lupio šakom o stol i rekao Petraču: “Neću ti namještati mikroskope za sitniš, daj mi bar pola novca.” Druga je stvar bi li Petrač pristao i čime ga je eventualno prisilio na suradnju. Čak biste i od Milanovićevih bezveznjaka očekivali više od četiri šteke cigareta. Razina ministra bila bi da pokuša prošvercati bar šleper ili dva cigareta! Četiri šteke, to nije dostojno ni tete Dragice koja radi kao referentica u ministarstvu. Nekako bi lakše bilo progutati da ministri, bivši i sadašnji, kradu kad bi to radili sa stilom, da možemo bar biti ponosni na njih kao na uspješne lopove kad već ne možemo kao na političare.
Kako je propao HSS
Nakon gotovo devet godina na čelu HSS-a Beljak je odlučio povući se s mjesta predsjednika. Stranci, kaže, duguje sve. No stranka njemu ne duguje ništa jer nakon njegova predsjednikovanja više ne postoji. HSS više nema prepoznatljiva lica. Beljak ih je sve otjerao. Nema članstvo. Nema ogranke. Nema program ni ideju gdje uopće pripada na političkom spektru. Nema vlast nigdje. Još 2013. imali su dva župana, 12 dožupana, pet gradonačelnika, 46 načelnika općina. Danas praktički ne postoje. Beljak je, kao pravi antifašist, vladao strankom kao diktator, namještajući unutarstranačke izbore, tjerajući sve koji nisu bili njegovi poslušnici, vodeći politike bez glave i repa, bez uvažavanja povijesne uloge i veličine stranke.
Sve je bilo podređeno isključivo njegovu egu. I sad kad je izvršio misiju i uništio legendarnu hrvatsku stranku koja je preživjela i Aleksandrovu diktaturu, i Pavelićevu, i Titovu komunističku Jugoslaviju koja je trajala 45 godina, koja se održala sve to vrijeme u dijaspori da bi ponovno zasjala nakon neovisnosti, Beljak kaže da je možda pogriješio. “Moja politička priča pokazala se promašenom”, skrušeno kaže. I kaže da ne može staviti svoj ego ispred interesa stranke! Koje stranke? Nema više stranke, njegov ego ju je davno uništio!
Sad je kasno lamentirati je li možda koaliranje s projugoslavenskom ljevicom bilo pogreška, jesu li pogreška bile objave da je Oluja jednako zločin kao i Bleiburg. Je li pogreška bilo kidanje svih veza s HDZ-om samo da bi se tri izborna ciklusa provelo u oporbi. Beljakov mandat na čelu HSS-a školski je primjer kako se ne smije voditi stranku. Samovolja, samoživost, zastrašivanje stranačkih kolega, strah od gubitka pozicije zbog kojeg je bio spreman žrtvovati sve stranačke interese, ignoriranje vlastitog biračkog tijela, nepromišljene izjave, ideološka ostrašćenost, sve je to manje-više suprotnost onomu kako bi stranku trebalo voditi. HSS-a više nema, i vjerojatno se više nikad neće oporaviti, ali ono što se HSS-u dogodilo pod Beljakom mora ostati trajna opomena svim hrvatskim strankama i njihovim liderima. I onima koji to žele postati.
Demokracija u SDP-u
SDP ima problema i s demokracijom. Izgleda da im ipak nije imanentna. Klasična demokracija zasniva se na principu “jedan čovjek – jedan glas”, ali vrh SDP-a odlučio je da je toga bilo dosta jer članstvo ne glasa kako treba. Zato se sad namjeravaju vratiti delegatskom sustavu, poznatom iz SFRJ. Jedino bi predsjednika stranke i dalje birali svi članovi. Po delegatskom sustavu ponovno bi se birali Predsjedništvo stranke, članovi Glavnog odbora i čelništva lokalnih organizacija. Sustav “jedan član – jedan glas” SDP je uveo dok je na čelu stranke bio Zoran Milanović, 2007. godine, kako bi demokratizirao stranku. U čemu je sad problem? Kažu u SDP-u, takav način izbora “generira loše međuljudske odnose”, unutarstranačke sukobe, podjele i svađe klanova u stranci. To puno govori o SDP-u, a malo o demokraciji. SDP je nekoliko puta raspuštao svoju zagrebačku organizaciju, raspuštene su i organizacije u svim većim gradovima, direktivom odozgo.
I sad, taj i takav SDP, koji ne može organizirati unutarstranačke izbore koje neće odmah nakon toga morati poništiti i raspustiti gradsku organizaciju, u bilo kojem većem gradu, treba uvjeriti građane da trebaju glasati za njih jer su oni stjegonoše demokracije, a HDZ su njezini neprijatelji. Kako i zašto? Ili će, kad dođu na vlast, a jednog dana svakako hoće kad HDZ dojadi i bogu i vragu, ili Plenković završi tamo gdje inače završavaju njegovi ministri, ukinuti sustav “jedan čovjek – jedan glas” i na razini države iz istih razloga? I uvesti funkciju doživotnog predsjednika, ponovno?
No opet, ni drugdje nije idealno. Pupovčev SDSS odavno koristi model “jedan član, dva glasa, tri mjesta u Saboru”. A HDZ sve češće primjenjuje sustav jedan kandidat – jedna funkcija, pa je ionako svejedno za koga članstvo glasa. Izbori u gradskoj organizaciji HDZ-a u Zagrebu trebali su biti borba trojice kandidata, a na kraju je, nakon odustajanja desnog kandidata Pave Kostopeča, i nakon što Ivan Kujundžić nije uspio prikupiti dovoljno potpisa, Ivan Matijević praktično i prije izbora postao šef zagrebačke organizacije HDZ-a.
U konačnici, i SDP-ov delegatski i HDZ-ov sustav s jednim kandidatom za jednu funkciju (što im se sve češće događa, iako nije institucionalizirano) derivati su socijalističkih “izbora”, na kojima niste imali izbora, i koji su provođeni po delegatskom sustavu. Tako da u stvari niste birali nikoga i ništa, što nije bilo ni bitno jer o svemu je ionako odlučivao glavni gazda. A možda je vrijeme da nas stranke poštede te farse s “unutarstranačkom demokracijom” pa da se ubuduće predsjednike stranaka razrješuje unutarstranačkim pučem ili revolucijom? Bar bi bilo zabavno, ako ne demokratski.
Holjevac: ‘Partija je otkrila domoljublje? Pa koja je razlika između njihove petokrake i one Mladićeve?’
Čije interese štiti Milanović?
Hrvatska će iduće godine ugostiti nekoliko važnih međunarodnih skupova na kojima se očekuje sudjelovanje političke elite iz svijeta i Europe, a među njima je najvažniji skup Inicijative triju mora koji će se u Hrvatskoj održati 28. i 29. travnja. Ta je inicijativa ambiciozan projekt koji okuplja 13 država članica Europske unije smještenih između Jadranskog, Baltičkog i Crnog mora. Pokrenuli su je bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i tadašnji poljski predsjednik Duda, a prerasla je u jedan od najvažnijih političkih i gospodarskih projekata srednje i istočne Europe, naročito nakon zaoštravanja odnosa Zapada i Kine i izbijanja rata u Ukrajini.
Riječ je o udruživanju koje ima nevjerojatan potencijal, kako geopolitički tako i ekonomski, vezan uz transport energenata. Hrvatskoj bi ta inicijativa bila posebno od koristi, zbog transporta energenata preko LNG-a u Krku, razvoja luka Rijeka i Ploče i tako dalje. I Amerikanci su izrazito zainteresirani za nju, iz strateških razloga, i spremni su uložiti ogroman novac. Oni kroz nju žele suzbiti kineski utjecaj na mreže podataka, odnosno prodor Huaweija i njihove 5G tehnologije, u čemu su daleko ispred SAD-a. Dakle, inicijativa koja je krenula iz Dubrovnika 2016. godine postala je jedan od nosećih stupova hrvatske vanjske politike, ali i jedan od najvećih europskih obrambenih i gospodarskih projekata. Inicijativa triju mora zapravo se nastavlja na ideju staru stotinjak godina, koju je između dva svjetska rata zagovarao poljski maršal Jozef Pilsudski, stvaranja političko-ekonomsko-vojne alijanse, sposobne za obranu država srednje Europe od Njemačke na zapadu i Rusije s istoka. Što bi moglo poći po zlu? Milanović.
On je zakleti neprijatelj te inicijative. Svojevremeno, 2020., opisao ju je kao “štetnu i nepotrebnu” jer se time – zamjeramo Moskvi! Sve skupa proglasio je “običnom paradom” i “tlapnjom”. Rekao je kako je protiv toga da Hrvatska da i lipe za tu inicijativu koja se bavi prometom, digitalizacijom i energetikom – dakle, strateškim pitanjima koja traže suradnju među džavama regije (regije srednje Europe, ne “regiona”, tj. mrtve Jugoslavije). Zašto, kad je jasno da će Hrvatska za svaki euro uložen u to dobiti bar tri natrag? Pa samo zato što je HDZ za. A biti protiv nečega što je za Hrvatsku izrazito korisno samo zato što je HDZ na drugoj strani izrazito je nezrelo i štetno. I tipično za Milanovića. A osim što ima potrebu biti protiv HDZ-a, ima potrebu i štititi interese Moskve, kojoj ta inicijativa nije u interesu. Ponekad se čini da su ga birali Rusi, a ne Hrvati. Ali, eto, potonji ga jesu birali. Zastupa li on njihove interese ili nečije tuđe, i u čije ime i za čiji račun ratuje s Plenkovićem, ostaje otvoreno pitanje. Sukob na liniji HDZ – SDP, Plenković – Milanović, sve očitije postaje sukob na liniji SAD – Rusija.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
