Da u ruskoj invaziji na Ukrajinu od njezinog samog početka mnogo toga nije bilo u redu već je odavno svima jasno. Pretenciozno postavljena zadaća svrgavanja prozapadne vlasti u Kijevu i ovladavanja strateškim točkama i prostorom, stavljena pred relativno mali broj pokrenutih vojnika za operaciju takve vrste – njih svega oko 200 000 protiv ugrubo 35 milijuna stanovnika površinom najveće europske zemlje (nakon same Rusije), s dobro opremljenom, motiviranom i uvježbanom vojskom koja je prethodno sudjelovala u brojnim zajedničkim vježbama s NATO savezom – pokazalo bi se i vojnim amaterima preambicioznim i teško izvedivim projektom. Međutim – očito ne i glavnim ruskim vojnim stratezima koji su čitavu operaciju i osmislili te je predočili Vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga Vladimiru Putinu.
Tako se vrlo brzo, već nakon nekoliko dana rata, pokazalo kako je čitava operacija osmišljena traljavo, da se oslanjala na zastarjele obavještajne podatke, gotovo u ukorijenjenu vjeru ruskog državnog vrha da drukčije od zamišljenog jednostavno ne može ni biti s obzirom na dugu zajedničku rusko-ukrajinsku povijest prije razlaza 1991. godine, kao i brojne osobne, rodbinske i kulturne veze između dvaju naroda koje čvrsto, poput bedema, povezuje i većinski ispovijedana ista vjera – ona pravoslavna.
Međutim, uljuljkani u te, kako se ubrzo pokazalo iluzije, ruski stratezi u obzir nisu uzeli ne samo relevantne upozoravajuće signale i informacije s ukrajinskog terena koje su im itekako bile dostupne ali su ignorirane iz gore navedenog lažnog uvjerenja, već i jedno važno povijesno iskustvo – svima poznato i lako provjerljivo. Riječ je o stanju u predratnoj Njemačkoj iz kojeg se puno toga moglo i moralo i naučiti i zaključiti, a u predmetnom slučaju nije.
Sanja Vujačić: Churchill i Treći svjetski rat: plan Unthinkable koji tek 2025. prijeti realizacijom (1)
Ignorirano povijesno iskustvo s predratnom Njemačkom
Njemačka je do Hitlerovog dolaska na vlast 1933. godine bila pacifistički orijentirana zemlja, demoralizirana još svježim nasljeđem katastrofalnog poraza u Prvom svjetskom ratu koji se dogodio 15-ak godina ranije, s golemim socijalnim problemima i s vrlo jakom i brzo rastućom komunističkom partijom koja je pretendirala na preuzimanje vlasti u zemlji.
Adolf Hitler je od tako očajnog i moralno degradiranog stanovništva, uspio od Nijemaca u svega šest godina svoje vladavine prije negoli je pokrenuo Drugi svjetski rat napraviti neviđeno homogenizirani, radikalizirani, militaristički i rasistički nastrojen narod, koji je za svog vođu i njegove (geo)političke ciljeve bio spreman učiniti doslovno sve – uključujući i davanje vlastitih života.
Ukratko: od pacifističkog i ljevičarskog, njemački se narod preko noći (u povijesnim vremenskim razmjerima gledano, šest godina čini milisekundu) pretvorio u moćni, agresivni, nemilosrdni stroj – koji doslovno melje sve pred sobom.
Dakle, ruski su stratezi potpuno zanemarili stvarnu mogućnost (koja se na kraju pokazala istinitom), da se sličan preodgoj kao u Njemačkoj može izvršiti i u Ukrajini – poglavito kada se je dobro znalo tko to moćan iza nje stoji glavom i bradom – Sjedinjene Američke Države, koje nikada i ništa ne rade stihijski i neplanski.
U Ukrajini je, dakle, cjelokupni društveni preustroj izvršen s dotadašnjeg sovjetskog modela življenja i ponašanja ljudi, na nacionalno izrazito radikalizirano stanovništvo sa snažnim proturuskim nabojem – što se uspjelo učiniti u osam godina krajnje desnih prozapadnih vlada od revolucije u Kijevu u veljači 2014. godine.
Dakle, ukrajinske vlasti u tom su smislu imale čak i dvije godine više na raspolaganju od Hitlera u predratnoj Njmemačkoj, i to u suvremenim uvjetima medijske „vladavine“, kao i svijeta društvenih mreža kada su informacije svima lako dostupne u stvarnom vremenu, a svijest ljudi se oblikuje lakše nego ikada ranije u povijesti.
Što je u tom osmogodišnjem razdoblju slobodnog djelovanja u Ukrajini sve radikalno promijenjeno – od obrambene i sigurnosne politike, jezične politike, obrazovanja, kulture, medijskog prostora, … bilo bi predugo za nabrajati i analizirati u detalje, a to nije niti tema ovog komentara.
Radije ćemo se osvrnuti na zanimljivi tekst koji se, prilično iznenađujuće danas pojavio u ruskom – čak i srednjestrujaškom medijskom prostoru. Kako i zašto baš sada o tome neću nagađati, već ću ga prenijeti onako kako je i objavljen, a vi sami izvucite svoje zaključke, uz moju naknadnu završnu prosudbu.
Kraj političkog iluzionizma EU-a: Svaka smjena epoha u konačnici biva krvava
Progovorio simbol ruskog protu-ukrajinskog otpora – i to iz zatvora!
Bivša ikona tzv. ruskog proljeća i bivši ministar obrane samoproglašene proruske regije na istoku Ukrajine – DNR, Igor Strelkov (Girkin), koji trenutačno služi zatvorsku kaznu u Kirovo-Čepecku zbog ekstremizma, odgovorio je na pitanje koje mu je postavljeno u pismu: “Koje su ključne pogreške, po vašem mišljenju, napravljene tijekom SVO-a (službeni ruski naziv za ukrajinski rat – „Specijalna vojna operacija“)?”
Odgovor je objavljen na njegovom telegram kanalu kojim sada upravlja Strelkovljeva supruga; a pojedini ruski mediji objavili su originalni tekst kojeg i mi prenosimo u cijelosti kako slijedi ispod.
„Temeljna, prva i osnovna pogreška o kojoj sam govorio i pisao još prije početka rata jest apsolutno netočna procjena operativne situacije u Ukrajini, kako unutarnje političke, tako i društveno-političke i vojne.
Operacija je poduzeta kao da će se ruske oružane snage suočiti s neprijateljem sličnim onome iz 2014. Međutim, u sedam godina između 2014. i početka druge kampanje situacija se promijenila za 180 stupnjeva. Ukrajina je stvorila snažnu, dobro obučenu, naoružanu i iskusnu vojsku s borbenim iskustvom.
Kijev je uspio usaditi nacističku ideologiju u širu populaciju i isprati im mozak propagandom. I svaki pokušaj narodnog svrgavanja režima, kako je zamišljeno na početku Drugog svjetskog rata, više nije bio moguć.
Dakle, metaforički rečeno, krenuli smo u bitku očekujući da ćemo naići na slabića, ali umjesto toga naišli smo na dobro obučenog, svježeg profesionalnog boksača s novim rukavicama, koje su se ispostavile napunjenima s puno više nego što smo očekivali. Posljedično, dobili smo po nosu.
Uslijedio je niz pogrešaka, jedna za drugom. Prva, najvažnija pogreška, koja traje do danas, jest ta da smo, nakon što nismo uspjeli ukloniti i uništiti kijevski nacistički režim, odlučili s njim napraviti kompromis. U međuvremenu, on nije imao namjeru napraviti kompromis s nama, a ni danas nema namjeru.
Odatle je došao Istanbul-1, odatle je došao Istanbul-2, odatle su došle „uspješna deeskalacija“, „hrabra odluka“, „uspješno premještanje“ i sve naše druge „briljantne pobjede“, uključujući predaju Hersona.
Međutim, kako vidimo, to na kraju nije dovelo ni do čega. Rat se bliži svojoj četvrtoj godišnjici, a kraja se ne nazire. Dok ne preispitamo svoju strategiju, dok se ne borimo za pobjedu, a ne za poraz ili kompromis, ništa se za nas neće promijeniti.
To jest, navodim da iako su mnoge taktičke pogreške u pripremi vojske, u vojnoj industriji, čak i djelomično kadrovske pogreške, iako u manjoj mjeri, ispravljene, nijedna strateška pogreška nije ispravljena. Najosnovnija pogreška nije ispravljena: ne borimo se za pobjedu, već za nedostižan kompromis. U ovoj situaciji nećemo moći pobijediti dok ne promijenimo ovu strategiju.” – zaključio je Strelkov.
Zoran Meter: Evo što Rusija želi dobiti od Trumpa na summitu u Budimpešti; kraj velike igre
Prosudba
Prema mom mišljenju (kažem mišljenju a ne uvjerenju, jer nitko od nas analitičara u svijetu nema i nikada neće imati pristup količini relevantnih informacija svih od svih mogućih službenih i neslužbenih izvora koje ima najuži ruski državni vrh, niti ima mogućnost širokog sagledavanja ukupnih odnosa snaga i mogućnosti država regionalnog i globalnog karaktera kako ga on ima, pa su time greške u prosudbama ovako osjetljivih tema itekako moguće) Strelkov je u dosta toga izrečenoga u pravu jer se to jednostavno vidi u rezultatima rata, kako u njegovoj početnoj fazi tako i do današnjega dana.
Moskva neprestano domaćoj i svjetskoj javnosti odašilje poruke o ruskoj borbi do konačne pobjede i ostvarenja svih zacrtanih ciljeva s početka vojne operacije prije tri i pol godine, dok paralelno državni vrh službeno pristaje na pregovore, kompromise, radikalno – gotovo do minimuma snižava prethodno proklamirane ciljeve (demilitarizacija, denacifikacija, …) kao bi se rat zaustavio.
Pritom, što Strelkov nije niti spomenuo, vrlo oprezno (ako i uopće) reagira na sve prelaske Ukrajine i zapada ruskih „crvenih crta“ (iako ih Kremlj formalno nikada takvima nije označio svi dobro znaju o čemu je riječ) što odavno frustrira rusku javnost. Ona sve više osjeća kako ovdje „nešto nije u redu“: ruski državni vrh guta svoj i nacionalni ponos, trpi, bez pokušaja značajnije eskalacije sa svoje strane čak i udare ukrajinskih snaga po Moskvi što je na početku rata bilo nezamislivo, terorističke napade na svoje visoke vojne dužnosnike i znanstvenike, uključujući i čuvani napad na dvoranu Crocus Hall kraj Moskve za koju su ruska istražna tijela i službeno optužila ukrajinsku vladu odnosno njezinu obavještajnu službu, relativno meke Putinove prijetnje što će se dogoditi ukoliko Donald Trump Ukrajini isporuči američke krstareće rakete Tomahawk i još bezbroj primjera s isporukama i vrstama zapadnog oružja ili pak udara po Krimu i ruskom energetskom sustavu.
Meni je jasno kako je Putinova strategija bila pokazati svijetu, posebno zemljama Globalnog juga uz koje sada veže rusku gospodarsku budućnost, da on nije nikakav bezumnik koji će radikalnim vojnim prijetnjama i potezima prema Ukrajini i zapadu planet gurnuti na rub opće kataklizme (što u svijetu naravno ne želi nitko), i da mekanom i kompromisima sklonom politikom nastoji na svoju stranu privući brojne zemlje izvan tzv. združenog zapada koje su ako ne zauvijek a ono dugoročno zavađene s Rusijom.
Jasno mi je, također, i da u tom kontekstu radikalnim i po svijet opasnim želi pokazati upravo suprotnu stranu – bilo SAD, bilo EU i NATO, bilo svih zajedno.
Međutim, pritom Putin sigurno zna kakoopisanom politikom izaziva i potpuno suprotne efekte. Druge države izvan suprotstavljenih tabora takvo rusko ponašanje doživljavaju češće izrazom nemoći nego odgovornošću za sudbinu svijeta te će se, „prirodnom zakonitošću“ prije ili kasnije svrstati ili pokoriti jačem.
S druge strane, zapadne sile već odavno navedenu Putinovu popustljivost, koja je mnoge od njih i same iznenadila, ne smatraju istinskim pozivom na dijalog i pronalazak rješenja, već kao slabost Moskve – gospodarsku, vojnu i političku – koja je zaglibila u ukrajinsko blato i više ne zna kako se iz njega izvući a da ne izgleda poraženo u očima domaće i svjetske javnosti.
Tjedna analiza Zorana Metera: Događaji se odvijaju kao da je dana zapovijed da se ide u kataklizmu
Presudni trenutak
I tu smo sada u velikom problemu, jer Moskva u stvarnosti smatra kako ima i više nego dovoljno snage da razori Ukrajinu a Zapad stavi pred svršen čin – ili ćete pregovarati, ili ćete i sami snositi posljedice koje snosi i Rusija (dakle one vojne), ili ćete jednostavno od Ukrajine dignuti ruke. Moskva može nastaviti i dosadašnju strategiju iscrpljivanja, iako nisam uvjeren da joj dugoročno ide u prilog bez obzira na goleme prirodne resurse. Ekonomski i financijski je neusporedivo slabija od združenog zapada, ma koliko se ovaj sada nalazio u gospodarskim pa i političkim problemima. Militarizacija Europe je počela, pa kako god sporo i teško išla, prije ili kasnije će ostvariti zacrtane planove ako ih prije toga ne poremeti eskalacija ukrajinskog rata.
Dakle, i s ovim ću završiti, ako dođe do propasti summita Trum-Putin u Budimpešti, ili čak odustajanja od istog (danas smo o toj mogućnosti imali i vijest) – a nastave se ili čak pojačaju isporuke američkog oružja Ukrajini uz gađanja zapadnim raketama i dronovima ruskog matičnog teritorija (izvan u listopadu 2022. g. anektiranih ukrajinskih regija) smatram vrlo realnim da će Putin, možda ne odmah, zbog opravdanog nezadovoljstva svojih građana (zašto se danas uopće u medijima i „zavrtjela“ izjava osuđenog ruskog ekstremiste iz njegove zatvorske ćelije?!) ipak krenuti u radikalizaciju tj. eskalaciju rata.
Ako ne, nezadovoljstvo ruskih građana će sigurno moći svojim snažnim državnim aparatom držati pod relativnom kontrolom. Ali koliko dugo? Jer na ukrajinskim bojišnicama ginu masovno i ruski a ne samo ukrajinski vojnici, dok istodobno u ruskim vojnim skladištima stoji oružje čija ne samo uporaba već i krajnje ozbiljna prijetnja uporabom može vrlo zaustaviti plač i ruskih i ukrajinskih majki.
Naravno, može vrlo brzo zaustaviti plač i živote i svih nas (ako bi došlo do njegove uporabe sa svih strana), ali takvih zahtjeva u Rusiji je sve više – ne samo od običnih ljudi. Sjetimo se samo što je o tom pitanju mislio i govorio vjerojatno na zapadu najcjenjeniji ali i najradikalniji ruski geopolitički stručnjak i nuklearni strateg Sergej Karaganov – kojeg čak i Putin uvažava u punom smislu te riječi i prima ga u svoj ured u Kremlju (ali ga još uvijek ne sluša).
Karaganov je inače tvorac čuvene strategije ruskog potpunog zaokreta na Istok – prema Kini, sačinjene još prije ukrajinske revolucije 2014. g. – koji je javno govorio što to Washington Moskvi opakoga kuha u svojoj kuhinji još od kraja 90-ih godina prošloga stoljeća.
Prije godinu-dvije rekao je kako je s navedenim zaokretom državni vrh zakasnio jer je vjerovao kako Zapad neće ići tako daleko u rušenju svojih odnosa s Rusijom kao što je on tvrdio, ali je odmah i dodao, da je „bolje ikad nego nikad“.
Glavni ruski nuklearni strateg predlaže kako pacificirati Europu koja se sprema na 3. svjetski rat
Dakle – vruća vremena su tek pred nama – i oko toga nema smisla govoriti neistine ili „zabijati glave u pijesak“. Summit u Budimpešti bit će „lakmus papir“ u kojem smjeru će ići svijet. Siguran sam da će se održati!
