Novi talijanski košarkaški izbornik: “Od prve momčadi do mladih selekcija, moja će Italija govoriti jednim jezikom”
Taj poster u spavaćoj sobi možda nije bio znak, ali svakako težnja. Ne, ne Juliusa Ervinga, onaj drugi: utakmica za reprezentaciju, finale za broncu u Münchenu ’72, gdje se Meneghin i Bariviera natječu za skok igrača s Kube. Danas je Luca Banchi trener te reprezentacije, spreman prvi put ući u teretanu za mini okupljanje u Rimu kojim otvara njegov trogodišnji mandat, pet desetljeća nakon rođenja te strasti na tragu njegovog starijeg brata i sestre koji su igrali košarku, doduše u nekošarkaškom prostoru, nego bejzbolskom i hokejaškom, poput Grosseta. Između godina u Montecatiniju sa svojom obitelji, prelazak s terena na klupu zahvaljujući intuiciji srednjoškolskog profesora, prvi put izvan kuće u osoblju oružanih snaga prema preporuci Sergia Scariola koji mu je bio instruktor na tehničkom tečaju. Zatim, s upisom na pravo u Sieni koji je brzo nadmašila košarka, kada je Massimo Faraoni pozvan u Don Bosco Livorno u Affrico Florence, s tri prvenstva i dolaskom na klupu prve momčadi u A2.
“Taj je susret jedna od velikih prekretnica njegova života i karijere”, prisjeća se danas Banchi. “Ako moram odabrati tri, druga dva su iskustvo iz Siene, sedam godina prvenstva, talijanski kupovi, Final four Eurolige, rođen odustajanjem od posla u Jesiju kako bi postao pomoćnik i radio u okruženju s vizijom i ljudima predodređenim za uspjeh. A onda poziv iz latvijske reprezentacije, četiri najzanimljivije godine moje karijere, sportsko čudo koje je došlo do petog mjesta na Svjetskom prvenstvu i jedan udarac od mene. Olimpijske igre što je dalo povoda pozivu Virtusa da se vrati u Italiju, a sada iu reprezentaciju”. Banchijev put prošao je kroz sedam zemalja, izbor da ode u Pesaro i Strasbourg kada su bili posljednji na ljestvici, u Virtus tjedan dana od Superkupa, u G-ligu u mjehurić Orlanda usred Covid ere, da umjesto da očekuje udobne euroligaške klupe: “Bio sam selektivan, ali moji kriteriji su išli dalje od standardnih”. To je potrebno da bismo razumjeli Banchija kada kaže: “Moja karijera pokazuje da me plovidba nemirnim vodama nikada nije plašila.”
S 50 igrača između Eurolige, NBA, kolega i srednjih škola, kada je raspoređena u svojoj najboljoj verziji, ovoj generaciji je suđeno natjecati se za maksimalne rezultate
Koje vode nalazite u Nazionaleu?
“Jedanaest od dvanaestine europske reprezentacije neće biti kvalificirano zbog “prozora”, a za prvu kvalifikacijsku utakmicu imat ćemo samo dva treninga da izgradimo sustav. Reprezentaciju vodim u trenutku kada nije lako izgraditi identitet, imamo 50 igrača u Americi između NBA, fakulteta i srednje škole, plus one koji su u Euroligi. Ali vidim generaciju koja ima sjajnu budućnost: nije Apsurdno je to misliti, kad može biti unutra U svojoj najboljoj verziji, ovoj generaciji je suđeno natjecati se za maksimalne rezultate, sa mnom ili u nekom drugom ciklusu. Ako nismo osvojili medalje od 2004. godine, ne znači da nije napravljen dobar posao, svi su se trudili reprezentaciju dovesti na najvišu moguću razinu: nada da će se Italija vratiti slaviti uspjeh je svijest da će to biti i rezultat rada i truda onih koji nisu uspjeli. Dugo sam razgovarao s Gallinarijem, njegovo iskustvo je resurs.”
“Za mene svakako ne možemo zanemariti krađu nečega od ikonskih figura poput njega, Datomea, Belinellija, iz te generacije što može prenijeti emocije koje nitko drugi ne može ponoviti. Resurs za mene, a nadam se i za djecu, da ih natjeram da kroz iskustvo ovih ikonskih figura percipiraju što je reprezentacija.”
Pozzeccovo nasljeđe? Odavao je snažan osjećaj pripadnosti cijelom okruženju. I nikad neću biti tako empatičan kao on
Kako ćete raditi na “Amerikancima”?
“Želimo ih natjerati da se osjećaju sastavnim dijelom pokreta čak i ako ne budu mogli sudjelovati u našem radu zimi, uz praćenje Rickyja Foisa, pomoćnika Knicksa, koji je već referentna točka potencijala koji se može naturalizirati, a sada i uz Filippa Messinu, koji je u Dukeu, i bit će zadužen za skauting. Kao što kažu All Blacksi, radimo na tome da sljedeći trener pronađe dres u svlačionici u ravnomjernom stanju bolji položaj od nas pronašao.”
Kako ste pronašli košulju koju je ostavio Pozzecco?
“Pronašao sam okruženje sa snažnim osjećajem pripadnosti i želje za sudjelovanjem, koje karakterizira Gianmarcova empatija. Bio je vrlo ljubazan u riječima koje mi je rekao, baš kao što sam bio zadovoljan primati poruke od onih koji su već bili tamo. od Recalcatija do Pianigianija, Sacchettija ili velikog igrača poput Marzoratija: shvatio sam važnost ove uloge kad sam primio njegovu poruku na telefon. Otkrio sam, od Gianmarcove riječima, a zatim i osobno, strast koja nastanjuje svakog pojedinog zaposlenika Federacije. Imam referentne figure poput Datomea i Trainottija koji su obavili izvanredan posao, a kod predsjednika Petruccija pronašao sam entuzijazam koji vas obuzima, s kojim on ponavlja svoju razinu očekivanja svaki put od prve poruke ili poziva dana: normalno je da dalekovidan i ambiciozan menadžer govori i o velikim ciljevima, tko god ima pobjednički DNK potiče oni oko njega dati sve od sebe”.
Tko je polazište grupe Pozzecco?
“Na izbore će utjecati potraga za pravom mješavinom između onih koji dobro igraju, onih koji su u godinama u kojima je reprezentacija dio njezine afirmacije i onih koji svojim iskustvom mogu voditi skupinu da razumije zahtjeve stožera i transformira ih na terenu.”
Kako upravljati reprezentacijom dvije brzine, s različitim fondovima igrača između zimskih i ljetnih aktivnosti?
“Zadržati zimsku strukturu ili ne kada dolaze vrhunski igrači uvijek je dilema, već sam kroz to prošao četiri godine s Latvijom gdje smo u razdoblju bez NBA ili Euroligaša izgradili veliki dio naše serije od 21 pobjede u 22 utakmice. Pravila koja želim instalirati služe za pružanje referenci i okvira koji zanemaruje protagoniste na terenu, za stil koji ipak ostaje fluidan kako bi se prilagodio karakteristikama onih koji dostupni su sa Sodinijem i Nocerom. saveznim tehničarima koji se bave projektima vezanim uz Akademiju i lokalno zapošljavanje, podijelio sam smjernice koje želimo primijeniti na sve timove.”
“Dekalog s pet obrambenih i pet ofenzivnih koncepata, povezanih s obrambenom agresijom, konceptima obrane na lopti ili ne, ofenzivnim suradnjama, agresivnošću na skoku. Zajednički jezik koji prirodno ima različite evolucije između Under 15s i nacionalne A momčadi. Ali to je dati ideju talijanskog stila igre, nit koja ujedinjuje pokret na koherentan način, čak i za djecu koja prijeći iz jedne reprezentacije u drugu.”
Ispravno je da djeca biraju najbolje prilike za svoj rast. Ako bude u inozemstvu pratit ćemo ih, ali ne znači da u Italiji ne znamo valorizirati mlade
Kojim će putem ići ljetne medalje s igračima ispod 20 i 18 godina koji se očekuju u prvoj momčadi?
“Njihov rast i trening uglavnom proizlaze iz izbora klubova koji su voljni ulagati u ovu djecu i od energije koju će treneri posvetiti ulaganju svojih vještina i znanja u razvoj ovih igrača koji su još uvijek u razvojnoj dobi. Rečeno je da u Italiji postoji dio koji nedostaje između aktivnosti mladih i prvih momčadi, međuaktivnost koju ćemo svi morati moći izgraditi i od koje su mini okupljanja koja počinjemo održavati svjedočanstvo okruženje reprezentacije, užitak iskušavanja samog sebe u plavom i poticaj da to trajno zaslužite. I da svoj entuzijazam mogu prenijeti kada se vrate u klubove, nagrada za one koji ulažu vrijeme, sredstva, vještine i znanje u djecu.”
Igraju li Talijani premalo u Serie A?
“Nisam prvak ove misli. Svatko ima svoj put, ne vjerujem u odljev talenata jer ih u Italiji ne znamo valorizirati, vjerujem u globalno tržište na kojem mladi procjenjuju idealan kontekst za svoju valorizaciju. Put Ellisa, Nianga i Dioufa govori da i u Italiji postoji način da se afirmira. Ako netko vidi idealnu platformu u inozemstvu, kao reprezentacija tu smo da podržimo njihove izbore i kao trener Nastavit ću pratiti i nadzirati ih, a da to ne bude izgovor da bježe iz Italije jer nemaju mogućnosti”.
© SVA PRAVA PRIDRŽANA
