Dubrovnik je prekrcan taksistima svim boja i brendova, a u dolini Neretve nema niti jednog! Nestvarno zvuči podatak da je prije gotovo jednog stoljeća prvi neretvanski taksist prevozio putnike na njihova odredišta. Taksist se zvao Ivo Lozina, a zvali su ga Fordaš!
Registracija DU-50
Prvi neretvanski taksist živio je u Opuzenu od 1900. do 1977. godine. Prvi automobil marke “Ford”, po kojemu je i dobio nadimak, kupio je davne 1927. godine. Zanimljivost je da mu je registracija bila DU-50, što govori da je tada na području od Mostara i Makarske, pa sve do Boke Kotorske bilo svega pedeset automobila.
U to vrijeme do Splita i Dubrovnika prometovalo se starom Napoleonovom cestom, makadamom, izgrađenoj na desnoj obali rijeke Neretve. Stoga je Ivo svoga “Forda” držao u garaži na području Luka, pokraj željezničke stanice Opuzen.
O Ivi Lozini, prvom neretvanskom taksistu, pričali smo s njegovim unukom, također Ivom, koji nam je ispričao nekoliko zanimljivih događaja iz života njegovoga djeda. Ustupio nam je i dvije fotografije, a na jednoj od njih automobil je parkiran ispred tadašnjega restorana Pavlović u Metkoviću, kasnije hotela Zagreb, a nakon Drugoga svjetskog rata hotela Narona. Na Uskrs 1930. godine, vozeći se cestom preko Popova polja za Dubrovnik, Ivo je naletio na odron i završio u provaliji. Preživio je pad, ali je automobil bio uništen.
”Iste godine kupio je drugoga “Forda” za čiju sudbinu ne znamo, a neposredno pred početak Drugoga svjetskog rata i treće auto marke “Citroen”. Poslije rata “Citroen” je za potrebe nove vlasti nacionaliziran, a šezdesetih godina prošloga stoljeća u njemu se je za vrijeme Maškara vozio Krnjeval”, upoznaje nas Ivo.
Pacijentima gratis vožnja
Njegov djed je imao razumijevanja za najsiromašnije mještane koji nisu mogli platiti put do liječnika u Metkoviću ili Dubrovniku. Njih je vozio besplatno, dok bi oni radno sposobni prijevoz “odradili” u vinogradu, jer osim što je taksirao, Ivo Lozina bio je jedan od velikih vinara toga vremena s proizvodnjom od preko deset hektolitara vina godišnje.
Ne treba posebno naglašavati kako je automobil dvadesetih godina prošloga stoljeća bio prava atrakcija, za mnoge nešto nepoznato, pa su ga mještani dubrovačkoga zaleđa dočekivali krštenom vodom, a onda, kao i danas u njemu su rado bile viđene lijepe djevojke.
Jednu anegdota u svome djedu ispričao nam je njegov unuk Ivo, dok nam je pokazivao pumpu pomoću koje se obavljalo pranje automobila. “Njegov prvi “Ford” imao je u autu polugu kojom su se ručno pokretali brisači. Kada je pred kraj života obolio, baka Maša u šali mu je prigovarala gdje su mu sad one suvozačice da ga njeguju, a on je spremno odgovarao da ih je vozio isključivo da mu u slučaju kiše budu pri ruci”.
Prvog neretvanskog taksista već odavno nema, ali uspomenu na njega čuvaju njegov unuk i imenjak i nekoliko požutjelih fotografija.
